ARAPUŠA/BOSANSKA KRUPA – U Arapuši kod Bosanske Krupe u subotu je obilježena 32. godišnjica od pogibije Jasminke Čaušević, a po kojoj su žene ove Mjesne zajednice svom Udruženju žena dale upravo ovo ime.
Ovim povodom Udruženje žena „Jasminka Čaušević“ iz Arapuše priredilo je prigodan program pod nazivom „Sjećanje na rahm. Jasminku“ a utemeljile su i posebnu nagradu za žene koje se ističu u očuvanju tradicije i njenog imena.
Uoči presviđenog programa žene ovog Udruženja i njihove gošće obišle su mezar rahm. Jasminke te položili cvijeće i proučili El Fatihu.
U prostorijama Udruženja priređen je skroman program kako i priliči aktuelnom trenutku. Dodijeljeno je deset posebnih priznanja po pomenutom nazivu „Sjećanje na rahm. Jasminku“ te gostujućim predstavnicama udruženja i medija koji prave rad ovog Udruženja a među kojima je i Redakcija ReprezenT. Nakon ovog čina pristupilo se domaćem narodnom ručku kojem su prisustvovali i gradonačelnik Bosanske Krupe Armin Halitović, koji se prisutnima obratio, kantonalna poslanica Ifeta Kadić, bivši ministar Samir Jašaragić te nekoliko vijećnika Gradskog vijeća te članova porodice Čaušević.
Bilježimo da su se ovom događaju, pored mještana i mještanki Arapuše a posebno članica Udruženja žena „Jasminka Čaušević“ odazvale predstavnice slijedećih Udruženja žena sa prostora USK-a: Udruženje „Đul“ – Crvarevac, Velika Kladuša, Aktiv žena „Otoka“, Udruženje žena „Vakat“ Jezerski, Udruženje žena „Miris dunja“ Pištaline i “Ujedinjene žene”.
Prve nositeljice priznanja “Jasminka” su: 1. Nevzeta Čaušević, svekrva od rahm. Jasminke i majka od rahm. Senada Jasminkinog muža. Žena koja ima dva šehida iz prošlog rata. Žena borac u duši u kojoj saburi i ide naprijed. Život je to. 2. Fatma Kadić – žena koja se bori na svom polju djelovanja, sa svojim članovima „Mimoza“ u borbi protiv bolesti današnjice, protiv karcinoma. Udruženja sudjeluju i tu su jedni za druge. 3. Ifeta Kadić je članica a i veliki prijatelj Udruženja. Od samog početka nas je posjećivala, prihvatila kao prijatelje i bila uz nas. Podržala je naš rad u svim sferama. Velika nam je moralna podrška. Hvala Ifeta. 4. Elma Velić jedna divna osoba pozitivka, nadarena, široko razgledana, ambiciozna, koja je tu za sve žene uopće gledano, bodri ih i prati njihov rad, ideje, programe. Kod nas je bila nekoliko puta i rado viđen je gost. 5. Senajda Mašinović, je predsjednica udruženja “Đul” Crvarevac. Osoba , koja je glavni krivac da smo mi kao Udruženje sudjelovanjem u njihovom projektu „Krajiška sofra“, dobilo zamah i zeleno svjetlo da se može povezati, raditi i opstati… Hvala Senajda. 6. Jasna Hamzibegović doktorica, profesorica, predsjednica Udruženja “Ujedinjene žene“, Jasna je sposobna da sa svojim radom i svojim idejama ujedini žene iz cijele Bosne i Hercegovine, ne glede na njihova zanimanja i odakle dolaze dali iz ruralnih područja ili iz inostranstva. Bila je kod nas u Arapuši, sudjelovala je kao članica žirija na Maslenicijadi 2022. Jasna hvala, uvijek dobrodošla. 7. Elvira Mehić, upoznali smo je kao predsjedavajuću Općinskog vijeća Bosanska Krupa. Kada nam je bila potrebna moralna podrška Elvira nam je uvijek bila tu. Sve naše manifestacije i događaji u ovih šest godina nisu prošli bez Elvire. Stajala je uvijek uz nas i svojom pojavom i podrškom. Bila je obilježavala je ovaj događaj sa nama i kada je bio Korona virus,Hvala ti Elvira. 8. Jasmina Barjektarević, žena, majka, domaćica, prijateljica. Žena koja ima zlatne ruke od posla…da li hekla stolnjake, zavjese, da li plete poluvere i haljine, pravi torte, ili kolače, razvija masnice, peče jufke… Sve to Jasmina radi i tako živi od tog svog rada. Plus Jasmina u svojoj lokalnoj zajednici bori se za put, kanalizaciju, vodovod. Jasmina je i kao članica “Mimoze” i Aktiv žena “Otoka” nama poklonila svoje heklane uramljene radove sa imenom Jasminka Čaušević. Jasmina bravoooo i samo naprijed. 9. Edina Hadžipašić, mlada, sposobna i perspektivna osoba, koja je puno puta izašla u susret našem udruženju oko organizacije i pomoći… Hvala ti Edina. 10. Rubija Nukić, potpredsjednica Udruženja, među najstarijim članicama je, sudjeluje u aktivnostima, bori se i neda se… Samo napred Rubija. 11. Tu je i naša predsjednica Suada Velagić, koja članice udruženje objedinjuje, vodi i promoviše, da nije nje, jednostavno, ne bi bilo ni nas. Hvala ti Suada da postojiš. Samo da spomenemo još dvije osobe koje se bore ili su se borile za prava žena i protiv nasilja nad ženama, radile u svom domenu djelovanja i bile podrška mnogim ženama i udruženjima. To su: 12. Enisa Raković predsjednica, organizacije „Glas žene“ u Bihaću. 13. Enisa Sivić, bivša predsjednica Aktiva “Otoka“, koja ima zdravstvene probleme i iz srca joj želimo svako dobro. Sa ovim zaključujemo predstavljanje ovogodišnjih borkinja koje su dobile priznanja pod nazivom „Jasminka“.
