U kladuškoj recentnoj povijesti august je ekstremno važan mjesec u kojem su sudbine hiljada Kladuščana nenadano usmjeravane na sve strane. Većina mentalno uračunljivih punoljetnih Kladuščana, ma gdje bili i šta radili, slobodu percipiraju kao univerzalnu vrijednost definiranu civilizacijskim dostignućima, kao npr. uživanje mira i zdravlja, mogućnost neovisnog slobodnog djelovanja ograničenog pravima drugoga, …značaj i blagodat slobode primjećujemo tek kada se njeno uživanje organičava, ugrožava, kad je konačno izgubimo,…sloboda i ljudska prava nisu prirodom definirana, glasi poznata sintagma. Za veća uživanja slobode i ljudskih prava mora se uporno znalački kontinuirano boriti na različite načine, pa, nažalost, i prolijevanjem krvi! Aktuelne (ne)prilike u Afganistanu o tome zorno svjedoče!

Tokom jednopartijskog sistema (1945.-1990.) Kladuščani su kao sastavni dio društva na užim i širim prostorima ex Države dijelili sudbine 20-tak miliona stanovnika veoma heterogenog sastava. Za razliku od sudbina sloboda većine stanovnika Titine Jugoslavije Kladuščani su u par navrata bili izloženi dodatnim organičenjima uživanja slobode i ljudskih prava, čak sa genocidnim elementima (Cazinska buna 1950., financijski skandali 1984.-1987.,…). Kladuško društvo shvaćeno u najširem smislu pokazuje kontinuirano civilizacijske deficite kada su u pitanju razine uživanja sloboda i ljudskih prava u odnosu na bliže i šire okruženje. Osnovni razlozi su povijesni „prtljazi“ (siromašno pasivno zaostalo područje sa prenapučenosti polupismene raje, čudne precepcije temeljnih vrijednosti,…) i avangardnoj ravnodušnosti većine sa neopravdano lošijim standardom i kvalitetom života općenito (npr. zašto Kladuščani pasivno promatraju decenijske diskriminacije na više područja kao npr. obrazovanja, zdravstvenog standarda,…).

Izdaja u najširem smislu predstavlja prevare, zloupotrebe povjerenja, svjesna potajna djelovanja na štetu drugih osoba, skupina, zajednica,… Izdati znači iznevjeriti nečija povjerenja i lojalnost, povrijediti interese skupina,… Na kladuškom tlu prve markantnije izdaje se toksičnije manifestuju poslije 1980-tih (ekstremne razlike i nepravde oko nagrađivanja prema rezultatima rada, zloupotrebama raspolaganja viškom vrijednosti, friziranjima poslovnih rezultata, otuđivanjima i prisvajanjima društvene imovine,…). Najbezobraznija izdaja ispoljena je polovinom 1984. kada je Poslovodni odbor Složene organizacije udruženog rada „Agrokomerc“ na čelu sa Fikretom Abdićem (1939) uz plebiscitranu podršku nosioca lokalne vlasti odbio provesti zaključke vladajuće Partije i Izvršnog vijeća Skupštine SR BiH da se pristupi izradi Programa konsolidacije poslovanja kombinata. Ostalo je povijest. After 27 years.

Poslije promjene društveno političkog sistema na novembarskim izborima 1990. izdaje su učestalije, fatalnije, pogubnije i sve žešće pogađaju sve veći broj stanovnika. Zbog promjena ustavne pozicije radnika, neposrednih proizvođača, priviligovane pozicije građana, polarizacija oko raspolaganja viškom vrijednosti,… nerelana predizborna obećanja narodnih izabranika su izdaje birača na koje nema adekvatnih reagovanja, nema konzekvenci za nosioce mandata, nema… Najveću izbornu izdaju – prevaru birača sa milion i pedestak hiljada glasova priredio je Fikret Abdić kao izabrani član kolektivnog Predsjedništva SR BiH mešetarenjima oko svoje pozicije jednakog među jednakim! Da su pobjedničke stranke na izborima 1990. (SDA, SDS, HDZ) iznevjerile svoja obećanja, izvršile prevare birača,… su opće poznate stvari. Na prevaru birača i oklijavanja oko ispunjavanja predizbornih obećanja na Kladuškom tlu se relativno brzo javno reagovalo organizovanjem prvog udruženja građana (Klub intelektualaca Velike Kladuše, 1992/93.) i javnim saopćenjima putem medija. Tko sumnja neka pročita u knjizi Egzodus naroda zapadne Bosne, Koper/Ljubljana 1995., str. 10/11.

