Sead Alić
U početku bijaše ideja Palestine kao zemlje britanskih Židova
Za razumijevanje odnosa Zapada prema cionističkom kolonijalnom pokretu u Palestini bitno je razumjeti igre političkog lobiranja u Velikoj Britaniji krajem devetnaestog i početkom dvadesetoga stoljeća. Zapad se i danas drži narativa o pomoći židovskom narodu koji je tada pobijedio, a koji je i tada bio samo oblik presvlačenja vlastitih imperijalnih interesa u cionističke odore.
Naime iza želje da se pomogne židovskom narodu da dobije svoju zemlju, krila se ideja oblikovanja zemlje britanskih Židova – dakle Britanaca. To je trebala biti, a jedno vrijeme i bila, britanska kolonija, protektorat, zemlja kojom su upravljali Britanci. U početku dakle bijaše ideja da se palestinska zemlja naseli britanskim Židovima i da se otvori prostor za skretanje migrantskog židovskog vala iz Rusije prema Palestini. Bilo je to kukavičje jaje koje se vremenom prenosilo iz gnijezda u gnijezdo.
Stara židovska poslovica kaže: „Onaj tko gradi svoje gnijezdo s kukavičjim jajima, neće imati mira“. Da u toj poslovici i te kako ima istine pokazalo je britansko iskustvo s terorističkim ispadima cionista u Palestini (za red u kojoj su se Britanci morali brinuti), ali i nesposobnost cionista da svoja kukavičja jaja snesu u Palestinu bez zločinačkog razaranja. Cionisti su pročitali namjeru Britanaca, jednako kao što su Palestinci na vrijeme pročitali molećive transparente prvih židovskih doseljenika u Palestinu. No znati i razumjeti je jedno, a suprotstaviti se nešto je sasvim drugo.
Cionisti nisu bili naivni. Oni su u pravom trenutku zaigrali na kartu britanskih imperijalnih interesa i u njih lobiranjem ugradili cionističku strategiju koloniziranja Palestine. Velika Britanija je, pojednostavljeno rečeno, u Palestini vidjela zemlju svojih građana. Ali, cionisti su vidjeli – svoju državu. Otuda nije čudno što je brzo došlo do nerazumijevanja između britanske vlasti u Palestini i oružanih cionističkih skupina koje su na sve načine pokušavale proširiti svoja područja za nove useljenike. Britanci su im davali sve oblike podrške, no istovremeno su ih smatrali teroristima. Rušenje hotela King David i pogibija dijela britanskih vojnika bio je znak da se brak iz interesa bližio kraju. Cionisti, stasali u krilu britanskog imperija, pokazali su da su svladali lekciju kolonijalnog ponašanja i dali do znanja Britancima da im više ne trebaju. Barem ne na način koji bi Britancima odgovarao.
Važno je danas govoriti o tom kontekstu jer koloniziranje Palestine traje duže od jednog stoljeća. Nesreća palestinskog naroda jednako toliko. Milijuni su raseljeni lukavom igrom provociranja Palestinaca nakon kojih su slijedili pogromi, u slučaju da se pokušaju braniti. Cionisti su preuzeli metodu svog bivšeg krvnika, Adolfa Hitlera, te pokušavaju istrijebiti Palestince i tako za svoju teokratsku državu osvojiti što više „životnog prostora“. Kao i Hitler, cionistički aktualni vođa pokušava u novi svjetski rat uvući ne samo Ameriku i Europu nego i cijeli svijet. Tako bi se, nada se Netanyahu, prikrili zločini genocida i etničkog čišćenja.
A sve je, službeno, počelo Balfourovim pismom Rotschildu.
U igru se uključuje obitelj Rotschild
U veljači 1915. u igru se snažnije uključuje Lord Rotschild. Organizira lobističku skupinu za uspostavljanje Britanskog protektorata u Palestini, protektorata koji bi otvorio vrata budućoj državi Židova. Njegovim ulaskom u lobiranje za cionističku stvar, sve je postalo mnogo ozbiljnije.
Naime, zasluge obitelji Rotschild za Veliku Britaniju bile su velike. Rotschildovi su financirali obranu od Napoleona, ali i britanske poslove oko Sueskog kanala. To što su Rotschildovi financirali i Napoleona istovremeno bit će zaboravljeno. Pobjednici vole slaviti svoje financijere i ne petljati se previše u njihovo poslovanje. Cionisti su pak nudili sigurnu „luku“ za britanska putešestvija iz Europe prema Indiji i Kini. Ulaskom Rotschilda u igru cionistička tvorevina zadobiva ozbiljne konture. Vremenom će se pokazati da će bankarska umješnost obitelji Rorschild bitno utjecati i na situaciju u Americi, a samim tim i na Bliskom istoku. U Americi se danas koriste metode lobiranja koje su nastale u Velikoj Britaniji. U Palestini se danas koriste neokolonijalne metode kojima su se koristile velike zapadne imperije.
