Nakon obrade sadržaja u 108 tačaka, koji su u fokusu imali direktan ili indirektan uticaj ili odraz na državu Bosnu i Hercegovinu i/ili na bošnjački narod, potrebno je odgovoriti na četiri ključna pitanja:

  1. Ko moraju biti kohezioni faktori odbrane suvereniteta i teritorijalnog integriteta države Bosna i Hercegovine?
  2. Ko moraju biti korektivni faktori za pravilnu državotvornu politiku suvereniteta i teritorijalnog integriteta i pravilne raspodjele javnih prihoda po osnovu indirektnih poreza Uprave za indirektno oporezivanje BiH?
  1. Da li je dopuštena šutnja akademske zajednice, jer šutnja intelektualaca, u situaciji kada je: Država drsko napadnuta, ravna je zločinu protiv savjesti?
  2. Treba li Međunarodna zajednica (Viski predstavnik) konačno nametnuti rješenja koja će rezultirati funkcionalnom i ekonomski održivom Državom?

Prva pretpostavka za kohezioni faktor odbrane Države mora biti saznanje da su Bošnjaci, kao većinski narod, bez države Bosne i Hercegovine bezlična masa, na šta nas svakodnevno upozoravaju proganjanja Palestinaca kao da su životinje, a ne ljudi.

Druga pretpostavka za kohezini faktor mora biti istina između nas kojima je stalo do Države, a koja je lišena bilo kog ličnog i/ili stranačkog interesa, odnosno da interes države Bosne i Hercegovine mora biti iznad svih drugih interesa.

Treći pretpostavka mora biti odgovornost patriota Države da pravovremeno prepoznaju one među nama kojima je priča o Državi samo sredstvo da ostvare svoje lične i/ili uske stranačke interese.

Četvrti pretpostavka je da se zna ko u svakom momentu nadzire odbranu Bosne, budući da ovakvo stanje ravnodušnosti direktno podstiče naše komšije i susjede da unose nemir i nesigurnost među ljude. Pri tome vlastodršci su izvan toga, odnosno izvan naroda. Da bi bili u funkciji stvarne odbrane Države probosanski političari moraju biti sa narodom, dijeliti njegovu sudbinu i od njega dobiti povjerenje, ali i zahtjeve, da neće dozvoliti bilo kakve podjele i cijepanje Države. Dakle, nosioci vlasti moraju biti sa i uz narod, a ne izvan naroda, što je danas u većini slučajeva u BiH.

Naredna pretpostavka za povjerenje naroda je da probosanske snage ne dozvole (kao što je svojevremeno bio slučaj) da se održavaju zajedničke vježbe vojske susjedne države i jednog entiteta, odnosno vojske RS i vojske Republike Srbije i to na onim prostorima Bosne i Hercegovine gdje su učinjena dva genocida nad bošnjačkim narodom (u Drugom svjetskom ratu i u zadnjem ratu 1992-95. godina). Dodatni problem je u činjenici da niko od probosanskih snaga nije pokušao ne samo da to spriječi, nego da problematizuje na nivou garanata Dejtonskog mirovnog sporazuma. Ključno problem je u činjenici da tzv. probosanski političari nisu bili vjerodostojni, dorasli zadatku, niti su imali hrabrosti da to spriječe.

Obilježavanje Dana državnosti RS, 9. januara je smišljeno. Narativ je jasan, a poruka zloguka: RS je nastala prije Dejtona, što apsolutno nije tačno, s obzirom da ju kao takvu niko u svijetu nije priznao, čak ni Srbija to nije eksplicitno učinila. Sa bosanske strane na ovaj narativ nema, niti je bilo ozbiljnog i argumentiranog odgovora, već samo fraze koje ništa ne znače. To što će na ovom narativu velikosrpska politika u budućnosti graditi historiju podvala i laži, probosanske političare nije naročito briga. Istina, B. Izetbegović je to pokušao traljavo osporiti, pa ispade da je bolje bilo da ništa nije činio. Kasnijim odustajanjem od tužbe protiv Jugoslavije, odnosno Srbije, šaljući na noge Vučiću emisare da se ne sikira, dodatno je postavilo pitanje kvaliteta i konzistentnosti nosilaca naše, probosanske politike.

