VELIKA KLADUŠA – U nedjelju je povodom obilježavanja 120 godina od otvorenja velikokladuške Gradske džamije organizirana lijepa svečanost posvećena ovom jubileju a koja je održana u haremu džamije.

Prvi se prisutnima obratio Ismet ef. Mustedanagić, Glavni imam Medžlisa Islamske zajednice Velika Kladuša. Podsjetio je na značaj ove džamije koja je 12. maja 2003. godine Odlukom Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika proglašena nacionalnim spomenikom BiH.

Glavni imam Gradske džamije, Edin ef. Mehić je u prigodnom govoru govorio o važnosti očuvanja džamija koje su nam u amanet ostavile ranije generacije. Istakao je da su Kladuščani jako vezani za ovu džamiju, koja je ukras i zaštitni znak Velike Kladuše.

Muftija bihaćki hafiz Mehmed ef. Kudić je kazao da mu je zadovoljstvo stojati na mjestu gdje je prije više od stoljeća upriličeno otvorenje ove džamije, te da je ona kroz svoje postojanje uvijek slala poruke mira i suživota na ovim prostorima. Inače, u toku su, odnosno već pri kraju, radovi na uređenju unutrašnjosti i harema Gradske džamije.

U okviru programa, uručene su i prigodne zahvalnice zaslužnim džematlijama i ostalim dobrotvorima koji su doprinijeli tome da Gradska džamija i dalje sjaji punim sjajem.

Džamija je sagrađena na jednom od najljepših mjesta u Kladuši (Časopis NADA iz 1902. godine

Osim Starog grada, Gradska džamija u Velikoj Kladuši najprepoznatljiviji je simbol velikokladuške Čaršije, a zanimljiva je i posebna iz više razloga. Ona je trenutno jedini nacionalni spomenik kulture u ovoj općini u kojoj se aktivno i svakodnevno vrše vjerski obredi. Pored skladng arhitektonskog stila karakterističnog za prvo vrijeme austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini, glavna posebnost ove džamije a koja izazvina iznenađenje i oduševljenje jeste njena posjećenost od strane vjernika. Od završetka posljednjeg rata pa do danas, vjernici koji redovno posjećuju džamiju nisu zapamtili niti jedan dan u kojem nona nije bila preplavljena vjernicima.

Profesor Edin ef. Mehić, imam u ovoj džamiji kaže, ovo je jedna od najposjećenijih džamija u bihaćkom muftijstvu pa i šire.

Džamija je izgrađena 1319 hidžretske odnosno 1901. godine za vrijeme Austro-Ugarske.

Četiri mjeseca nakon njenog otvora, u listu NADA, (izlazio od 1895. do 1903.) broj 3. od 01.02. 1902. na strani 40 zapisano je slijedeće: 27. septembra 1901. godine kao da se listom slegla junačka Krajina na opjevanu grudu Muje i Halila. Usprkos kišnom vremenu povrvio narod ko mravi i prekrilo sve ceste što pješke što na konju, što u kolima. Često se je tako kupio svije u Krajini, no ovaj pu jasno je odsijevao onaj sveti zanos, toliko prirođen srcu našeg naroda, zanos vjerski, koji je doveo malo i veliko, da otvori svoju novu džamiju, najmlađu i najljepšu u krajevima, gdje su se nekada gradile mrke kule. Osobito pak dirljivo bijaše vidjeti, kad je oko osme na veče stig’o reis-ul-ulema, a kroz onu silnu vrevu pravovjerna svijeta iziš’o mu u susret krasan alaj od stotinu krajišnika.

Uz svečano otvorenje u podne 27. septembra nađoše se u kolu bihaćki okružni predstojnik, petrovački i sanski kotarski predstojnici, načelnici iz Sanskog Mosta, Petrovca i Bihaća, zastupnici raznih vakufa i mnogi odlični bezi. Nova džamija otvorila se klanjanjem (molitvom). Nakon svečana banketa, priredile se popodne konjske, pješačke i koturaške trke, a svu tu sliku okitiše lijepe naše narodne igre.