No bilo je i onih (bogatih Židova) koji su se još u vrijeme službenog nastanka cionističkog pokreta, suprotstavljali cionističkoj ideji. Jedan od njih bio je Edwin Samuel Montagu. On je, kako navodi Ilan Pappe, Balfourovu deklaraciju smatrao antižidovskom; cionizam je vidio kao „zločestu političku vjeru“; upozorio je da bi to bila država u kojoj bi se državljanstvo dodjeljivalo prema vjeri; da bi Židovi mogli postati stranci u svim ostalim državama, a da bi se kao stranci mogli osjećati muslimani u Palestini. Također je naglasio da iza svega stoji „slabo prikrivena želja da se protestantska populacija riješi Židova“.[1]
Ove riječi danas, u svjetlu pokušaja otpora Palestinaca i zločina nad Palestincima, djeluju proročanski. Daju nam istovremeno misliti kolika je snaga i utjecaj kapitala i u njegovoj utrobi začetih globalnih medija; koliko su politike zemalja postale beznačajnima u odnosu na globalne financijske makinacije, te koliko su razumna upozorenja, moral, logika i argumenti izgubili mogućnost bitnog utjecaja na javno mnijenje.
Još se jedan član obitelji Rotschild „odmetnuo“. Bio je to Lionel Nethan de Rotschild, major u britanskoj vojsci, bankar i konzervativni političar. On je sa sumišljenicima osnovao Anticionističku ligu britanskih Židova. Liga je svoje stavove objavljivala u časopisu Jewish Guardian dok su zagovornici cionizma svoj medij imali u časopisu Jewish Chronicle koji je podržavao boljševičke ideje, pristigle sa židovskim emigrantima iz Rusije. Liga je prepoznala boljševičke segmente u cionizmu te je smatrala da bi u novostvorenoj državi presnažan utjecaj mogla imati boljševička Rusija.
Balfourova deklaracija je obično pismo
Balfourova deklaracija zapravo je pismo koje je Balfour uputio Barunu Lionelu Walteru Rotschildu. Bogati bankar i političar izabran je kao predstavnik židovskog naroda u Velikoj Britaniji, premda nije bio član političkih tijela koja su donosila odluke (financijske zasluge obitelji Rotschild su se pamtile). Pismo o potpori ideji osnivanja židovske države u Palestini pak poslala je osoba koja je 1905. godine podržala zakon o strancima, čiji je glavni cilj bio zaustaviti i/ili smanjiti dolazak židovskih imigranata s istoka u Veliku Britaniju.
Balfouru očigledno osnovni interes nije bila želja pomoć Židovima. Ilan Pappe smatra da je Balfour bio antižidov i da mu je prioritet bio „držati Židove podalje od Britanije“. Zato mu cionistička ideja nije teško pala. Deklaracija mu je omogućila biti heroj za Židove, a istovremeno realizirati nakanu da Židove pošalje izvan Britanije, odnosno da se spriječi dolazak velikog broja Židova iz istočne Europe.
Posebno je snažna bila želja ruskih Židova da napuste Rusiju. Pred tom lavinom migranata zapadne zemlje zatvarale su granice, smanjivale kvote ulazaka Židova i tražile alternativna rješenja. (U tom svjetlu zanimljiva je današnja potpora cionistima.)
Jedna od mogućih lokacija (naravno izvan Europe) bila je britanska kolonija Uganda, ali je to šesti cionistički kongres odbio. Trebalo je čekati nove ponude. Britanski kolonijalni sekretar, Joseph Chamberlain, predložio je Sjeverni Sinaj u Egiptu (samo 47 kilometara daleko od Palestine). Ideja je očigledno bila približavati se Palestini koliko god je to moguće. Bilo je to svojevrsno napredovanje ideje o Palestini kao zemlji židovskih vjernika koji će, zadobivši tlo, moći biti nacijom.