Srbija i Hrvatska bile su agresori na međunarodno priznatu državu Bosnu i Hercegovinu. Kao takve, one su u Dejtonu mogle biti (i bile su) samo svjedoci, a nikakvi garanti provođenja Dejtonskog mirovnog sporazuma. Jer, kako će žrtvi (Bošnjacima) garanti mira biti upravo oni koji su nad njima izvršili zločin genocida i Udruženi zločinački poduhvat?! Nadalje, postavlja se pitanje: ko je dopustio Hrvatskoj i Srbiji da imaju pravo zaštite hrvatskog i srpskog naroda u Bosni i Hercegovini, kada oni tokom cijele historije nikada nisu bili ugroženi od Bošnjaka, već je bilo obrnuto. Usto, ova dva naroda nisu nacionalne manjine, da ih neko treba da štiti i čuva. Od koga?! Jer, kada su u pitanje podjele funkcija na svim nivoima, oni participiraju u vlasti više nego što im pripada po osnovu njihovog procentualnog učešća u broju stanovnika Države. Baš svima u regionu i u svijetu poznato je da nikada tokom historije na prostoru Bosne nije postojala nikakva srpska, odnosno hrvatska država (osim dijelon i kratko, fašistička NDH).

Probosanski političari moraju imati ideje kako urediti državu Bosnu i Hercegovinu da ona bude demokratska, komotna za sve i da niko u njoj nije ugrožen. Dakle, probosanska politika mora biti revidirana, mora da proširi svoju osnovu i da pridobije što više naroda na svoju stranu. Prema tome, pred nama je veliki posao da takvu politiku koncipiramo i da ona bude prihvatljiva za većinu ljudi ove Zemlje.

Mi u Bosni i Hercegovini znamo što Srbija i Hrvatska namjeravaju. To nije ništa novo. Stoga mi moramo znati koristiti državne institucije da intervenišu, govorio je rahmetl akademik Muhamed Filipović. Jer, tvrdi ovaj akademik, kod njih je danas ista politika koja je bila i 1992. godine, samo u novim okolnostima i novom ambijentu. U tom cilju probosanska politika mora jasno i kategorično reći domaćim, ali i međunarodnim faktorima, šta ćemo u vezi pokušaja otcjepljenja i/ili podjele BiH učiniti, iako se Hrvatska kao članica Evropske unije i NATO pakta osjeća nedodirljivo, što nije tačno i što se ne smije prihvatiti. Prihvatanje narativa da bilo koja susjedna država može da nam diktira prekrajanje granica i/ili otcjepljenja je najveća subverzija prema državi BiH. Ako već i međunarodna zajednica pristane na cijepanje Bosne i Hercegovine, onda kriterij, u krajnjoj liniji, mora biti procenat stanovništva koji u njoj žive. Isto mora biti i sa sastavom sudija Ustavnog suda i drugih državnih institucija. Prema zadnjim informacijama (2022.) inostranih obavještajnih službi u BiH stvarno živi svega 7,1% Hrvta i 28,04% Srba, dok su ostalo Bošnjaci. Dakle, skoro dvotrećinsku većinu čine pripadnici bošnjačkog naroda i Ostalih, pa bi u slučaju bilo kakve podjele Zemlje oni morali dobiti isti procenat teritorije, te broj funkcija na nivou Države, odnosno Federacije, dok sada imaju jednu trećinu i to manje važnih ministarstava na oba nivoa. Ove fakte treba oštro naglašavati, odnosno koristiti pri svakoj priči o podjeli države Bosne i Hercegovine na domaćem i na međunarodnom nivou. Ali, isto tako, za mir, stabilnost, razvoj i napredak Države, Bošnjaci trebaju zastupati tezu o ravnopravnosti svih naroda i građana, te ravnomjernom prostornom i sektorskom razvoju cijele Bosne i Hercegovine.

Budući da odluke o nama uglavnom donosi Međunarodna zajednica i njoj treba jasno reći da je dosta diskriminacije Bošnjaka i da ćemo znati odgovoriti na neustavne, nedemokratske i svake druge neprihvatljive poteze bilo koga. Da bi bile vjerodostojne, probosanske snage moraju pripremiti i sazvati svebosanski kongres (sabor), na kojem bi odluke donijeli ne samo političari, već i naučnici i ugledni ljudi iz svih domena i jasno Međunarodnoj zajednici i domaćim mešetarima reći da smo za Državu ravnopravnih naroda i građana po svim evropskim standardima, ali ne i po diktatu onih koji su nad probosanskim snagama izvršili genocid i Udruženi zločinački poduhvat (M. Filipović). Ovim kongresom (saborom) bi tačno znali ko je za šta, a ko protiv. Istina, mi moramo pokazati da smo kompetentni za odbranu Države, a ne samo ličnih i uskostranačkih interesa. Dakle, da bi bili vjerodostojni, mi bilo kakve podvale ne smijemo prihvatiti, niti činiti prema drugima.

