Kladuški industrijski previjenac nije uspio kao značajan privredni subjekat obiježiti 60-godišnjicu početka probne proizvodnje. Započeo je probnu proizvodnju 1963. godine sa 139 radnika da bi 1990-tih samo na području općine bilo zaposlenih oko 2.000 (plus Kragujevac, Kačanik, Bužim). Nije viška napomenuti da je oko deset hiljada duša u različitim statusima ostvarivalo solidnu egzistenciju od „Saniteksa“. Tokom „odrastanja“ kolektiv je više puta bio pod „udarom“ lokalnih moćnika okupljenih oko Općinskog komiteta SK (1967/68. kao rezultat odlazak komercijalnog direktora Nurudina Kusturice i Hajrudina Ćerimagića, 1977/78. Fikretu Abdiću i Munibu Bešlagiću nije mogao pomoći ni CK SK BiH u imenima Draške Popovića, Avde Čampare da „instalira svog kandidata za direktora“, detalje zna Ibrahim Filipović-Biban, 1985/86. progon Muhameda Talakića,…). Solidni poslovni rezultati, respektabilan izvoz, primjerne i redovne plate,… su „stršile“ u tadašnjem kladuškom ambijentu na koji je dominantno utjecao Fikret Abdić sa brojnim sljedbenicima „sve u funkciji razvoja po bilo koju cijenu“!
Naime, prepoznatljiva ideološka premisa vladajuće partije bila je ozakonjena 1975-tih u Zakonu u udruženom radu, poglavlje „Sticanje dohodka“. U sveopćem tumačenju, primjeni,… to je omogućavalo da se ostvaruju koristi i bez rada, dobiješ nešto da nisi prstom maknuo (npr. surogati u kafi)! U „Saniteksu“ je poslovna filozofija podrazumjevala praćenje tržišta, prilagođavanje poslovanja uvjetima tržišta, tržišno prihvatljivi proizvoda, plate po učinku i rezultatima poslovanja,… Sve mora biti zarađeno i od tržišta verifikovano! Na provođenju Zakona o udruženom radu, za koji je praksa vrlo brzo pokazala da je „utopija“, kladuške „elite“ na čelu sa Fikretom Abdićem su kidisale, upirali se na zadnje noge (samoupravno organizovanje, socijalistički samoupravni društveno ekonomski odnosi, raspodjela,…). Sva kladuša preduzeća, ustanove bile su „pokrivene“ špijunima, žbirovima,…
Uprkos činjenicama da se radilo o tržišno atraktivnom proizvodnom programu (medicinski i sanitetski materijali, sredstva osobne higijene, tekući deterdženti,…), simboličnoj zaduženosti u odnosu na vrijednost imovine, perspektivnoj imovini u svim pojavnim oblicima, solidnim iskustvima, …, ćafiri su „presudili“! Promjene društveno političkog sistema 1990-tih ohrabrile su huškače podržavane od dijela rukovodstva firme pa su organizovali „talasanja“ sa parolama: nedamo imovinu, hoćemo veće plaće, tražimo smjene rukovodnih kadrova,… Jedan od rezultata „talasanja“ je prijem skupine radnika u ljeto 1991. kod novo izabranog predsjednika Skupštine općine Ejuba Alagića. Samoodabrana grupa u imenima: Ahmeta Žalića, Hasebe Miljković-Mokni, Šukrije Sadića, Mehmedalije Miljkovića,… kod predsjednika Alagića našla je podršku za „opravdane zahtjeve“. Epilog su promjene direktora (Džemala Ahmetovića zamjenio Ahmet Žalić), pomoćnika direktora za marketing Rame Hirkića,… Izazovi, kao što su globalizacija, tranzicije, prilagođavanja poslovanja uvjetima tržišta nisu bile u fokusu „neprincipjelne koalicije“ već osobne ambicije za sopstvene interese. Elaboraciju perioda 1990/02. ostavljam zainteresovanim!
Period 2002.-2014. je ključno razdoblje proćendrano u osobnim pozicioniranjima, grabežu dionica, pohlepama, a okončanjem sudskog postupka u toku vidjećemo da li i kriminala? Ovaj pogodan period nije iskorišten da „Saniteks“ d.d. usvoji moderan Statut, formuliše viziju poslovanja, izvrši potrebna prestrukturiranja, ljudskije riješi tehnološki višak,…!
Ovo je prilog (19.02.2003.) iz sedmičnjaka „SabaH“, vodećeg printanog medija za beha dijasporu na sjeveroameričkom kontinentu. Gostovanje bilo kakve „viđenije face“ iz BiH bilo je opisivano – opjevavano samo tako. Pored ostalog, mogli smo pročitati intervjue predsjednika Kantonalne vlade Amira Avdić, načelnika Velike Kladuše Adamila Mulalić, …Rifat Dolić je posebno zapažen svojim hvalospjevima Fikretu Abdiću, prezirom onih koji su „pobjegli“,…
Pregledom „papirologije“ navedenog razdoblja, razgovorom sa brojnim saniteksovcima širom planete dolazi se do veoma šarolike interesantne družine u imenima Ahmeta Žalića, Nijaza Veladžića, Rifata Dolića, Huseina Hadžića, Hasebe Miljković-Mokni, Ejuba Ćehajića, Mahmuta Muslića, Nisvete Elezović, Mehmedalije Miljkovića, Hasana Kajdića, Hasana Koštića, Stipe Čelana, Muhameda Dolića,… koja je „vedrila i oblačila“ sa epilogom prodaje paketa dionica „strateškom partneru“ 2014. (oko 29%) koji je znao gdje i pošto dolazi! Zainteresovani navedenu skupinu mogu korigovati sa ciljem da dođemo do 10-tak grobara „Saniteksa“ podržavanih sa oko 410 radnika-dioničara čija (ne)časna imena smjestiti u anale kladuške recentne povijesti!