After 27 years

Šta, kako, kada, zašto se dešavalo od novembra 1990. do 21. 08. 1994. (prvog egzodusa) na kladuškom tlu opisano je u nebrojenim knjigama. Zajednička karakteristika svih autora i knjiga o Autonomnoj pokrajini Zapadna Bosna jeste što su zaobišli okolnosti i uzroke nastanka i zanemerili uzroke počinjenih zločina. Redom svi autori su kidisali da objasne i dokažu kako je proglašenje Autonomije bilo protivustavno što je sasvim suvišno jer je to opće poznata činjenica koja se mogla samo konstatirati. Isto tako svi autori su pokazali selektivan izbor bibliografije i događaja. Prosto su zaobilazili nezaobilazne izvore! Svi autori su zaobišli političko pravničke pogreške Predsjedništva SRBiH odnosno RBiH tokom 1991/92. odnosno pojedinih članova kao osnovne uzroke ratova u BiH 1992/95. Brojni autori nisu priložili uvjerljive i prihvatljive reference kao polazne pretpostavke objektivnosti pisanja. Među autorima ima bivših Udbinih doušnika-žbirova i dokazanih pristalica diskriminacija i segregacija u neposrednom postratovskom periodu! Neki autori su stekli viša naučna zvanja na temi Autonomije. Nijedna knjiga o Autonomiji ne bi se mogla „klasificirati“ kao „monografija“ spoja znanstavene historijske metodologije i empirijskog znanja o krajiškom mentalitetu! Niko od autora nije ni pokušao sagledati i objasniti „rat i stradanja kao česte pojave na krajiškom tlu koja su oblikovala određenu identitetsku i kulturološku posebnost u odnosu na druge krajeve Bosne i Hercegovine“. Manje-više u svim knjigama ima prenaglašene ideološke pristrasnosti i potpuno ignorisanje potpisnika Inicijative oko nade i očekivanja sprečavanja većih ratnih strahota. Neke knjige su prilagane i u sudske spise. Svi autori su mršavo prezentovali motive pisanja svojih knjiga. Načini financiranja publikovanih knjiga uglavnom tajanstveni. Gotovo svi autori su sa administrativnog područja Unskosanskog kantona i-ili su proveli dobar komad života na ovom području. Oko 50-tak autora sa oko 15-tak knjiga dokazivalo je što je uglavnom znano i potpuno ignorisalo iskrene namjere desetine hiljada građana, pokušavajući ih predstaviti kao izdajnike države, a oni su u suštini protivnici režima vladavine koji im zagorčava život.

Da ironija bude veća nitko od salonsko režimskih autoriteta nije ni pokušao postaviti ključno pitanje, kao npr. da li je izdaja ako se pojedinac ili skupina građana pobuni ili suprostavi režimu vladavine koji ne poštuje svoja predizborna obećanja, ili grubo narušava dostignutu razinu sloboda, ili svojom vladavinom ugrožava dostignuti nivo ljudskih prava, ili proizvodi veće nepravde i nejednakosti, ili…

Većina od nekoliko desetina hiljada građana Zapadne Bosne koja se 21. augusta 1994. godine našla u izbjegličkoj koloni ni pomisliti nije mogla da su izdani potajnim djelovanjem Fikreta Abdića. Prvi šokantni primjer jeste kupovina kuće u Opatiji malodobnoj kćerci u iznosu od oko 250 hiljada DEM 1994. godine. Ovaj primjer je obznanjen tek početkom 21. stoljeća kada je registar nekretnina u susjednoj državi postao javno dostupan preko Interneta!

Lice i naličje Velike Kladuše 27 godina poslije prvog egzodusa je sasvim drukčije, različito se vide, percipiraju, opisuju,… Fikret Abdić sa pozicije načelnika Općine Velika Kladuša uz podršku oko sedam hiljada (od oko 43 hiljade) birača se „sveti“ Kladuščanima! Zašto, kako, dokle,…?

Budimo bolji ljudi, cijepimo se, covid-19 ne bira, čuvajmo sebe i druge!

Velika Kladuša, 21. 08.2021. ramoh45.07@hotmail.com