Ne dopustiti da se o nama, a bez našeg prisustva i aktivnog učešća pripremaju i donose bilo koje odluke o Bosni i Hercegovini. Da bi to eliminisali, mi moramo svijetu slati dobre vijesti i najjače probosanske kadrove i kategorično mu (svijetu) reći da smo mi faktor bez koga se o nama ne mogu donositi nikakve odluke. Dakle, ljudi koji će nas predstavljati moraju imati kompetencije, odlučnost i hrabrost (akademik S. Kukić).

Davanje značaja rušiteljima Države (Dodiku) ne treba poklanjati svakodnevnu medijsku pažnju i time mu dodatno davati na značaju, već argumente sa njim i sa onim koji prihvataju njegovu politiku sučeljavati u institucijama Bosne i Hercegovine. Eliminisanje uskostranačkih nadmudrivanja mora prestati i odvijati se na mjestima koja su u svakoj državi poznata, a to su institucije države.

Nedodsljednost Šmita mora biti potencirana da on bude Visoki predstavnik za BiH, a ne samo za Federaciju. Jer, on preko noći (nakon izbora) nameće Zakon koji pogoduje HDZ-u, obeća da će ići u Banja Luku, pa se onda povuče, odnosno ide praktično ilegalno kod biskupa Franje Komarice, ali ne i kod Ćamila Durakovića, potpredsjednika RS, koji je zvanično prihvatio da ga primi u svom uredu. Dodatno pitanje: zašto on ne reaguje na skupove „Granica ipak postoji?“ Zašto i povodom ovoga Međunarodna zajednica ne reaguje ozbiljno, a ne mlakim saopštenjima?! Međutim, ista ta Međunarodna zajednica šalje pismo, bolje reći, ultimatum predsjedniku Vlade Federacije BiH, da se aerodromi u Bosni i Hercegovini moraju privatizirati. Zanimljivo je da oni nisu izdvojili Aerodrom Mostar, kao standardnog gubitaša, koji je u novembru mjesecu imao više zaposlenih nego što je prevezao putnika. Dakle, njega su stavili u isti koš sa aerodromima Sarajevo i Tuzla, koji dobro posluju. Ista ta Međunarodna zajednica ne reaguje kada je na sceni ekonomsko razvaljivanje privrede RS-a i bogaćenje Dodika i ljudi oko njega, gdje su hipoteke prirodni resursi ove Zemlje.

Licemjerna je priča Međunarodne zajednice kako su problemi u BiH složeni i teško rješivi, jer ih ona, ako hoće, može riješiti za jedan dan, ali da im pri tome ne smeta činjenica da u Bosni i Hercegovini postoji dva miliona Bošnaka muslimana, koji su ne samo apsolutna većina, već konačno i politički narod.

Da bi se ipak dao valjan odgovor na napreijed postavljena četiri pitanja, neophodno je dati odgovore i na pitanja koje sam pravovremeno javno problematizovao i pružio odgovor kako ih treba rješavati na dobrobit svih naroda i građana države Bosne i Hercegovine. Analitički obrađene tekstove na naredne teme (tačke) pravovremeno sam slao Vijeću ministara, entitetskim vladama, najznačajnijim strankama i institucijama i nažalost, vrlo rijetko od bilo koga od njih dobivao odgovore. Te teme bila su:

