BIHAĆ – Na šezdesetu godišnjicu mature u Bihaću su se okupili bivši maturanti – učenici nekadašnje Učiteljske škole „Mahmut Ibrahimpašić – Maše“ koja je posljednju generaciju učitelja iškolovala davne 1974. godine. Evocirali su uspomene na svoje školske dane i profesore koji su im predavali. Jedinom koji je još živ, devedeset jednogodišnjem Draganu Mažaru, profesoru u penziji, dodijelili su ovom prilikom Svjedočanstvo „Odličan 5“ kao vrhunskom profesoru i time mu odali priznanje.
Svjedodžbu dobilo stotinu učenika
Emina Čuček, Slavica Vuković, Ibrahim Dupanović – Crni, Džehva Havić, tek neka su od imena petnaestak bivših maturanata bihaćke Učiteljske škole „Mahmut Ibrahimpašić – Maše“ koji su se prisjetili najljepših godina svoga života, svojih kolega i profesora obrazujući se za učiteljsko zvanje. Okončali su ga davne 1960. godine kada je svjedočanstvo dobilo stotinu učenika. -Mi smo ona generacija koja se u prve dvije decenije okupljala dva puta, svakih deset godina. Nakon dvadeset godina, sastajemo se svake godine. Okupljanja su bila u Ostrošcu, Srbljanima, Kulen-Vakufu, Drvaru, i naravno, najčešće u Bihaću. Danas nas ima petnaestak i došle su nam kolege i kolegice iz Zadra, Zagreba, Sanskoga Mosta, iz Bosanske Krupe, Otoke i Bihaća. Koliko se sjećam a pratio sam pojavljivanje svih generacija te škole, nijedna generacija osim nas nije obilježila dijamantni susret koji se zove generacija Učiteljske škole ’62. Naš razredni starješina je bio Mehmed Džanić, u mom odjeljenju. Profesor Mažar je bio u drugom odjeljenju i profesorica Batas u trećem odjeljenju. Mi smo danas ovaj susret posvetili profesoru Dragi Mažaru. To je jedini profesor koji je danas živ. On se nalazi u Domu za stare osobe i za ovo nije uopće izlazio iz doma od kako je tamo smješten. Danas je došao zbog ovog i jako je sretan što je među nama, kaže Ibrahim Dupanović – Crni, bivši maturant Učiteljske škole „Mahmut Ibrahimpašić – Maše“ u Bihaću.
I dan-danas mi se djeca javljaju
Zbog starosti i bolesti mnogi nisu mogli doći na ovaj susret a oni koji su ipak smogli snage presretni su što su se opet vidjeli prisjetivši se lijepih školskih dana i trenutaka.
-Promijenilo se vrijeme. Mi smo se nekad malo više družili. Poštovali smo svoje nastavnike. Održavamo kontakte i dan-danas. Ja sam Učiteljsku školu završila, generacija 1961/62. godina i stalno razmišljam o svojim prijateljima, o Bihaću gradu. To je grad moje mladosti, student sam bila tu. Emocije su uvijek prisutne. Divno je to sjećati se i ovako da se sad ponovo vidimo, podsjetimo kako smo nekad družili se, bilo je zaista divno. Okupili smo se iz svih gradova pa čak i iz Hrvatske. Ovo je lijepa prilika. Dolazim iz Zadra često u Bosansku Otoku. Inače sam rođena u Bosanskom Novom ali u Otoci sam provela svoje najljepše dane. Bila sam tamo prosvjetni radnik. Učila sam dječicu. I dan-danas mi se djeca javljaju. Ja sam evo stara generacija. Imam i facebook pa mi se moji učenici javljaju a to je vjerujte jako lijepo kad vam se neki učenik javi i poželi prijateljstvo. Ja nikad ne tražim prijateljstvo tih učenika, ali oni sami traže pa ja onda prihvatim prijateljstvo i s njima održavam kontakt i posjećuju me. Imam fizičkih radnika, doktora, inženjera, učenici me poštuju i dan-danas ih volim, kaže Emina Čuček, bivša maturantica Učiteljske škole u Bihaću.
