Drugog prohladnog sunčanog dana proljeća 2022. u ranim popodnevnim satima zove urednik Portala ReprezenT.ba i kaže: „Imam informacije da se na obližnjim lokacijama zapadnog dijela općine dešavaju prelijepa urbanistička proljepšanja. Ako si raspoložen da to obiđemo i vidimo o čemu se radi“? OK, dolazim za 15-tak minuta. Čekaj me u Redakciji! Kad je u pitanju unapređenje bilo kojeg komadića mog zavičaja, „dižem se iza sofre“!
Krećemo prema graničnom prelazu Maljevac i na prevojnoj raskrsnici skrećemo lijevo „hridinama“ Hukića brda prema Dubravama. Sa koje god strane pogledaš, pogled „puca“ od dragosti, raznolikosti,… Prelijepe pejsaže uljepšavaju velelepne kuće sa pokojom starinskom iz 1950-tih. Vozeći se lagano očuvanim prašnjavim putem pričamo o raznim temama. Ništa osobito, onako „s kamena na kamen“! Prolazimo pored mezerja Dubrave u zaseok „Ćejvane“! Ovaj zaseok, preciznije jedana dobro očuvana starinska kuća ima trajan trag iz mog školskog doba. Zahvaljujući rodbinskim vezama u ovoj kući na četiri strane sa zidanim prvim katom znao sam zimi ponekad zanoćiti davnih 1956/57. kad sam pohađao jedinu Osmogodišnju školu na području naše općine. Bio je to vakat nezaboravnih profesora: Cvije, Mirka, Mladenke i Vahida, Mare, Nevenke, Svetozara Jarića, Jusufa Purića, Medića,… U to vrijeme lokacija ove kuće se također dojmila daleko od škole, ali još uvijek neuporedivo bliže od moje rodne Donje Vidovske!
Silazimo na asfaltnu cestu pred graničnim prelazom Pašin potok i skrećemo prema Čaršiji. S desne strane, pored ceste, par novih gradilišta, a sa padina iza Grabarske pogled privlače prelijepe kuće okružene raznim raslinjem. Dojmove kvare dvije-tri divlje deponije pored ceste s desne strane „prijeteći“ da poprime sadržaje Radića mosta! Stižemo do čuvene „Gunjac“ vodenice, mlina izgrađenog 1940. Tako bar piše na brvnatim stranicama. Preko improvizirane brvice prelazli mlinar Dragan i pomalo se smješka, dodajući: „Ako se svratili da štogod sameljete, male su šanse. Zauzet sam narednih par dana jer samo je jedno kolo u pogonu. Nema vode za drugi žrvanj“! Dragan priča o viziji, planovima,… uređenja ove prelijepe lokacije. Kad smo se malo izmakli ispred ulaza u vodenicu pokazuje gradilišta s desene strane Grabarske i dodaje: „Ovo ovdje pred nama gradi impozantne dvore Pajazetović, ono malo dalje gdje se vidi kamion betonara, gradi Kazić, ono dalje… Dodajem: „Kad bi imali odgovornu lokalnu vlast koja bi nametnula program pogranične saradnje uređenje sliva potoka Grabarska onda bi ovo područje „živnulo“ i procvjetalo u punom sjaju. Ovako ćemo još dugo mirisati smrad divljih deponija i zađanenog potoka Grabarska“.
S lijeve strane ceste vire iz zaraslog raslinja porušene kuće Abdića. Žalost i sramota vlasnika, a bogami i nas ostalih. Pričam Esi kakve smo „planove“ obnove Fikretove kuće „snivali“ u Americi rahmetli Enver Ćatić, Sula Hodžić,… prije koju deceniju! Kratkim dionicama dva puta u desno i biramo lijevi smjer prema Šiljkovači. Eso dodaje: „Da ne bude Hamdije Lipovače i njegove budžetske intervencije ne bi bilo i ovog komada asfalta po kojem se penjemo prema „prodavnici“ na ulazu u Šiljkovaču“. Primjećujemo poneku uzoranu parcelu među kojima poseban dojam ima parcela na imanju Jure Štefanca, starog znanca kao (pod)majstora i šofera u Saniteksu iz „slavnih“ vremena. Usput Eso se prisjeća kuća koje su obnavljane po osnovu solidarnosti. Pri prolazu pored škole u kojoj je nastava davno prestala prisjećam se vremena 1975-tih kad je škola „obnovljena“, a kolektiv Saniteksa poklonio televizor. Poklon je uručila Senija Beganović u funkciji zamjenika predsjednika Radničkog savjeta Radne organizacije Saniteks!