  1. Dokle će Bošnjaci finansirati rasturače Države preko javnih prihoda Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine, gdje entitet RS povlači više nego što uplaćuje na Jedinstveni račun UIO BiH 12% ili oko milijardu KM godišnje?
  1. Dokle će Bošnjaci drugima neprestano prepuštati Ministarstva finansija, pravde i vanjske trgovine i ekonomskih odnosa, kao najvažnijih, na nivou Vijeća ministara BiH, odnosno Federacije BiH?
  2. Dokle će ključne odluke o raspodjeli javnih prihoda kreirati oni koji po osnovu dividende u budžet Federacije uplaćuju 5,1%, ali i stalno ponavljaju kako su ugroženi. Apsurd je to da ne može biti veći. Pri tome gubitke javnih preduzeća HZ Herceg-Bosne pokriva budžet Federacije. Činjenica je da je Sveučilišna bolnica Mostar od budžeta Federacije dobila 2022. godine 120 miliona KM, odnosno više nego Univerzitetske klinike Sarajevo i Tuzla zajedno, te da Elektroprivreda HZ HB ostvari gubitak od 82 miliona, a Sveučilišna bolnica Mostar 93 miliona u prvom polugodištu 2023. godine, dovoljno govori o „ugroženosti” hrvatskog Naroda, s obzirom da će i ove, kao i prethodne gubitke, pokriti budžet Federacije. Dokle, drugovi i gospodo?
  3. Budući da se Država ne razvija ravnomjerno porostorno ni sektorski, opravdano se postavlja pitanje kako onda provoditi autentičnu politiku Države, Federacije i/ili pojedinih kantona?
  1. Kada će Centralna banka Bosne i Hercegovine monetarnu politiku provoditi isključivo po modelu Currency boarda (Valutnog odbora) koji se zasniva na dvije ključne pretpostavke: fiksnom kursu KM u odnosu na euro kao valutno sidro i da se može emitovati onoliko KM koliko iznosi pokriće u eurima. Paradoksalno je da se devizne reserve Centralne banke BiH u iznosu od 13,5 milijardi nalaze u Njemačkoj i Švicarskoj i služe za njihov privredni rast i zaposlenost uz godišnju kamatnu stopu od svega 0,164% (2021.), a da se subjekti iz BiH na ino finansijskom tržištu zadužuju po kamatnoj stopi od 4-7%, uz vidsoki i lako utrživi kolateral? „Opravdanje” da ovaj model monetarne politike mora i dalje ostati pravda se stavom da bi domaće političke elite štancale novac u neograničenom zinosu da bi finansirali ogromnu neproduktivnu javnu potrošnju (budžetlije i firme koje su pretplaćene na javne tendere), samo je još jedna potvrda da nema ozbiljne makroekonomske politike i da takvo stanje podržava i tzv. Međunarodna zajednica. Jer, čemu priča o monetarnoj stabilnosti, kada je u igri samo stabilnost kursa KM u odnosu na nestabilni euro, a cijene, kao druga komponenta monetarne stabilnosti, kontinuirano i nekontrolisano rastu?
  2. U vezi sa pričom o otcjepljenju i ugroženosti određenog naroda, potrebno je javnosti prezentirati finansijske podatke o uplastama javnih i drugih prihoda i procentima njihovog povlačenja ne samo po entitetima, već i po kantonima. Jer, ovim bi se objektivizirao najvažniji segment svake politike, odnosno novac, bez kojeg je svaka politika šuplja priča.
  3. Dokle će javna potrošnja u odnosu na BDP biti najviše u Evropi i dokle će se finansirati rasprodajom preostalih prirodnih resursa i zaduživanjem, a kao kolateral davati javna dobra?
  4. Kada će se kompetentno i moralno početi upravljati javnim dugom i usmjeravati ga u produktivne namjene, a ne u neproduktivnu javnu (ličnu) potrošnju?
  5. Kada će se shvatiti da je inostrani kapital, usmjeren u produktivne namjene, nulti porioritet državne makroekonomske politike i shvatiti da je pri tome determinirajući faktor povoljna investiciona klima, oličena u političkoj stabilnosti, pravnoj sigurnosti i fiskalnoj prihvatljivosti?
  6. Kada ćemo shvatiti da je Država došla u ekonomske, političke i druge probleme jer nije bilo moralne odgovornosti, odnosno nisu poštovane moralne vrijednosti, a izostala je i prava reakcija akademske zajednice, ali i naroda koji plaća sve promašaje rastrošne politike?
  7. Kada će akademije nauka shvatiti da moraju delegirati najvažnije teme očuvanja Dtržave i javno ponuditi odgovore na najvažnija pitanja od interesa Države?
  8. Kada će akademska zajednica konačno shvatiti da mora probuditi narod na racionalno djelovanje i natjerati političke „elite” da nacionalni interes moraju staviti iznad ličnog i uskostranačkog interesa?
