SANSKI MOST….Ranko Jarić (93), najstariji stanovnik Lušci Palanke, varošice udaljene dvadesetak kilometara od Sanskog Mosta, kaže kako je cijeli njegov život vezan za rodno mjesto i prekrasan krajolik kojim dominiraju šumovita brda i visovi Grmeč planine. Dodaje kako ga sjećanje i danas služi, te da dobro pamti djetinjstvo kada je vihor Drugog svjetskog rata prohujao ovim prostorima. -Bio sam tada dječak i napasao ovce po okolnim brdima. Cijeli Podgrmeč je bio slobodna teritorija koju su kontrolisali partizani i utočište brojnim izbjeglicama. Ti ljudi su ispred fašističke čizme bježali iz okupiranih krajeva, a u svakoj ovdašnjoj kući živjelo je tada po pet familija. Ljudi su bili solidarni i pazili jedni na druge, prisjeća se Jarić. Kaže kako je narod Podgrmeča zdušno Apodržavao partizanski pokret i dobro se sjeća kada je na obližnjoj Korčanici formiran štab i partizanska bolnica. Ipak, najviše mu se urezao trenutak kada je legendarni partizanski avijatičar, Franjo Kluz, spustio svoj avion na područje Palanačkog polja. 
-Bio je to stari „bregejac“ i mi, djeca, tada smo prvi put vidjeli avion izbliza. Čuvali su ga stražari i sjećam se kako smo išli brati jagode i njima pokušavali da ih podmitimo da nas puste što bliže avionu, kaže Jarić. Prisjeća se kako se samo nekoliko dana kasnije iznad Lušci Palanke pojavilo nekoliko njemačkih aviona izazvavši paniku među stanovništvom. -Ne znam kako, otkrili su gdje se nalazi „bregejac“ i tukli po njemu sve dok ga nisu zapalili. Zavladala je žalost među narodom, jer smo izgubili avion, a ja sam plakao nekoliko dana, jedva su me nekako utješili, s smješkom pripovjeda Jarić. Prisjeća se kako su Njemci početkom 1943. godine pokrenuli Četvrtu neprijateljsku ofanzivu, čiji je cilj bio uništenje partizanskog pokreta i bolnice u kojoj se nalazilo 4.000 ranjenika. -Tada su partizani otišli prema Neretvi, skupa s ranjenicima, a narod je pred tolikom silom morao u zbjegove i šume. Bili su to najteži dani, kuće su bile popaljene, porodice rastavljene, hrane nije bilo dovoljno i zavladala je glad, kaže on. Poslije završetka rata, Jarić se zaposlio kao putar i decenijama je potom održavao puteve koji su Lušci Palanku spajali s ostatkom svijeta. Sa sjetom se prisjeća vremena kada je život bujao ovim prostorima, a Lušci Palanka bila ekonomski razvijena varošica s nekoliko značajnih proizvodnih pogona. Kaže kako je i u poslednjem ratu morao bježati od kuće i da je nekoliko izbjegličkih godina proveo u jednom selu nadomak Laktaša. -Čim je započeo povratak, odmah sam rekao piši mene prvoga. I bio sam u grupi od 19 Palančana koji su se prvi vratili svojim kućama, tačno prije dvadeset godina. Svi su tada govorili da smo ludi i da ćemo izgubiti glavu, kaže Jarić. Dodaje kako je tada na ovim prostorima boravio veliki broj izbjeglih Bošnjaka s područja Prijedora i Banjaluke, ali da nije bilo većih incidenata. Kaže kako se nikada nije pokajao zbog odluke da se vrati u rodni zavičaj jer je jedino na vlastitom kućnom pragu čovjek slobodan. -Kad si u svojoj kući niko ti ništa ne može ni reći ni zamjeriti, jer si svoj na svome. Kad čitav život provedeš na jednom mjestu, onda te je teško pomjeriti odatle. E, tako je to sa mnom, ja ovo svoje ne bih dao za sve blago ovog svijeta, kaže starac.
Ipak, žalosti ga što se u proteklom periodu nisu vratili mladi i kaže kako ima tri kćerke koje danas žive na području Republike Srpske i povremeno ga obiđu. -Mladi bi se možda i vratili da ima posla i radnih mjesta. Ovako, ostali su većinom stariji, a i Palanka je opustila. Nema dana da neko ne umre i sve nas je manje, dodaje sa sjetom. Za sebe kaže kako je čovjek koji uvijek pozitivno misli i da je u tome tajna njegove dugovječnosti. -Često me pitaju ljudi, kako da dožive ovu moju starost. Kažem im, recept je jednostavan, samo mislite o lijepim stvarima i radite dobre stvari, kaže Jarić na kraju naše posjete. Zlatan ČEKIĆ