Crno – bijeli svijet
Moja država BiH je imala svoju priliku, imala je mogućnosti da krene jednim ili drugim smjerom, da učini korak koji bi nam odredio slijedećih nekoliko desetljeća (ili stoljeća) ili da taj korak ne učini. Ne samo da taj korak nije učinjen već koračamo korak naprijed, a dva unazad. Meni kao pojedincu nikad nije bilo žao što sam nešto uradio, krenuo nekim putem, prihvatio šansu koliko god ona rizično izgledala. Ali ima puno stvari koje nisam uradio, a trebao sam, imao sam priliku.
Propuštene prilike najviše frustriraju. E upravo tu frustraciju sve više osjećamo kod naših građana. Osjećamo (opasnu) kolektivnu frustraciju jer su pojedinačne davno već prevršile svaku mjeru.
Moja država BiH je početkom devedesetih prošlog stoljeća imala priliku da se oslobodi i izvuče iz raspadajuće Jugoslavije. Bilo je dovoljno pameti, ali i hrabrosti pa ta prilika nije iskorištena. To što nismo iskoristili tada i danas nas, umjesto naprijed, vuče unazad.
Brojna su pitanja ali i mogući odgovori na pitanje zašto moja država ide u pogrešnom smjeru.
Nogavice naših „vođa“ stalno su mokre, a oni i dalje pišaju uz vjetar. Nikako da prestanu. Jeste da je put od socijalizma ka kapitalizmu mučan i trnovit ali taj put smo dobrovoljno odabrali, a sad ne želimo tim putem ići. Pišamo na njega!
I danas, iako je poprilično kasno, mi bi tim putem nekako i stigli na „odredište“ da nije onih koji pišaju. Svi putevi su otvoreni, ali popišani pa je problem što sa njima korak naprijed, a dva unazad brže stižemo u rikverc.
Početkom devedesetih mnogi nisu mogli predvidjeti šta će se zapravo desiti i kako će se taj ceh platiti. No, plaća se, evo, duše od dva desetljeća, a plaćati će se, kako stvari stoje, još dugo vremena i to samo zbog onih koji pišaju uz vjetar.
Raskršća na putu velikih mogućnosti čekaju nas svakodnevno, pojedinačno i kolektivno. I vrlo je teško, ako ne i nemoguće, iz prizemne perspektive ovog trenutka ocijeniti radi li se o raskršću seoskih cesta ili o ukrštanju autoputeva od kojih svaki vodi u svoj dio svijeta. One koji su za takvu procjenu sposobni, a ne pišaju uz vjetar, najčešće nazivamo vizionarima. No, gadno je ako je i tim vizionarima na kraju puta koji oni vide Srebrenica,
Kazani, Keraterm, Autonomija, diktatura radničke klase, viši interesi bošnjačkog, srpskog ili hrvatskog naroda, računi u inostranim bankama i slični „svijetli ciljevi”, pa onda viziju nakrive u skladu s tim svojim ciljevima. Račun uvijek plaćaju drugi.
S druge strane, bez vizije nema preživljavanja. Hiljade primjera izumrlih naroda kroz historiju, onih od kojih je ostalo samo ime (ili ni to) svjedok su nedostatka kolektivne vizije. Najopasnije je reći da „ovo nije pravi trenutak”, da treba pričekati još jedan mandat pa ćemo onda, kad riješimo ove svakodnevne zadaće koje nam, eto, situacija postavlja pred nas, krenuti u ostvarivanje vizije. Dok mi to riješimo u našoj je viziji već netko drugi.
Moja država se i ovog trenutka nalazi na raskršću u jedinstvenoj situaciji i prednosti pred našim komšijama na istoku ali komšije već daju žmigavac da nas na tom raskršću preteknu.
Našim političarima svašta se može prigovoriti a ponajviše da nemaju strategije niti hrabrosti a o viziji da i ne govorimo. A šta god govorili i činili, bez hrabrosti i vizije uzalud im trud (onima koji pišaju uz vjetar). (*)