Oko 10-tak hiljada ili oko jedne trećine punoljetne populacije Velike Kladuše je 1990-tih „pušila priče“ kako su vlasnici nosioca razvoja („Agrokomerca“, „Saniteksa“,…). Suštinski bili su suvlasnici u manjinskim procentima („Saniteks“ oko 40%, „Agrokomerc“ oko 16%,…). Nedamo naše i sličnim glupostima jasno su ignorisali temeljne-univerzalne vrijednosti (pravednost-svaka stvar na svoje mjesto u kontekstu vremena i prostora, jednakost, ljudskost,…). Tako, npr. u Velikoj Kladuši je pravedno i normalno da radnik-dioničar „Saniteksa“ u naznačenom razdoblju radi za cca 450 KM/mjesečno, da menadžemt ima 5 do 6x veću plaću i da vrijednost donice sa 56 KM sklizne ispod 5 KM., da općinski vijećnik ima paušal od 450 KM za jednomjesečni drijemež, a radnik u realnom sektoru za 22 radna dana to ne može zaraditi, ili… Nažalost, za Kladuščane je u 21. vijeku normalno da dovršavaju objekt Centra za kulturu 10-tak godina, da u Gradskom jezgru nema 50-tak metara dužine trotoara po kojem se može rahat hodati, da imaju ispod 10% obuhvat predškolske djece predškolskim obrazovanjem, da svake godine desetke hiljada eura isplaćuju pod netransparentnim uslovima ekstradnim pjevačima, da se broj onih koji se iseljavaju povećava, da…
Strukturama „Saniteksa“ (Hasebi kao predsjednici Nadzornog odbora i Nijazu kao direktoru) trebalo je nekoliko mjeseci tokom 2010. da se očituju o Inicijativi za pripremu Monografije povodom 50-godišnjice. Dalje od priloženog očitovanja nije se odmaklo, a bila je to šansa da se istinski „vizija“ „Saniteksa“ reafirmira, …!
„Strateški partner“ sa oko 29% vlasništva uzurpira većinska prava, „zateže kajase“ (2015/16.) i jasno kreće prema svojim ciljevima (forsirano obezvređivanje imovine, naplata uloženih sredstava,…). Na nagovor manjeg broja saniteksovaca pokušavamo 2017. okupiti „kritičnu masu“ od cca 35% vlasništva i tako krenuti u „revitalizaciju „Saniteksa“! Posebno je bio „zagrijan“ rehmetli Hasan Karajić-Lica (vlasnik oko 2,7 hiljada dionica), ali nije htio ni čuti da među „kritičnom skupinom“ bude Nijaz (vlasnik oko 44 hiljade dionica) i Rifat (vlasnik oko 9 hiljada dionica). Odaziv na Javni poziv bio je (ne)očekivano mršav, a krtice-žbirovi su odradili svoje (Ramo se vratio iz Amerike pa sad hoće da se obogati,…).
Licemjerstvo ponuđača, naivnost dioničara,…
Ovo je treća ili četvrta ponuda u kojoj se obećava implementacija strateškog plana Društva. Polovinom 2023. lokacija „Saniteksa“ u Velikoj Kladuši je razrovana, objekti se rekonstruišu u vlasništvu privrednih subjekata koji nemaju namjeru da se bave proizvodnim djelatnostima.
Bivša Radna jedinica „Flisan“ Bužim je novi privredni subjekt koji sada posluje pod nazivom „Prevent“ – Bužim. Ako se navedeno obećanje odnosi na ovaj subjekt, svaka čast. Poslije 1990-tih samo dva proizvodna pogona na području Cazinske krajine imaju trocifren broj zaposlenih koliko su otprilike imali i do 1990-tih. Jedan od njih je u Bužimu, aferim! Ako je Nijaz Veladžić bar malko doprinio da pogon u Bužimu nastavi sa poslovanjem, onda mu, po mom sudu, nije mjesto na popisu grobara „Saniteksa“!
Kada oko 400 radnika-dioničara 10-tak godina bira, trpi,… organe Društva (Skupštinu, Nadzorni odbor,…) koji ih na očigled sviju vode u nestanak onda se radi o čeljadima sa ozbiljnim mentalnim poteškoćama!
„…sudbina samim rođenjem usmjerava naše korake u pravcu koji je na našim dlanovima ucrtan“, piše Suad Okanović (1965) na str. 6 rukopisa svog romana „Hrnjice“!
Budimo bolji ljudi, čuvajmo jedni druge!
Povodom 25-godišnjice I Krajiškog teferiča, Chicago, 23.08.1998.