Laganom vožnjom dolazimo do raskrsnice na vrhu prijevoja čiju nadmorsku visinu upoređujemo sa Njoševicom (oko 290 mn.v.) koju ispred vidimo „kao dlanu“. Malo zastanemo, razgledamo okolo i odlučimo da skrenemo desno prema državnoj granici sa Republikom Hrvatskom. Brzo ustanovimo da nijedan od nas dvojice nije ovamo zalazio. S desne strane je Šmrekovac, a Eso se prijeća fešti prilikom otvaranja vodovoda, ministarskih obećanja oko modernizacije puta, kapelice,… Put je sve lošiji i dolazimo do zaseoka Stipetići. Nismo sigurni da se možemo autom spustiti na mjesni put Polje-Šiljkovača prema graničnom pojasu sa Gornjom Šiljkovačom. Izlazimo iz auta, Eso odlazi pješice u „izvidnicu“, a ja fućkam dvojici garova koji svojim lavežom obavještavaju mještane da se nešto događa. Na udaljenosti oko 50-tak metara vidim osobu, ali ne prepoznajem spol. Mašem rukom i osoba kreće prema drvenoj kapiji. „Izvinjavam se što vas uznemiravam, ali nismo sigurni možemo li ovim putem dole…“. Pješice da, a autom ne možete, kaže srednjodobno žensko za koje ću saznati da je 1964. godište, da je tu udana, a rodom je iz susjedne Gornje Šiljkovače, da joj je susjed bio sadašnji podpredsjednik Vlade RH Tomo Medved, da je… Uglavnom ovaj zaseok ima vodu, struju, ali nema beha tv signal! Živi se kako tako, a u susjednu Gornju Šiljkovaču, nadomak 10-minuta hoda moraju okolo na granični prelaz Pašin potok. Gospođa dodaje kako je policija non stopo gore i sve motre! Interesentno, ispred kapije kuća Stipetića jasno se razaznaje džamija u Golubovićima!
Vraćamo se natrag i pored kuće Fikreta Kendića, 50-tak metara naprijed, skrećemo desno. Ispred sebe ostavljamo Rekića brdo i napuštamo putni pravac koji vodi do Ćurića mosta prema naselju Polje. Biramo trasu koja nas vodi na mjesni asfaltni put kod Kajdića mlina. Silazeći po dosta lošem makadamskom putu između Mušića kuća dobro vidimo dolinu potoka Šiljkovača, Begluk i njegove sjeverne padine. Najmarkantiji pogled je novo uređena parcela veličine cca 500 m2 opkoljena sa sve četiri strane vodenim tokom u vlasništvu S. Mušića. Taman smo izašli iz auta i krenuli da malo vidimo „gradilište“ i zapuštenu „piknik zonu“ preko vode u vlasništvu Aziza Keserovića, prilazi auto minhenske registracije iz kojeg izlaze dvije osobe, jedna je vlasnik Mušić koji nam „izlaže“ svoju viziju (bazen, plastenici,…).
Nakon 15-tak minuta zadržavanja krećemo prema zapadu do graničnog pojasa sa Gornjom Šiljkovačom. Razgledamo jezera s lijeve i desene strane. Prolazimo plastenike u vlasništvu Kladuške Opće zadruge. Vidimo da se vrše neki zemljeni radovi, ali ništa od zelenila, plodova, sjetve,… Na kraju našeg okretišta gdje se lijevo skreće na imanje Sulejmana Silića, a desno putić vodi na kotu „Humka“ iznad Duboke doline u povratku pored plastenika malo proćaskamo sa vlasnikom bazena, kuće s lijeve strane puta prema imanju Omera Žalića-medara. Sve trojica se smijemo lokaciji pčelinjaka sa koje rojevi pčela odlaze u drugu državu, a vlasniku samo preostaje da pogledom prati gdje će se zaustaviti!
U povratku skrećemo na ranč pčelara Mujanovića kojeg zatičemo kako nešto raduka. Tokom polusatnog ugodnog razgovora sazanjemo dosta detalja koji upotpunjuju viziju, planove, izazove,… ovog vrijednog čovjeka i njegove familije. Tu su u završnoj fazi dva odvojena „familijarna bazena“ za iznajmljivanje sa sadržajima koji odgovaraju standardima svjetskih metropola.
Sve u svemu, trosatni kratki obilazak upotpunio je „mozaik“ geografije ovih predivnih krajolika koji konkretno i vidljivo upotpunjuju Koncept Unaprijedimo Kladušu zajedno kao otvorenu „knjigu“ za sve dobre ideje, zahvate,…!
Velika Kladušaa, 23.03.2022. godine ramoh45.07@hotmail.com