Piše: akademik Sead Alić
Laži, slogane i stereotipe o položaju žrtve cionističkih (izraelskih) doseljenika raskrinkava židovski povjesničar Ilan Pappe (u knjizi „Deset mitova o Izraelu“). Tako kolonizatorskim okupacionim režimom[1] Pappe naziva ono što većina svijeta danas naziva Izraelom. Teške su to, osuđujuće riječi, kako za cionističke doseljenike u Palestinu, tako isto i za cijeli svijet koji je kroz decenije prihvaćao jednu po jednu igru kolonizatorskog osvajanja zemljišta proizvodnjom priče o vlastitoj ulozi žrtve. Sam pojam mita nije najsretnije odabran. Analiza teksta pokazaće da je zapravo riječ o nizu prevara kojima su se služili doseljenici u Palestinu, prevara koje su proizvođene ili podržavane od strane zapadnih vlada, te nizu dobro sročenih i još bolje plasiranih političkih slogana kojima je stvarana lažna slika o zbivanjima u Palestini. Onaj dio uz koji bi se mogla vezati odrednica „mitski“, zapravo je samo dio pozivanja doseljenika na biblijski mit o zemlji koja je obećana Židovima. I taj mit, kao i ostale propagandne slogane i međunarodne igre, Pappe uspješno demistificira i dekonstruira. Riječ je također o mnogo većem broju (od deset) laži kojima se služi cionistički režim. Židovski povijesničar Pappe pokušao je sve sažeti u priču o deset mitova. Dobrim naslovom protiv „dobrih“ cionističkih slogana.
Pappe je svjestan da cionističko pozivanje na mit može biti korisnim za proizvodnju pasivnosti na Zapadu. U početku bijaše riječ. Ako je to mit onda se na mit možemo pozivati. U tom smislu doseljenički biblijski mit ima funkciju seruma protiv istine. Istovremeno, mit je tu da u pitanje stavi sve moguće nivoe promišljanja: povjesničku, političku, ekonomsku, kulturološku, jezičku… Mit je taj koji decenijama „daje za pravo“ da se počnu iseljavati iz civilizirane Europe (koja ih je pokušala istrijebiti) i da se počnu naseljavati u zemlji u kojoj ih (dvije tisuće godina barem) nije bilo više od pet posto.
Igra političko-propagandnim sloganima vjerojatno je počela i ranije, ali je za sam početak cionističkih akcija bio ključan slogan o „zemlji bez naroda koja čeka narod bez zemlje“. U tu „zemlju bez naroda“ pozvao se „narod bez zemlje“. Marketinški, propagandno – briljantna laž. Pappe međutim primjećuje: „Palestina je bila cvjetni sjeverni dio Levanta. Istovremeno bogata poljoprivredna industrija, mali gradovi i historijski gradovi služili su stanovništvu od pola miliona ljudi uoči dolaska cionista“ (Pappe, 24).
Palestinci su dakle jednim dobro sročenim sloganom unaprijed istrijebljeni iz svoje postojbine. Zemlja je bila prazna i čekala je. Mit je pripovijest koja se kroz generacije stvara i održava u nekoj kulturi. Slogan o praznoj Palestini političko je propagandni slogan stvoren da bi motivisao i pokrenuo Židove iz cijelog svijeta da svoje vjersko opredjeljenje zaokruže granicama države. Vjersko je krenulo prema političkom. Propaganda se skrila u interpretaciju biblijskog mita…
Naknadne interpretacije pozivale su se na nepostojanje Palestine kao države. No i taj je argument preslab jer se zaboravlja ko je tamo i na koji način živio. Pape bilježi: „Točan procenat Jevreja prije uspostave cionizma nije poznat. Međutim, vjerojatno se kretao između 2 i 5 posto. Prema osmanskim zapisima stanovništva iz 1878. godine 87 posto je bilo muslimana, 10 posto kršćana i tri posto Židova“[2]. No možda je kulturološki značajnija Pappeova konstatacija: „Unatoč tome što nije postojala palestinska država kulturološko mjesto Palestine bilo je vrlo jasno“[3].
Cionisti su razvijali mit o doseljenicima u Palestinu iz 1882. godine. Prema tom mitu riječ je o potomcima Židova koje su još Rimljani protjerali iz kananskih područja. Pappe se pak poziva na znanstvene radove i znanstvenike koji tvrde nešto potpuno suprotno: „…Prilično veliki naučni radovi pokazali su da su Jevreji iz rimske Palestine ostali u zemlji i da su se prvo preobratili na kršćanstvo, a zatim na islam“[4].
„Cionizam je ukratko – smatra Pappe – bio pokret koji je tvrdio da će se problemi Jevreja u Europi riješiti kolonizacijom Palestine i stvaranjem jevrejske države. Ove ideje nastale su 1860-tih na nekoliko mjesta u Europi inspirirane prosvjetiteljstvom, Proljećem nacija 1848., a kasnije i socijalizmom“[5].