  9. Budući da razvojne probleme mogu rješavati kompetentni i odgovorni ljudi, kada će akademska zajednica i to sebi staviti u zadatak i time stvoriti kritičnu masu naroda?
  10. Dokle će probosanske snage primjenjivati „strategiju” reakcija, umjesto strategije akcija, kada je u pitanju odbrana Države?
  11. Kada će akademska zajednica javno reći na kojim postulatima birati članove Predsjedništva BiH, Vlada i poslanike?
  12. Gdje su nestali odvažni pojedinci da reaguju na svakodnevne deformacije u Državi i kada će se neki ozbiljni pojedinac javno obratiti institucijama Države i pozvao narod na djelovanje?
  13. Kada početi i brojčano ocjenjivati zvaničnike po modelu Muhameda Avanzimija, koji je to učinio još 820. godine u Bagdadu?
  14. Kada ćemo konačno shvatiti da je u Bosni i Hercegovini neophodna politika etičkih principa?
  15. Dokle će bošnjačka politika biti amaterska i neodgovorna?
  16. Može li država BiH preživjeti pohlepu i bošnjačkih političara?
  17. Gdje je sada i kuda ide BiH?
  18. Šta očekivati od kandidatskog statusa BiH za ulazak u Evropsku uniju?
  19. Fiskalna detaksacija u funkciji priliva inostranog kapitala u BiH mora biti kvantifikovana, odnosno racionalizirana na račun redukovanja neproduktivne javne potrošnje.
  20. Kada ćemo shvatiti da se država BiH ne može braniti bilo čijim negativnim nacionalizmoom?
  21. Kada će političari postati odgovorni, a Bosanci punoljetni?
  22. Dokle manipulacije oko (ne)suspendovanja akciza i smanjenja stope PDV-a na osnovne životne namirnice?
  23. Kada ćemo izvršiti harmonizaciju Fiskalnog sistema BiH sa Fiskalnim sistemom Evropske unije, kao faktorom priliva inostranog kapitala?
  24. Dokle pecanje budala i redistributivna koalicija u BiH kada to političkim oligarhijama odgovara?
  25. Demaskirati našminkanu od surove stvarnosti u izbornoj kampanji i postizbornom periodu u BiH.
  26. Iako je Šmit svojim postupcima potvrdio Orbanovu tezu „o višku muslimana u Evropi”, zašto Bošnjaci ne reaguju?!
  27. Zašto BiH godišnje gubi ogromna sredstva IPA fondova i zašto su malobrojne aplikacije na IPA fondove Evropske unije?
  28. Nacionalni interes Bošnjaka i kako ga ostvarivati mora postati najvažnije pitanje bošnjačke politike.
  29. Kolike su robne rezerve ključnih proizvoda u BiH i zašto je politika RR amaterska?
  30. Da li BiH postaje stratište morala?
  31. Visoki predstavniče, čovjek je biće koje bi trebalo hodati uspravno. To mu treba reći 100 hiljada probosanskih snaga ispred sjedišta OHR-a.
  32. Zašto i ko pravi dilemu: kineske investicije ili evropski fondovi, kada je tu baš sve jasno?
  33. Da li narod želi čuti istinu o stvarnim uzrocima (ne)stabilnosti Države?
  34. Narodi postoje kroz kulturu. Ova teza mora biti na umu svakom odgovornom Bošnjaku.
  35. Na koja ključna pitanja odgovore treba dati bilo koji Simpozij koji se održava u BiH?
  36. Država (BiH) se brani i stabilnom finansijskom politikom. Zašto Bošnjaci to ne čine?
  37. Zašto predsjednik Vlade Federacije BiH ne iznosi tačne podatke oko raspodjele prihoda od indirektnih poreza Uprave za indirektno oporezivanje BiH? Koja se institucija na ovo kritički osvrnula i pitala Premijera ko ga je ovlastio da na račun bošnjačke sirotinje novac poklanja rasturačima Države?
  38. Dokle mrcvarenje naroda oko izbora vlasti i neprestanih prekomponovanja Vlada kantona u kojima su Bošnjaci većina?
  39. Zašto Bošnjaci u odbrani države BiH ne koriste najjače, finansijske adute?
  40. Poruke iz Prijedora su vrlo jasne, ali i ubitačne. Pitanje: da li smo iz njih izvukli pouke?
  41.  Ko će platiti bahatost ekonomske politike RS? Odgovor je jasan, ali ga probosanska politika ne problematizuje. Zašto?!
  42. Zar i pravda može biti nacionalno-entitetski podijeljena?!
  43. Nikšiću, Konakoviću i Forto: zar je i to moguće da se poveća procenat povlačenja sredstava sa Jedinstvenog računa Uprave za indirektno oporezivanje BiH u situaciji kada se uplate na ovaj račun od strane RS-a smanjuju?!
  44. Vrhunac drskosti D. Čovića, potpomognut još većom drskošću Dodika i kukavičluk bošnjačke politike na sceni je već poodavno. Dokle?
  45. Uspavana trnoružica (Evropa) i matriks udvarači su na sceni, a mi (Bošnjaci) na to ne reagujemo.

