Prof. dr. Nedžad Bašić
„O, prijatelji moji! – pokadšto bi uzviknuo u zanosu – ne možete zamisliti kakva tuga i srdžba obuzimaju vašu dušu kada veliku ideju, koju odavno poštujete kao svetinju, dohvate nevješti ljudi i izvuku je na ulicu pred glupake kakvi su i sami, i najedanput je nađete na tržnici stareži, u prljavštini, naopako namještenu, bez proporcija, bez harmonije – kao igračku kod nerazumne djece – i ne možete je više poznati“! (Dostojevski)
Ovih dana u „Balkanskom kafeu u Kijevu“ vode se intrigantne filozofske rasprave o tome kako će svijet izgledati nakon dogovora svemoćnog „kralja i boga“ da obnove veliko carstvo iz doba velikih ratnih pohoda, osvajanja i razaranja u najmračnijem dobu čovječanstva.
Ponovo se čuju poklici za novom podjelom svijeta, za stvaranjem novih „prijateljskih” saveza između „kraljeva i bogova“ u kojima će se promicati novo Hobsovo jedinstvo moći „kralja i boga“ i poslušnosti čovjeka. Rasplamsale su se stare i otvaraju se nove maštarije o „novim zasebnim svijetovima” s moralnom i duhovnom supremacijom nad drugim svijetovima moralne i duhovne dekadencije i propadanja. I što se ove rasprave u „Balanskom kafeu u Kijevu“ sve više rasplamsavaju sve je manje prostora za pomirenje između Hobsoovg „prirodno stanje” mira, Lokovih „prirodnih prava” čovjeka na život, slobodu i imovinu, Monteskijevog „Duh zakona” i Rusovog čovjeka koji se rađa slobodan a vječito ostaje u okovima.
U ovoj mučnoj filozofskoj raspravi, koja se odvija u sjenci straha, smrti i stradanja čovjeka na svim merdijanima svijeta, traži se moćno jedinstvo svjetovne vlasti „kralja“ i sakralne moći „boga“, čija moć dolazi iz „božanstva oružja, nafte i plina“ čija bi moć sada da se širi i tamo gdje se ne proteže moć njihovog odlučivanja i vladanja. I što to jedinstvo „kralja i boga“ biva sve šire i moćnije, sve su manji izgledi da se nađe izlaz iz zatvorenog kruga ljudske tragedije koja se danas širi svijetom. Pohlepa i licemjerstvo „kralja i boga“ podržali su tragediju čovjeka biblijskih razmjera u Palestini, Afganistanu, Siriji, Iraku, Libiji, Ugandi, Čečniji, Balkanu, s sad i u Ukrajini, u potrazi za novim prostranstvima svoje nasilne moći vladanja. Umiranje, razaranje, protjerivanje, laž, bolest i siromaštvo sa biblijskom tragedijom čovjeka, bivalo je sve vidljivije a zadovoljstvo nasilnog kralja (vladara) i licemejernog boga (crkve) sve osornije a njihovo bogatstvo sve bezkrupuloznije a nasilništvo sve grublje, agresivnije i oslobođeno svake odgovornosti i straha. Autoritarni lokalni vladari, lažni nacionalisti, pohlepni oligarsi, bogati trgovci oružjem, odvratni ratni profiteri, prevrtljivi i licemjerni vjerski doušnici, naći će u beskrupuloznosti i nasilništvu savezništva između „kralja i boga“ opravdanje za svoja nedjela prema čovjeku. Za njih nema slobode za običnog čovjeka. Samo laž, prevara, pljačka i patnja običnog čovjeka, ma gde da je on, čini prosperitetnu viziju njihovog svijeta. Rasprava u „Balkanskom kafeu u Kijevu“ sve više postaje zaglušujuća agresivna galama „kralja i boga“, s njihovim opsesivnim lažima i nepodnošljivim licemjerstvom u kojem se laž pretvara u istinu, istina u laž, a umiranje u spasenje od ovozemaljskih muka.