U veče je blistala starinska Kladuša i nova džamija u njoj u žarkim šarama bengalskog svjetla i vatrometa. Džamija je sagrađena u jednom od najljepših mjesta u Kladuši, sred šetališta, od samog tesanca. Iznutra je veoma ukusno okićena arabeskama i surama. Sagrađena je pak prinosima Krajišnika a zauzimanjem bihaćkog okružnika i cazinskog predstojnika. Diže se pred kladuškim gradom, a sučelice njojzi preko potoga Grabarske strši historijski hrvatski Cetin.

(Wikipedia) Gradska džamija u Velikoj Kladuši pripada tipu džamija pokrivenim četvorostrešnim krovom, sa otvorenim sofama pod zasebnim jednostrešnim krovom, i sa kamenom munarom uz jugozapadni zid. Taj tip džamija je bio vrlo zastupljen u prvo vrijeme austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini, po obliku, koncepciji prostora kao i po izboru materijala sličnih karakteristika. U osnovi je pravougaonog oblika dimenzija 16,25 x 9,30 m, uključujući prostor sofa.

Fasada je u donjoj zoni obogaćena geometrijskim ornamentima–spiralnom dekoracijom širine 10 cm koja se proteže duž cijele fasade izuzev njenog ulaznog dijela sa trijemom i koja prati ritam prozorskih otvora. Taj ornament, kao i ostali dekorativni elementi džamije bojeni su tonom drugačijim od osnovne boje zida.

Profilisani dijelovi na fasadi bili su boje terracote, što u potpunosti odgovara uticaju pseudomaurskog manira u arhitekturi, koji se pojavljuje i na ovoj džamiji, zasnovan na korištenju strukture i arhitektionskog jezika prisutnog u islamskoj arhitekturi na sjeveru Afrike. Takav pristup vidljiv je i danas: cijela fasada džamije je raščlanjena plitkim horizontalnim linijama izvedenim u produžnom cementnom malteru, dok je glavni vijenac obogaćen jednostavnim frizom i pri vrhu izlazi iz ravni fasadnog zida za oko 10 cm. Ispod gornjeg vijenca se nalaze dekoracije u malteru koje predstavljaju stilizovane rebraste završetke džamija kakve se susreću u Egiptu i u područjima sjeverne Afrike, a koji su karakteristični za austrougarske objekte izgrađene s početka XX vijeka u našim krajevima. Džamija je imala dekorisan portal sa motivima osmokrake zvijezde, koji su poslije rata 1992.- 1995. godine skinuti. Džamija je u unutrašnjosti bila ukrašena levhama sa surama i kur’anskim stavcima.

Munara je u osnovi osmougaona i u cjelini je izgrađena od klesanih blokova kamena krečnjaka, međusobno povezanih klamfama od gvožđa, zalivenih olovom. Horizontalne i vertikalne spojnice su jako naglašene, što je rezultat upotrebe cementa prilikom jedne od mnogih intervencija na objektu. Širine strana munare iznose 1,15 m, mjereno na visini od 50 cm od kote terena. Dio munare od kote terena pa do nivoa ispod šerefe se postepeno sužava i završava profilisanim vijencem. Kaca munare se takođe završava vijencem, koji je veći i složeniji od vijenca ispod šerefe. Munara je pokrivena šatorastim limenim krovom na čijem vrhu se nalazi alem sa tri jabuke i sa japrakom na vrhu.

Oko džamije se nalazi harem sa metalnom ogradom u kojem je smješteno 19 uzglavnih nišana koji potiču iz vremena nakon gradnje džamije. Tu su postavljeni nišani, dok su pokojnici sahranjivani na drugim mjestima. U Krajini ove nišane nazivaju nišani krajputaši i nisu nikakva rijetkost, pogotovo u okolini Velike Kladuše. Podizani su najčešće uz glavne saobraćajnice, što im samo ime govori. Na putu od Cazina prema Velikoj Kladuši ostalo je sačuvano nekoliko grupa, od kojih je najveća ona u Maloj Kladuši, a koja pripada porodici Kajtazović. Esad ŠABANAGIĆ