S obzirom da je jedno od ključnih pitanja (četvrto) bilo i pitanje treba li Međunarodna zajednica konačno nametnuti rješenja koja će rezultirati funkcionalnom i ekonomski održivom državom BiH, odgovoriću na njega postavljajući slijedeće teze:

  1. Međunarodna zajednica (Visoki predstavnik) treba donijeti odluku da se zabrani obavljanje bilo kojih javnih funkcija osobama koje su osuđene za ratne zločine i za kriminal u finansijskom domenu, bilo da se radi o privredi ili pri obavljanju javnih funkcija.
  2. Visoki predstavnik mora donijeti odluku da vijećnici u Općinskim vijećima imaju samo dnevnice i troškove dolaska na sjednice, ali ne i paušale od 500 KM, pa naviše. Isto vrijedi i za komisije na nivou općina, na nivou kantona, Federacije i Države.
  3. Poslanici svih nivoa imali bi plaćene troškove dolaska na sjednice, pokrivene troškove noćenja i dnevnice koje vrijede u Bosni i Hercegovini. Oni poslanici koji bi se opredijelili za profesionalni status imali bi platu u visini prosjeka u BiH, plus nadoknade za troškove prevoza, smještaja i dnevnice za vrijeme održavanja sjednica i ništa više. Ova odluka rezultirala bi činjeniciom da bi na listama bili ljudi kojima je interes Države iznad ličnog interesa i koji bi zasigurno donosili odluke isključivo od interesa za državu Bosnu i Hercegovinu.
  4. Ministri u Vijeću ministara BiH i entitetskih vlada imali bi plate tri puta veće od prosječne plate u BiH, a ministri kantonalnih vlada imali bi dvostruko veću platu od prosječne plate u BiH i ništa više.
  5. Ministri u Vladi kantona na posao i sa posla dolazili bi javnim prevozom ili vlastitim autom. Pri tome bi na ime troškova prevoza imali naknadu u visini troškova javnog prevoza ili upotrebe auta u službene svrhe po pređenom kilometru. Vozače i vozila koja će ih dovoziti i odvoziti na posao i sa posla morali bi zaboraviti. Uostalom, ovakve standarde primjenjuju Norveška i Švedska, gdje ministri na posao dolaze gradskim prevozom. Ovim bi se postigle ne samo uštede u sredstvima, već bi se narodu poslala ozbiljna poruka da ovi ministri dijele njegovu sudbinu. Kao posljedica ovakve odluke, posao ministra bi prihvatale one osobe kojima je zaista prvenstveno društveni, a ne lični interes.
  6. Predsjednici Vlada kantona imali bi platu tri puta veću od prosjeka u BiH.
  7. Ministri u Vijeću ministara i entitetskim vladama imali bi obezbijeđen smještaj i vozača samo kada su u pitanju poslovi iz domena ministarstva. Odvojen život i odlasci u posjetu porodicama išli bi na njihov lični teret.
  8. Kupovine novih, luksuznih i skupih vozila po volji ministara, bile bi prošlost. Vozila bilo koje klase ne bi se mogla kupovati dok postojećim ne istekne minimalno 10 godina.
  9. Predsjednik (predsjedavajući) Vijeća ministara imao bi platu 3,5 puta veću od prosjeka u BiH.
  10. Članovi Predsjedništva BiH imali bi platu četiri puta veću od prosjeka u BiH.
  11. Kantonalni predsjednici Vlada mogli bi imati dva savjetnika, entitetski premijeri mogli bi imati maksimalno tri savjetnika, kao i predsjedavajući Vijeća ministara BiH, a članovi Predsjedništva maksimalno četiri savjetnika.
  12. U općinama bi bio zaposlen jedan činovnik na 1.000 stanovnika, kao i u većini evropskih zemalja.
  13. U kantonima bi bila zaposlena jedna osoba na 2.000 stanovnika.
  14. U diplomatsko-konzularnu mrežu BiH morali bi ići prvenstveno ljudi sa velikim iskustvom u domenu privrede, jer nam priliv inostranog kapitasla mora biti nulti prioritet makropolitičke i makroekonomske politike.
  15. Finansiranje silnih javnih univerziteta odvijalo bi se na način da 1/3 sredstava podmiruju kantoni, 1/3 da univerziteti zarade (obezbijede) preko Instituta za razvoj, radeći projekte različitih namjena za javno-pravne kolektivitete i privatne kompanije, a 1/3 da plaćaju student roditelja koji to mogu.
  16. Političke partije finansirale bi se isključivo od članarina, reklama, urađenih poslova za eksterne subjekte, a bilo bi zabranjeno da javna sredstva dobijaju po osnovu broja poslanika, donacije od javnih preduzeća i ustanova i reklmiranja ovih preduzeća.
  1. Obrazovni sistem bio bi ustrojen na nivou entiteta, a ne na nivou kantona, kao što je sada slučaj.
  2. U državnim ustanovama zaposleno je 65.000 hiljada osoba. Ova cifra morala bi se smanjiti za 30%, odnosno svesti ju na nivo kvalitete njenih učinaka i objektivnih potreba, dakle, bez stranačkih uhljeba.