Kako se u toj zaglušujućoj buci polemike između „kralja i boga“ i čovjeka u „Balkanskom kafeu u Kijevu“ ne nazire kraj ljudskoj tragediji, otvoreno je pitanje stvaranja novog božanstva koje bi moglo ujediniti svijet i zaustaviti osornost autoritarnog kralja i podmitljivog boga i zaustaviti ubijanje, razaranje, bolest, očaj i strah koji se širi poput kuge na svim merdijanima i uporednicima svijeta. Strah od te kuge, bolesti i nestajanja otvorio je pitanje kako stvoriti to novo jedinstvo i solidarnost čovjeka i spojiti ga s njegovim pravima i slobodama što bi bila najmoćnija brana osornim vladarima i podmitljivim bogovima. Vječita dilema i borba između moći vladara, licemjerstva boga i slobode čovjeka ponovo je otvorena u „Balkanskom kafeu u Kijevu“, što je otvorilo nova pitanja i nove nedoumice.
Kakav bi svijet izgledao poslije razvrgnuća moći jedinstva „kralja i boga“ teško je predvidjeti. Da li bi to bio podijeljeni svijet između više „kraljeva i bogova“ u kojem bi i dalje vladalo njihovo nasilništvo i licemjerstvo. Da li bi to bio svijet permanentne krize identiteta čovjeka, krize vladarevih ambicija, krize demokracije društva, krize upravljanja božjim poslovima, što bi gurnulo čovjeka na novu marginu i u novu tamu očaja, straha, gladi i nesreće. Ili bi to možda mogao biti svijet na razmeđu između savezništva demokratskih vladara i dobrih bogova i autoritarnih vladara i loših bogova što bi moglo stvoriti biblijsku ravnotežu između svijetla i tame, dobra i zla. Ali odmah dolazi nova još teža dilema oko toga koji je vladar dobar i koji je bog više milostiv prema čovjeku? Ta dilema sasvim sigurno bi gurnula čovjeka u još veću nesreću i siromaštvo.
I sve bi to tako išlo u krug ali bez odgovora kako osloboditi čovjeka iz njegovih „vječitih okova“, kako ga osloboditi ovisnosti od volje kralja (vladara) i samilosti boga i crkve, da se u diskusiju iznenada nije umješao Darwin (Charles Darwin) sa svojom teorijom evolucije i Tjuring (Alan Mathison Turing) sa njegovom mašinom i njegovim testom što je otvorilo novu fazu filozofske diskusije u „Balkanskom kafeu u Kijevu“ i usmjerilo je ka pitanju mogućnosti stvaranju novog božanstva koje bi definitivno oslobodilo čovjeka od kraljeve volje i božje samilosti.
Razvoj Darwinove biološka teorija postanka čovjeka i Tjuringove mašine koja je otvorila put stvaranju algoritma, stvorilo je novu kohabitacije između organskog (biološkog) i elektronskog (kompjuterskog) algoritma, kao novog božanstva sa jedinstvenom vjerom u moć čovjeka, što će sasvim sigurno voditi stvaranju zajedničkog jezika, zajedničkih interesa i zajedničkih stremljenja čovječanstva, što će definitivno osloboditi čovjeka iz njegovih „vječitih okova“ u kojima ga kralj i bog drže od samog njegovog postanka.
Uključivanjem Darwina i Tjuringa u ovu debatu počinju se dešavati čudni preokreti u filozofskim raspravama u „Balkanskom kafeu u Kijevu”. Kako se sve više osjeća nemoć oružja na bojnom polju sve se više nazire i raskol između kralja (vladara) i boga (crkve). Sve je manje povjerenja i zajedničke vjere u njihovu moć. Samo snaga oružja njihovog zajedničkog neprijatelja drži ih još u nekoj labavoj i simboličnoj kohabitaciji. Sudeći po žučnoj raspravi koja se sad odvija na podijumu „Balkanskog kafea u Kijevu”, nije teško predvidjeti da će se i posljednja karika njihove svjetovne i duhovne vlasti uskoro definitivno raspasti i ustupiti mjesto „novom božanstvu” koje će potopiti i raskinuti sve stare veze između kralja i boga, vladara i crkve, destruirati njihov tradicionalni um i preobraziti ga u novu „sivu masu” koja će pretvoriti njihovu moć u carstvo njihove nemoći, u kojem i kralj i bog sasvim sigurno gube svoju vječnu vlast nad čovjekom. (*)