BIHAĆ – Građani Bihaća i danas se mogu ponositi slavnom i bogatom prošlošću svoga grada koji je još u osamnaestom i devetnaestom stoljeću bio univerzitetski grad u kojem je djelovalo sedam srednjih i viših islamskih škola, među kojima, zasigurno, tri medrese, a postoje indicije da ih je bilo čak pet. Historiju njihovog osnivanja i djelovanja opisao je u svojoj knjizi „Bihaćke medrese” prof. Mehmed ef. Mašić, predavač u Medresi „Džemaludin ef. Čaušević” u Cazinu. Profesor Mašić, između ostalog piše, kako je u Krajini nekad djelovalo deset medresa. Na lokacijama nekadašnje tri bihaćke medrese danas nema nikakvih spomen-obilježja, koja bi nas podsjećala da su se nekada tu nalazile.

„Medresa na lokaciji današnje zgrade Tužilaštva Unsko-sanskog kantona, izgrađena u veoma raskošnom postmaurskom stilu, najljepša zgrada u Bihaću i medresa u Bosni i Hercegovini”.

Da je Bihać u svojoj bogatoj prošlosti bio veliki centar učenosti ili grad medresa, poput Sarajeva, Mostara i Travnika, svjedoče o tome nekadašnje tri bihaćke medrese. Prva na Gradskoj otoci, Medresa Mehmed-paše Bišćevića, podignuta prije 180 godina, davne 1841. godine. Drugu medresu podigli su građani Bišća ispred poznate džamije Fethija 1866. Od tada, pa nekoliko desetljeća u Bihaću istovremeno djeluju dvije medrese. Treća je podignuta dobrovoljnim prilozima Bišćana 1892. godine, Izgrađena je u veoma raskošnom postmaurskom stilu. Bila je najljepša zgrada u Bihaću, a prema ocjeni tadašnjih islamskih zvaničnika bila je i najljepša zgrada medrese u Bosni i Hercegovini. Na Gradskoj otoci u Bihaću više nema ničega što bi ukazivalo na nekadašnje postojanje prve medrese koju je sagradio veliki krajiški gazija i dobrotvor Mehmed-paša Biščević, – Mehmed-paša je svoju medresu sagradio ovdje na ovoj maloj adi, takozvanoj otoci a otoka je u to vrijeme bila središte bihaćke trgovine. Zvala se bihaćkom čaršijom, sa mnogo dućana, mnogo magaza, kuća, stambenih objekata, mlinova I naravno, s lijepom zgradom bihaćke medrese. Zgrada medrese je bila prizemni objekt. Imala je trinaest soba za stanovanje učenika, školski internat, zatim, predavaonicu, veliku dershanu, dvije abdesthane, avliju i baštu. I to je bila prva medresa u ovom gradu. I što je još značajnije, to je bila prva srednja škola uopće na području Bosanske krajine. Na žalost, nerijetko se u našoj javnosti minimizira uloga i značaj ovdašnjih medresa. Prije svega, osporava im se rang srednje škole, da su one srednjoškolske obrazovne ustanove, kaže prof. Mehmed ef. Mašić, autor knjige “Bihaćke medrese”.

Profesor Mašić ističe kako je malo zemalja i naroda u Europi koji se mogu pohvaliti dugom i bogatom historijom odgoja i obrazovanja kao što je Bosna i Hercegovina i njene medrese. Da su bosanske medrese najstarije obrazovne ustanove na Balkanu, kazao je svojevremeno hrvatski književnik Miroslav Krleža, navodi Mašić. „On je na jednom skupu kazao, neke najstarije škole su ipak djelovale u Bosni. Pa kad mi slavimo nastajanje univerziteta oko isusovačkih, katoličkih škola u Zagrebu zašto bi smo, kaže Krleža, zaboravljali bosanske medrese koje su mnogo, mnogo starije. Na ovom mjestu je ispisivana kulturna povijest ovoga grada, povijest ove naše Bosanske krajine. Ovdje je ispisivana povijest pismenosti ovih naših krajiških prostora jer naše medrese, one su stubovi naše kulture, našeg identiteta I one su simboli pismenosti naroda ovih naših krajiških prostora, kaže profesor Mašić.

Najveći broj učenika Medrese Mehmed-paše Biščevića na Otoci bili su bihaćki i imami širom Krajine, mualimi, muderisi i profesori, kadije. Jedan svršenik ovdašnje medrese bio je vrhovni šerijatski kadija Bosne i Hercegovine. Dvojica svršenika ove medrese bili su reisu-l-uleme – poglavari Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini – Nurudin ef. Hafizović i reis Džemaludin ef. Čaušević, zasigurno najznačajnija ličnost kod Bošnjaka u prvoj polovini 20. stoljeća. Drugu bihaćku medresu ispred džamije Fethija u junu 1866. godine svojim novčanim prilozima podigli su građani Bišća i okoline a na inicijativu Reuf-bega Kajmakama ili upravitelja Bihaćkog sandžaka. Ova medresa je imala školski internat sa deset soba u kojima su stanovali učenici i dershanu-veliku predavaonicu.

