Šetajući Čaršijom, njenim sokacima, okolinom,… marta 2022., susrećem nebrojeno svakojake čeljadi. Sa rijetkim zasjednem na nekom sunčanom mjestu, najčešće na terasi nekog od obližnjih kafića, i započinjemo eglen o raznoraznim temama. Ako sam u prilici odmah spominjem 1987. godinu i njenu prevažnost za recentnu povijest bajkovite Čaršije, a i neizostavnost za zbivanja u našoj domovini! Pitanje koje najčešće postavim: kakva su nam sjećanja na zbivanja daleke 1987. godine kada su sudbine nebrojeno Kladuščana preokrenute u sasvim nenadane smjerove? Poneki odmahnu rukom, a većina ponešto pripomene. Zbivanja 1987. su prepuna sitnijih i krupnijih događaja koji su općenito ostavili neizbrisive tragove, a posebno u ljudskim dušama nebrojeno Kladuščana ma gdje bili i šta radili!

Ljudi su bića sjećanja. Bez sjećanja teško možemo biti ljudi-živa mentalno zdrava bića. Ljudska sjećanja su sastavni dio čovječanstva, civilizacije, povijesti, umjetnosti, kulture, biografija,… Sjećanja su svojstvena, pojedinačna, kolektivna,… doživljena na različite, svoje načine, sva ta atmosfera, ambijent… duboko se urezuju u pamćenja, psihu,… U književnim djelima može se pročitati raznih tekstova koji na svoje načine opisuju sjećanja na prostore, ljude, događaje, atmosferu, prirodu, godišnja doba, meteorologiju,… Osobno se najradije sjećam onih tekstova koji ljudska sjećanja upoređuju sa bunarima raznih tipova, dubina, formi, prilaza,… Nije li davnašnja pjesma Lepe Lukić: „Od bunara dva putića vode…“ i danas često naručivana za reemitovanja, posebno od pripadnika populacije starijih doba? Što se voda u bunarima uzburkava na različite načine, sa nebrojeno motiva,… slično je i sa ljudskim sjećanjima. Sve dublja buckanja probuđuju sjećanja koja prosto naviru, žele da budu prepričana sa ili bez dodavanja. U većini slučajeva, pored općih sjećanja, pojedinci imaju i svoja posebna sjećanja – uspomene na događaj, ljude, okolnosti,… Tako npr. na pitanje u tekstu srednjodobni Kladuščanin sa primjetnim „image“ bajkovite Čršije kao iz topa kaže: „Bilo je to vrijeme mnogo prepoznatljivije po socijalnoj pravdi, moralnosti općenito u odnosu na ovo što danas svjedočimo“!

Listajući svoju „arhivu“, zahvaljujući šurama Huseinu i Ismetu kao i balduzi Samiri sačuvani su brojni porodični albumi i „džepni notesi“ tokom prvog izbjeglišta 1994. na čemu im mnogo zahvaljujem, tako da mogu upotpuniti svoja sjećanja na 1987. godinu.

Kao npr. iz džepnog notesa za mart 1987. izdvojio sam dva važna događaja: posjeta Snidera (27.03.1987.), predstavnika američke kompanije „Pratt“ od koje je „Saniteks“ 1978. godine kupio mašine za proizvodnju medicinskih kompresa. Brojni Saniteksovci se mogu sjetiti ovog događaja, a posebno majstor Milan Živković sa adresom u Utici, gradiću u saveznoj državi New York. Drugi vidljiv događaj jeste potpisivanje Ugovora o izgradnji baznog pogona za proizvodnju flisa (28.03.1987.) – non wowen tvorevina. Nažalost, izgradnja je prekinuta (lokacija Hresno) u drugoj polovini 1987. radi opće blokade novčanih tokova.

Kompletirajmo sjećanja iz 1987. godine

Već duže vremena prikluplja se građa za drugo izmjenjeno i dopunjeno izdanje knjige „Afera ’87“. Kao sastavni dio knjige predviđena su vrijedna sjećanja – priče zainteresovanih Kladuščana ma gdje bili i šta radili. Da bi se sjećanja – uspomene „uzburkali“ potencijalne saradnike podsjećam na hronologiju nekih događaja tokom 1987. Opće je znano da su Kladuščani u 1987. „zakoračili“ kao već duboko polarizovano-podijeljeno društvo radi „Sudara unutar kladuške ljevice“ polovinom 1986. (hajka i progon Muhameda Talakića i njegovih sljedbenika)! U kakvim uslovima – okolnostima se općenito živjelo, poslovalo,… najbolje pokazuje prikaz valova inflacije. Velika nelikvidnost, kašnjenja plaća, isplate karticama,…

Iz biografije Afera’87 prilažemo one događaje koji se odnose na 1987. godinu.

Nema sumnje da priloženi podsjetnik sa snažnim sjećanjima i uspomenama može doprinijeti značajnom doprinosu vjerodostojnijem rasvjetljavanju svega što se zbilo predhodnih i 1987. godine. Tako npr. predstojeće kulturne manifestacije (proljeće, ljeto, jesen,…) mogu biti u „znaku“ 1987. Alternativni dom kulture mogao bi pripremiti izložbu slika, knjiga, dizajna,… u znaku iste godine. Radio svih građana mogao bi pozivati Kladuščane i bilježiti njihova sjećanja, uspomene,… Ono šta se sigurno neće dogoditi da u organizaciji načelnika Abdića i/ili njegove Laburističke stranke bude pripremljen neki ambiciozniji događaj (Okrugli sto, Stručna konferencija,…).

Brojni primjeri svjedoče da su kladuške elite u vremenu 1970. – 1990. učinile dosta da Kladuščani ne budu sluge – najmanici, ali podanički mentalitet – sluganstvo je preduboko usađeno na kladuškom tlu.

Geopolitičke ambicije, počev od nostalgije za „prirodnim povijesnim granicama“, otrov su gori i trajniji od šovinizma, nacionalizma…, piše poznati kolumnist Inoslav Bešker. Znaju to Krajišnici odavno samo što ih nitko neće sa teritorijom! Još uvijek se iz stolnog Sarajeva često čuju glasovi „Bosna od Drine do Une“! Budimo bolji ljudi, čuvajmo sebe i druge! Sretan Dan žena!                                                                                            Velika Kladuša, 05.03.2022. godine  ramoh45.07@hotmail.com