Objavljeno prije dvije godine (i evo ponovo jer…)

Ovaj Osvrt posvećujem „uhljebima“ pa je red pojasniti o čemu je riječ. Mi smo riječ »uhljeb« izmislili za naše autohtone potrebe i kao dio našeg kulturnog identiteta. Mogli bismo je patentirati kod UNESCA kao nematerijalnu baštinu. Ima logike, zar ne! Uhljeb je osoba koja prima plaću iz državnog budžeta – sa leđa poreskih obveznika, za rad koji ne rezultira stvaranjem dodatne vrijednosti u smislu proizvodnje dobara ili pružanja usluga koje korisnicima istih povećavaju kvalitetu života. To su zaposleni ljudi koji primaju plaću, a ne stvaraju novu vrijednost. Udaraju pečate, provode besmislene regulative, šalju jedni drugima ovjerene papire. I tu čak nije najveći problem u tome što oni ne stvaraju novu vrijednost, već što onemogućuju drugima da stvore novu vrijednost u slobodnim razmjenama. Možemo zato reći da postoje dvije vrste uhljeba: oni koji ne rade ništa, i oni koji svojim radom onemogućavaju drugima da rade i stvaraju. Iz ove konstatacije proizlazi da je uhljeb koji radi gori od onoga koji ne radi ništa. Ovaj prvi barem ne pravi štetu. Uhljebiti znači postaviti na neku stvarnu ili izmišljenu poziciju ili radno mjesto osobu koja često nema stručne i profesionalne kvalifikacije, a na to se mjesto postavlja zbog rodbinske, zavičajne, prijateljske ili stranačke pripadnosti. Ono što je zajedničko svim vrstama uhljebljivanja je da za zapošljavanje ili postavljanje na neku poziciju nisu presudni kriteriji stručnosti, iskustva i znanja, već pozicija moći uhljebljivača koji postavljanjem uhljeba po rođačkoj, prijateljskoj ili stranačkoj liniji gradi svoju klijentelističku mrežu dužnika i/ili glasača, ili doprinosi većoj takvoj mreži. Riječ uhljeb sve više boli Kladuščane svjesne da se iz njihovih minimalnih plaća i raznih poreznih davanja financira rastući broj izmišljenih radnih mjesta u općinskim službama. Zašto je Kladuščane tako lako pljačkati? Jer je među njima najveći broj idiota! Nažalost! Zato što su oni, Kladuščani, puni (ne)razumijevanja za načelnikovih devet savjetnika, za njegovih ravno 50 stručnih eksperata svjetske relevancije, za njegovo privatno Udruženje kojem godišnje izdvaja četvrt miliona maraka poreskih obveznika. Za koga i zašto sve to ako ne za uhljebe? Građanima idiotima nije jasno u čemu je problem, pa će svoj bijes i nakon ovog Osvrta usmjeriti prema onome ko na problem ukazuje. Dakle, na novinara! Ali, izdržat će se.Nedavno se na Facebooku pojavila fotografija satiričnog sadržaja na kojoj dvije sljedbenice najstarijeg zanata, na svom radnom mjestu na ulici, krate vrijeme razgovorom. Zima je, kriza je, nema mušterija. „Šta misliš da se učlanimo u neku stranku“?, pita ona iskusnija i poduzetnija. „Ma, ne bih ja, mene je sramota i ovo što radimo“, odgovora druga. Stranke i politika u BiH su već toliko kontaminirani da polagano ulazimo u fazu kad više niko neće htjeti raditi za dobrobit naroda i građana. Mislim, niko normalan i sa referencama jer takve ni politika neće, ali će uvijek biti stranačkih aktivista koji su spremni prihvatiti funkcije i poslove kojima nisu dorasli. Ni po obrazovanju, ni po iskustvu i organizacijskim sposobnostima ili drugim kvalitetima, osim što su se našli „u pravo vrijeme na pravom mjestu“ i što nikog boljeg u stranci nema. Slučaj ranijeg direktora Javnog komunalnog uslužnog preduzeća „Komunalije“ i njegova „raskošna i osebujna biografija sa još raskošnijim apetitima“ koja je, kao i sve drugo, dospjela na društvene mreže, možda je najbolji pokazatelj da je „stranačka kadrovska baza“ već odavno potrošena. Ne samo za raznorazne političke funkcije, već posebno za direktore javnih ustanova i preduzeća, što je, kudikamo, veći problem. Velika Kladuša već duži niz godina nazaduje, u svakom pogledu, a bila je za primjer. Svakom je jasno da je u pitanju ljudski faktor, kako za njeno nazadovanje tako i za razvoj kada ga je bilo i ako ga bude. Stranački uhljebi jednostavno ne znaju raditi taj posao, ili korektnije kazano, mogu i znaju ali neće jer to njihovi birači od njih ne traže. Liderima stranaka stoga ne pada na pamet da se angažuju, da rade i da se izlažu takvom riziku. Na njihovu (ne)sreću još uvijek se ne moraju oduživati onima koji su ih doveli na poziciju. Pred Kladuščanima su uskoro novi izazovi i prilika da nove generacije „dođu na red“ da vode Veliku Kladušu i njene građane u prosperitetniju budućnost. Možda nismo ni svjesni razornih posljedica negativne selekcije i stranačke kadrovske politike u kojoj je važnije da je „naš“ (aktivista, član, rođak, prijatelj, donator) nego da zna raditi posao od kojeg ovisi kako ćemo se razvijati, gdje raditi, kako ćemo ići na posao, kako će se mladi obrazovati ili uključiti u nove procese, kako se liječiti i kako sačuvati glavu na sve nemirnijim ulicama. I ne samo to. Često se pitamo šta u politici rade neki ljudi. Ono što je tragikomično i što vrijeđa inteligenciju građana su obrazloženja stranaka o „predloženom kandidatu“. Kao iz onog starog vica o Muji kad su ga primali u Savez komunista i dobro mu „uljepšali“ biografiju (dobar drug, vrijedan radnik, pošten i moralan), a kad su ga isključili, jer je „sve suprotno“, on je tražio da mu još jednom pročitaju karakteristike. „Dobro, i šta sad“, upitali su, nakon toga. „Ništa“, odgovorio je Mujo. „Samo da vidite šta ste vi, za kratko vrijeme, od mene napravili“! Curriculum vitae (biografija) je jedino civilizacijsko dostignuće na osnovu kojeg se biraju kandidati za rukovodeća mjesta u javnom i realnom sektoru. Čak i na „političke funkcije“ jer nije svejedno ko će biti ministri, zamjenici, pomoćnici, direktori pa i predsjednici mjesnih zajednica. Voditi komplikovane sisteme koji bitno utiču na kvalitet i standard života građana, ali i zaposlenih u njima, nije jednostavno. Zato to moraju raditi najbolji. Oni koji znaju šta je suština i kako se radi taj posao. U suprotnom, svi će otići „trbuhom za kruhom“. Esad ŠABANAGIĆ