„Ova medresa je djelovala i poslije austrougarske okupacije a njeni najpoznatiji profesori su bili ugledni bihaćki muftija – muderis prof. Mustafa ef. Čišić i kasnije, reisu-l-ulema IZ BiH muderis hafiz Sulejman ef. Šarac. Nakon otvaranja ove medrese, ispred Fethije džamije, 1866. godine pa sve do 1892. godine, to je skoro trideset godina, u ovom gradu, u Bihaću djeluju dvije medrese istovremeno jedna uz drugu, jedna do druge. To je bila Medresa Mehmed-pašina na Otocii ova ovdje ispred Fethije džamije. To je u ono vrijeme bila privilegija samo centara učenosti, da imate u jednom gradu dvije medrese – tri da djeluju istovremeno, priča Mehmed ef. Mašić, prof. u cazinskoj Medresi i autor knjige „Bihaćke medrese”.

Naš sagovornik ističe kako postoje osnovane indicije da je u gradu Bihaću postojalo pet medresa. Prema jednoj od njih zapisano je da je u Bužimu 1761. godine, imam Mahmut efendija, rođen u Hatincu izučio nauke u Bihaću pred muderisom Musa ef. sinom Alijinim. Očito je da je ovaj bihaćki muderis bio profesor u jednoj od tadašnjih medresa u Bihaću. Pored tri medrese, u Bihaću je djelovala ugledna obrazovna institucija „Darul-hadis”. Bila je to specijalizirana viša vjerska škola kao katedra za izučavanje islamske tradicije. Polaznicima je pružala akademsko obrazovanje. „I ako tome dodamo još podatak da u Bihaću od 1864. godine djeluje i Ruždija – državna srednja škola, onda dolazimo do impozantne brojke od sedam uglednih obrazovnih institucija koje rade u ovom gradu, sedam srednjih i viših škola postojale su u samo jednom krajiškom gradu, ovdje u našem Bihaću. To je činjenica s kojom trebamo da se ponosimo, dodaje Mašić.

Treća po redu bihaćka medresa, sagrađena 1892. godine dobrovoljnim prilozima građana bila je na mjestu na kojem se danas nalazi zgrada Tužilaštva Unsko-sanskog kantona i osim starih fotografija koje su nam ustupili iz arhiva Muzeja Unsko-sanskog kantona, ovo zdanje, budući da nema nikakvog obilježja, ničim ne ukazuje na to da je ovdje nekad bila Medresa. „Profesori u ovoj medresi su se školovali na veoma prestižnim univerzitetima u svijetu, prije svega, u Carigradu, u Stambolu, Sarajevu, u Kairu na Azharu, a bilo je profesora poput prof. dr. Abdurahmana Nametka koji se školovao u Parizu, na Sorboni. Želim da kažem da je ova medresa otvorena 1892. godine upravo na 300. godišnjicu dolaska Islama u ovaj kraj, u Bihać i što smatram jako zanimljivim. Zanimljivo je da je od 1924. godine ovo bila jedina medresa u Krajini. Sve su druge bile u to doba zatvorene, kaže prof. Mehmed Mašić.

Ova Medresa je izgrađena u veoma raskošnom postmaurskom stilu koji se odlikovao bogatom i originalnom dekoracijom. Zgrada je bila impozantna. Imala je dvadeset i dvije prostorije a u njoj je bila i velika biblioteka i džamija. Učenici stare Mehmed-pašine medrese s Otoke su prešli u ovu novu medresu i ovdje nastavili školovanje.  „Zanimljivo je također da je ova medresa od školske 1937./1938. godine bila mješovita škola u kojoj su se školovale i mlade djevojke, što je tada bila rijetkost. Ovu medresu  u međuratnom periodu pohađalo je i završilo više od 200 učenika i svršenika ove škole. Zgrada medrese je u toku Drugoga svjetskog rata oštećena u bombardiranju a nakon rata je srušena iako se mogla obnoviti. Posljednji čas je u ovoj medresi održan u junu mjesecu 1943. godine. Nova komunistička vlast nije dozvolila obnavljanje ove škole čak ni u drugim prostorijama u gradu iako je Islamska zajednica to tražila. Ove godine se navršava tačno 130 godina kako je otvorena ova zgrada Medrese. Zato čestitam vama i uredništvu što ste upravo ove godine organizirali ovaj prilog uz ovu značajnu godišnjicu u bogatoj povijesti ovoga grada na Uni, kazao je naš sugovornik.

Profesor Mehmed Mašić je izrazio žaljenje što ni na jednoj od lokacija na kojima su bile bihaćke medrese danas nema nikakav znak, ne postoji spomen-ploča, niti naziv ulice, niti ustanove što upućuje na činjenicu da je ovaj grad doista svojevremno bio grad učenosti i medresa. Samir TULIĆ