Neka se čuje, neka se pamti i neka se ne zaboravi
„Jasminka Čaušević je rođena 24.04.1968. u Bajrićima kod Stijene. Kao mala bila je mirna, tiha i povučena. Osnovnu školu završila je u Stijeni, a u Cazinu je završila trgovačku školu.
Udala se je 1989. u Arapušu. Sa Senadom rahm. upoznala se na jednom bajramskom skupu. Odmah su se zavoljeli, što kažu zaljubili su se na prvi pogled. Otišla je Jasminka za Senadom u Arapušu iz svojih Bajrića. Ispratili su ih roditelji, braća i sestra, prijatelji, rodbina i komšije, poželjevši im sreću i dug život u bračnoj zajednici.
Došla je u porodicu Čauševića, gdje su tada, njen svekar Đemal i svekrva Nevza radili u Njemačkoj. Dočekale su je raširenih ruku skupa sa kćerkama Sabirom i Erzom. Ubrzo su se udale obe zaove, tako da je Jasminka ostala sa svojim Senadom sama u kući.
Kuća je bila namještena kao kutija šibica, za to su se pobrinuli Nevza i Đemal, svekar i svekrva… donoseći iz Njemačke sve što je bilo potrebno a i više od toga.
Senad, njen suprug otvara restoran u kući pod imenom „Ambasador“. Dobro im je išlo… Tada selo sa dvije stotine kuća, sa poštom, par trgovina, sa školom od 1.000 đaka, sa autobuskim linijama po najmanje pet puta na dan, „Krupatrans“ i „Dvor na Uni“… Sva okolna sela dolazila su u Arapušu po namirnice, u školu, u poštu i u njihov lokal.
Vrijednica prava Jasminka, pravila je sve vrste jela i posluživala, jer je htjela da pomogne svom Senadu. Imali su oni i kravu, telad… Muzla je Jasminka i namirivala blago. Radila je u bašti i na njivama, sve je htjela da bude odrađeno kako treba. Izvrsno je pravila kolače, hurmašice, baklavu, kadaif… Svi njeni specijaliteti mogle su se dobiti kako u restoranu, tako i u njihovoj kući, kao dobrodošlica prijateljima.
Voljela je Jasminka i ručne radove. Kod kuće u Bajrićima, naučila je da plete, štrika, hekla. Kada je došla u Arapušu zanimala se puno za goblene.
Povrh svega, Jasminka se brinula za svoj izgled. Bila je naizgled nježna i krhka ali u biti uz sve te svoje poslove koje je obavljala stekla je neku žilavost i snagu. Imala je volju, želju. Žudila je za tim da sve radi, da što više na tim svojim radnim poljima postigne. Nije to bila žudnja da bi nešto imala, ne, ona je grabila skupa sa svojim Senadom taj život, kao da je znala da izmiče.
Možda je u njihovoj podsvijesti i bilo nešto tako, neko predviđanje, što im je davalo snagu u svemu tome. Išlo im je a i trudili su se.
Njena ljepota je blistala, kuda god da je krenula. Uređena uvijek, da li da je krenula u restoran da kuha, u štalu da muze kravu, u Krupu na sajam, negdje na kakav skup, neku svadbu ili da je krenula na njivu.
Jasminku, nikada nismo mogli sresti ni vidjeti neuređenu i sa ne dotjeranom frizurom. Voljela je modu. Pratila je trendove, i bila u toku modnog dešavanja. Njena frizura je bila posebna, rekao bi da je svaka dlaka na glavi, imala svoje mjesto.
Imala je karizmu dame, prefinjene gospođe, a ujedno dostojne žene, domaćice, radnice, poljoprivrednice.
Sa mještanima u selu se izvrsno razumjela. Sa svojim Senadom, imala je vremena da obilazi komšije i rodbinu, a bili su i dobri domaćini.