U normalnoj državi ove odluke donio bi parlament. Međutim, kako je BiH daleko od normalne države i da parlamentarci zbog ličnih interesa nikada neće donijeti ovakve odluke, neophodna je odluka Visokog predstavnika pod uslovom da on i Međunarodna zajednica zaista žele dobrobit državi BiH.

Svjestan sam da će na ove prijedloge biti rafalna paljba, prvenstveno onih na koje se odnose. Stoga kao odgovor postavljam pitanje: može li oko 135 hiljada zaposlenih u proizvodnji i dalje finansirati: institucije Države, dva entiteta i distrikt Brčko, 10 kantona, 14 vlada, 183 ministarstva, 85 političkih partija, preko 50 boračkih udruženja, 13 sindikata, dvije, odnosno tri policije, dva penziona fonda, tri obrazovna sistema, administraciju u tri telekoma, administraciju u tri elektoprivrede, 630 hiljada penzionera, obezbijediti minimalnu zdravstvenu i socijalnu zaštitu za 550 hiljada nezaposlenih, obezbijediti sredstva za 65 hiljada zaposlenih u različitim javno-pravnim kolektivitetima, pogledati u oči 75% stanovništva ispod granice siromaštva i biti vjerodostojan u priči oko povratka preko više od pola miliona ljudi iz inostranstva i zadržati još neutvrđeni broj onih koji namjeravaju napustiti Zemlju?! Budući da o broju lopova nema podataka, ostavljam čitaocima da sami procijene koliki je njihov broj u Bosni i Hercegovini.

S obzirom da su odgovori na postavljena pitanja negativni, čak i da svih 135 hiljada zaposlenih u proizvodnji radi u rudnicima zlata ili eksploataciji nafte/plina, oni ne bi mogli finansirati sve navedeno. Stoga je nedvosmisleno jasno da su oštri rezovi kod neproduktivne javne potrošnje neophodni.

Na osnovu egzaktno iznesenih podataka, postavlja se pitanje da li je dopuštena šutnja akademske zajednice, jer šutnja intelektualaca, u situaciji kada se Država drsko napada iz susjedstva i komšiluka, ali i iznutra i kada ju neproizvodna javna potrošnja ekonomski razara, ravna je zločinu protiv savjesti svakog dobronamjernog građanina ove Države, pa mora biti i intelektualaca, ako oni to uopšte jesu.

Nakon naprijed iznesenog, postavlja se ključno pitanje: kako biti dorastao državi BiH?! Nažalost, ovaj tekst moram završiti pitanjem velikog svjetskog, a našeg pisca, Meše Selimovića, koji je svojevremeno ustvrdio: bojim se da će Bosanci pameti doći onda kada im ona više neće biti od koristi! Autor: Husein MURATOVIĆ