Dugogodišnja učiteljica Emina Čuček koja danas živi u Sabunikama nedaleko od Vira, svom profesoru Draganu Mažaru u ime generacije maturanata dodijelila je ovom prilikom priznanje – Svjedočanstvo „Odličan 5“ kao najboljem profesoru. Za njega je to bila velika čast. -Ja sam, pored svih teškoća, proživio ovo i došao da uveličam vaš razgovor s maturantima Učiteljske škole, njenim profesorima kojih zaista više nema. Želio bih da s uspjehom sljedeće generacije proslave i čestitaju jedni drugima, kaže Dragan Mažar, profesor u Učiteljskoj školi u Bihaću.
-To je jedan divan čovjek. Bio je više nego profesor. Bio je iznad svega čovjek. Profesoru Mažaru predajem ovo svjedočanstvo za njegov i humanitarni i prosvjetni rad. Znanje nam je unio koje se ne može zaboraviti, kaže Emina Čuček, bivša maturantica i učiteljica u penziji.
Pristup učeniku proističe iz njegove plemenitosti prema djetetu
Svoga profesora, Dragana Mažara, rado se sjećaju i Slavica Vuković i Džehva Havić, učenice ove generacije. Slavica pojašnjava zbog čega se odlučila za profesorski poziv.
-Odabrala sam prosvjetu s toga jer smo imali jednog divnog profesora, pored profesora matematike, profesora Dragana Mažara, imali smo profesora koji je bio i direktor škole, gospodin Sveto Gačić, koji nam je predavao filozofiju i prosto ulijevao filozofske spoznaje. To me potaklo da se opredijelim za profesorski poziv a radila sam, može se reći, čitav radni vijek u Ekonomskoj školi ovdje u Bihaću. A, profesor Mažar nam je predavao matematiku i ovdje sam istaknula da mu dajemo vrhunsku ocjenu 5 za njegov pedagoški, metodički rad u prosvjetljavanju i oplemenjivanju matematičke znanosti, kaže bivša maturantica Slavica Vuković.
Vuković naglašava kako je matematika učenicima najčešće bolni predmet a profesor Mažar im je približio matematiku da su je voljeli kao da im je omiljeni predmet, virtuoz koji će im pomoći da logički i gramatiku tada srpsko-hrvatskoga jezika lakše shvate.
-Vezano za taj izuzetni pedagoški rad, pristup učeniku proističe iz njegove plemenitosti prema djetetu, prema djeci i prema čovjeku, a sada ste sigurno čuli tijekom ovih izjava, da je veliki čovjek bio i ostao kada je u pitanju Grad Bihać u toku rata, poslije rata koliko je ovaj kozmopolitski grad povezao sve naše narode u jedno, i svima je izišao u susret kada su se dodjeljivale humanitarne pomoći. S toga nosimo divne uspomene o Draganu Mažaru, profesoru matematike, ali profesoru, čovjeku za život čovječnosti i čovječanstvu, kaže Vuković.
„Pet plus“ profesoru za njegov pedagoški i van pedagoški rad. On je nama više bio kao roditelj
I Džehva Havić, bivša maturantica Učiteljske škole u Bihaću kaže kako je presretna što su se okupili makar i u ovom broju. -Došli bi još neke kolege ali su, na žalost, bolesni, vezani za krevet i slično. Al’ evo, mi smo nakon dva mjeseca organizacije, sazivanja, pozivanja, konačno uspjeli da se sretnemo, da se vidimo i to ja najvažnije, zbog čega smo se ovdje sastali. Drago nam je da je među nama naš profesor Drago Mažar. Ja ga od milja zovem Drago a on je Dragan, jel’ tako. Veoma nam je drago. On je divan čovjek i mi smo presretni što je on danas s nama. „Pet plus“ profesoru za njegov pedagoški i van pedagoški rad. On je nama više bio kao roditelj. Nisam bila neki matematičar ali nikada nije dao do znanja da drugi to učenici primijete, kad vidi da zaškripi uvijek je znao prići, pomoći tako da smo sretni da smo imali takvog profesora, kaže Džehva Havić.
Profesor Mažar, iako u devetoj deceniji svoga života boravi u domu za stare osobe, u kolicima je sa svojom sestrom došao na ovo druženje kako bi nakon dužeg vremena vidio svoje nekadašnje učenike i s njima se prisjetio školskih dana i nastave koju im je izvodio, poklanjajući im znanje neophodno za cijeli život. Samir TULIĆ