Međutim, međutim dođe taj prokleti rat
Arapuša, prva na tapeti u Krajini. Osjećali su mještani po vazduhu koji udišu, da se sprema nešto veliko. Cijela Bosna je trepetala, sve misleći pa kako i zašto bi bio rat, kada imamo dobre komšije, kada se poštujemo, kada smo kao braća jedini svi u Bosni, nema razlike… Ali u zraku je bilo ono ali…
Jasminku i Senada su zvali tih dana pred rat, Jasminkini roditelji. Pretpostavljali su da je ipak bolje biti u Cazinskoj Krajini, nego u Arapuškoj kotlini. Nisu se dali Jasminka i Senad. Vratili su se u Arapušu, nakon dan dva, je bila opkoljena i mještani zarobljeni kao u logoru…
Bio je to prvi napad u Krajini. Zatvorili su mještane kao u kavez, nije mogla ni ptica da izleti iz nje.
Lutali su selom razne paravojaške jedinice. Počela su ponižavanja, maltretiranja i zlostavljanja naših mještana. Te dane nikada niko neće zaboraviti. Nisu mogli vjerovati da ih njihovi dojučerašnji prijatelji srpske nacionalnosti skupa sa paravojaškim jedinicama, skupa sa tako do tad voljenom JNA, da im postadoše neprijatelji…
U jednoj akciji paravojaških sila, tog kobnog 24. aprila, koji je bio jedan od najtežih dana, ubiše i našu Jasminku. Harali su po selu srpski vojnici, preturali, tukli, pljuvali, ponižavali, pljačkali i na kraju ubijali…
Ubili su Jasmnku u njenoj kući, još sa takozvanim dum-dum metkom razarjućim, od kojeg nije bilo povratka u život. Otišla je u svojoj dvadeset i petoj godini i još je bila trudna.
Ubiše četnici dva života odjednom
Mještani svi su bili u šoku… Kada se malo smirilo… Šta se to dešava, zar je moguće da su nekoga mogli ubiti. Zašto se to desilo? Zašto ubiše nevinu i nizašto krivu ženu. Hiljadu zašto, lutalo je mislima.
Samo jedan odgovor je bio… eto, zato što se zvala Jasminka Čaušević. Ode u jednoj sekundi žena, ode ljepota, ode Jasminka…
Naši mještani su protjerani, sa bolom i tugom otišao je i Jasmnkin Senad. Protjeraše ih u Sanski Most. Nakon nekog vremena boravka po sanskim selima, pronađoše ubice i Senu. Odvedoše ga skupa sa još četvoricom iz našeg sela u nepoznatom pravcu…
Naši mještani su preko Vlašića rasuli se po cijelom svijetu. Uvijek su se pitali šta se desilo sa Senadom i ostalim našim mještanima…
Doznalo se nakon puno godina… da su ubijeni kod Okanove bukve u opštini Sanski Most. Ubijeni su odmah negdje 25. jula 1992. godine. Znači poslije tri mjeseca od Jasminkine smrti, ubiše i njenog Senada. Završi se njihova ljubav, završi se njihova želja, za životom, ode njihova snaga, borba i volja, koju su tako imali, odeee zauvijek ode u nepovrat.
Senadove kosti pronađene su u jednoj sanskoj grobnici, tako da Jasminka i Senad imaju skupa mezare u Arapuši…
Nakon puno godina mislim da je to bilo 2002. spojiše opet Jasminku i Senada. Bila je velika džennaza, jer tada su pronađene kosti svih naših Arapušana pobijenih toga dana u Sani.
Bio je to dug put, naročito za Senadove roditelje u pronalaženju kostiju svog sina. Svi su tek tada nakon spajanja dva šehida, njihovih najdražih Jasminke i Senada, našli neki smiraj u duši. Pravi smiraj nikada neće naći, ali neka znaju da su jedno pored drugog, tako je moralo da bude, takva je sudbina i dragi Allah samo zna, zašto je moralo tako da bude.
Neka im je vječni rahmet i neka im dragi Allah podari lijepi Džennet! Za njihove žrtve, još nikada nisu pronađeni krivci, još nikada niko nije odgovarao. Nadamo se da dragi Bog sve vidi i da i za njih postoji kazna.
Za našu Jasminku poslije toliko godina, ponovo se čuje, oživljen je njen lik. Treba da se zna za njenu žrtvu, još zbog toga što je prvi ženski šehid na našem kantonu. Niko, ama baš niko da se sjetio i da je napisao nešto o njoj. Svi van našeg sela pitaju, tko vam je ta Jasminka i zašto vaše Udruženje nosi njeno ime? Ni mediji ni niko ne zna za rahm. Jasminku.
Igrom slučaja da se je osnovalo Udruženje žena u našem selu. Kod davanja imena, ni malo se nisu kolebali oko prijedloga članice Suade da Udruženje nosi Jasminkino ime. Bilo je još nekoliko prijedloga, ali su se sve članice složile za ime rahm. Jasminke. Da Udruženje nije osnovano i da mu članice nisu dali njeno ime, možda se nikada ne bi ovako ni sjećali naše Jasminke.
Neka se čuje, neka se pamti i neka se ne zaboravi, njena žrtva, kao ni sve nevino ubijene žrtve rata“. Tekst napisala Suada Kurtović-Velagić 18.04.2019.godine.
Pripremio: Esad ŠABANAGIĆ