Razgovori u i oko Britanskog parlamenta iznjedrili su i izliku uvijek dobrodošlu za kolonijalna osvajanja. Palestinu je trebalo „civilizirati“. Cionistička enklava omogućila bi „način na koji bi bijeli čovjek mogao civilizirati svijet“. Načine tog civiliziranja vidimo najbolje danas kada se ubija Palestina na način Kanaana. Nakon Gaze sada se uništava život i na Zapadnoj obali. Otvoreno se onemogućuje život i u tom dijelu Palestine. Ukidaju se struja, internet, voda; ruju se ulice i uništava kanalizacija. Proizvodi se situacija u kojoj će se Palestinci koji više ne mogu izdržati suprotstaviti Palestincima koji ne vide prevaru cionista. Zapadnu obalu, kao medijski manje medijski izloženi dio, cionisti polako brišu sa karta svoje teokratske tvorevine. Niz je faktora utjecao na snaženje cionističke ideje u Velikoj Britaniji: Ilan Pappe pojašnjava mnoštvo sastojaka koji bili u zapaljivoj smjesi britanske administracije: „Neobična mješavina antisemitizma, imperijalizma, pohlepe, nepovjerenja prema muslimanskom svijetu, te želja da se inate Francuzima doveli su kreatore britanske politike u cionistički tabor“.[2] Nije se dakle radilo o nekim velikim simpatijama Britanaca prema Židovima. Pokazat će se da je ono što će biti ponuđeno zapravo tjeranje iz vlastite kuće. No, povijest nam pokazuje da su cionisti iskoristili to tjeranje iz vlastite kuće za realiziranje vlastitog cilja. Za to je naravno bilo potrebno dugotrajno i financijski potkrijepljeno lobiranje.
Svaki otpor Palestinaca koloniziranju zemlje korišten je za demonstriranje cionističke okrutnosti
Prva najava budućeg etničkog čišćenja u Palestini dogodila se, prema Pappeu 1926. godine. „Očišćeno“ je (od Palestinaca) selo Ma’alul (1948. bit će potpuno uništeno). Bio je to ogledni primjer nesreća koje će se kroz desetljeća ponavljati gotovo u svakom selu u kojemu su živjeli Palestinci. Metoda će se samo dorađivati. Do apsurda. Danas i kiša pripada cionistima i ne smije se bez odobrenja skupljati. Palestinci u Gazi su nakon svih porušenih sistema za pročišćavanje vode osuđeni na morsku vodu, kanalizaciju ili nadu da će se kroz iglene uši cionističkih blokada pojaviti kakav humanitarni konvoj.
Engleska cionistička federacija pozvala je 1931. bivšeg premijera Lloyd George u hotel Savoy. Birano mjesto oraspoložilo je bivšeg predsjednika koji je u svom govoru Palestinu nazvao Kanaanom, a Palestince Filistejcima. Bilo je to njegovo davanje zelenog svjetla za ponavljanje biblijske priče o istrebljenju svega živoga u Kanaanu. Zanimljiva je Pappeova objekcija da za njega (Lloyd Georgea) „Židovi nisu bili pripadnici vjere nego nacije definirane Biblijom“.
Današnja država kojom upravljaju cionisti ne može se nazvati demokracijom. Onog trenutka kada bi cionisti dali Palestincima ista prava – bila bi srušena svaka vlada koja organizira apartheid. U Palestini je na djelu cionistički vjerski židovski pokret koji je oblikovao teokratsku državu na tuđem terenu. Sve kritike koje upućuju Iranu cionisti mogu poslati sami sebi. U Palestini danas mogu živjeti samo Židovi. Za cioniste ostali i nisu ljudi.
Tako se cionizam kao imperijalno kukavičje jaje pokazalo u svoj raskoši zla. Pozivanje na Boga i Bibliju razotkriveno je kao pokušaj pravdanja zločina biblijskih razmjera. Bog je postao opravdanje za bezbožna djela. I to u zemlji koja se ne može etnički očistiti zbog vjere domorodaca u Boga.
Zapad sluti da se gubitkom Palestine ruši svijet sazdan na igri one vrste kapitala koji je prvi put značajno kumuliran u rukama Židova. Kad je Marx govorio da je kapital odnos, morao je koraknuti dublje i istražiti vjerske jaslice rađanja takvih odnosa. To je zadatak mišljenja koje se neće zaustavljati na stereotipima i koje se plaši etiketiranja. (*)
[1] . Ilan Pappe: Lobbyng for Zionism on both sides of the Atlantic , Oneworld Publications Ltd 10 Bloomsbury Street London WC1B 3SR England, str 63/64
[2] „It’s clear that Zionism’s gain in momentum from 1915 was not driven by concern for Jews alone. A curious mixture of anti-Semitism, imperialist avarice, distrust of the Muslim world and a desire to spite the French drove British policy makers into the Zionist camp. Ilan Pappe: Lobbyng for Zionism on both sides of the Atlantic , Oneworld Publications Ltd 10 Bloomsbury Street London WC1B 3SR England, str 55