Inzistiranje na mitološkoj dimenziji ima problema i na teološkoj razini. Naime, u središtu svakog mesijanskog obećanja nalazi se duhovna a ne materijalna sreća. Obećana zemlja religijskih objava samo metaforički može biti vezana s nekom lokacijom. Zemlja je metafora prelaska s jednog oblika života (pastirskog) na zemljoradnički. Pappe pojašnjava: „…tvrdim da je u pred-cionističkom periodu veza između jevrejskih zajednica u svijetu i Palestini bila vjerska i duhovna, a ne politička“[6]. U tom smislu obećanom narodu na teret su stavljene velike duhovne obveze, a nikako političko pravo na nacionalnu državu jedne vjere. Političko i vjersko igraju u ovoj priči igru skrivača. U odjeći mita kriju se političke ideje, zapravo kolonijalne (materijalne), ali da sve ne bi bilo tako jasno, mijenja se odjeća i cionisti oblače ruho vjernika. Da je sve bila igra i laž pokazuje vrijeme u kojemu živimo i sve otvorenije zagovaranje cionista da se preostali Palestinci isele u druge arapske zemlje, Afriku ili na neki plutajući otok na nekome moru.
Dakle čista je laž (a ne mit) bila tvrdnja da je Palestina bila zemlja bez ljudi. Da je to bilo tako ne bi zadnjih sedamdeset i pet godina bilo toliko progona, zatvaranja, iseljavanja, protjerivanja i ubijanja Palestinaca od strane doseljenika u tu zemlju „bez ljudi“. Jedna laž izaziva drugu. Da bi se prva održala treba poubijati sve starosjedioce. Da bi se poubijalo ljude mora ih se degradirati do razine ne-ljudi, dakle životinja. Da bi se to učinilo potrebno je posegnuti o biblijskoj priči o Amelacima…
Što radi židovski historičar Pappe?
On ne nasjeda na propagandu i vrlo jasno daje do znanja povijesni slijed nesreće u Palestini: U početku bijaše kršćanski cionizam (jer su kršćani željeli jednim udarcem riješiti se dva problema)[7]. Židovski cionizam manipulirao je židovstvom iz pragmatičkih, kolonijalnih razloga a nikako iz religijskog uvjerenja. Na djelu je dakle čisti neokolonijalni projekt koji želi osvojiti zemlju pozivajući se na jednu od mogućih interpretacija biblijskih priča i istovremeno služeći se propagandnom mašinerijom i povijesnim okolnostima.
Zašto Pappe s pravom ističe ovu kolonijalnu dimenziju cionističkog pokreta. Razlog je jasan i plemenit. Svaki narod koji je napadnut i čije se tlo želi pretvoriti u koloniju ima se pravo braniti, ima pravo razvijati svoj antikolonijalni pokret. Utoliko borbu PLO-a ili primjerice Hamasa, Pappe vidi kao borbu oslobodilačkih pokreta koji se suprotstavljaju kolonijalističkim osvajačima. Perspektiva je to o kojoj se malo govori i piše a koja jasno oslikava ulogu terorističke neokolonijalističke cionističke tvorevine s jedne strane i slobodarskih pokreta čiji se svaki pokušaj otpora naziva terorizmom.
Evo još nekoliko očiglednih laži na koje ukazuje Pappe:
Laž je da je „rat iz 1967. godine bio nametnut Izraelu i da je stoga bio „rat bez izbora““ (odličan marketinški trik – S.A.). „Tvrdim da je to bio dio izraelskog plana da dovrši preuzimanje Palestine koje je ostalo nedovršeno u ratu 1948 godine“[8].
Laž je da je Izrael demokratska država… „Ja tvrdim da je „nedemokratski entitet“ na osnovi ispitivanja statusa Palestinaca unutar Izraela i na okupiranim teritorijima (koji zajedno čine skoro polovinu stanovništva kojim vlada Izrael)“[9].
„Laž je da je Oslo bio neuspješni mirovni sporazum. To je bila „uspješna izraelska zavjera““[10].
„Laže (mit) da je rješenje u dvije države. Pod tim plaštem krije se povećanje jedne i dokidanje druge“[11]. Pappe čak smatra da je i samo spominjanje dvije država samo cionistički pokušaj dobivanja na vremenu jer su apetiti cionizma u međuvremenu maksimalizirani.
Interesantne su i karte na koje se igralo. Tako je engleski premijer Palmerston 1840. godine odaslao ambasadoru u Istambul poruku za sultana. U toj poruci Pappe dešifrira taktike koje se koriste u igri i karte na koje se igra: poruka je bila „da bi dolazak Jevreja značio donošenje bogatstva, a to bi „povećalo resurse sultanovog carstva“[12]. „Ideja da bi jevrejsko bogatstvo izvezeno u Palestinu ojačalo Osmansko carstvo od potencijalnih unutrašnjih i spoljašnjih neprijatelja naglašava kako je cionizam povezan s antisemitizmom, britanskim imperijalizmom i teologijom“[13].
Pojmovi vezani za odnos židovstva prema Europi (i obratno) nejasni su i u pravilu imaju ideološki karakter. Nejasno je kada se neki čin može i treba ocijeniti kao nežidovski, kada anticionistički i može li se uopće koristiti pojam koji je najčešći u osudama protivnika nekih od oblika iskazivanja neslaganja s nekom dimenzijom židovstva – antisemitizam[14].
Interesantno je da Peppe govori o tisućgodišnjoj „antisemitskoj“ ideji prebacivanja Židova u Palestinu. Antisemitizam dakle svoje korijene ima ne u suprotstavljanju cionističkom pokretu nego potpuno suprotno – u ideji da se Židove „istrijebi“ njihovim seljenjem u Palestinu: „I za kršćane i za Jevreje kolonizacija Palestine je stoga viđena kao čin povratka i iskupljenja. Podudarnost ova dva impulsa proizvela je snažan savez koji je antisemitsku hiljadugodišnju ideju o prebacivanju Jevreja iz Evrope u Palestinu pretvorio u pravi projekt naseljavanja na račun domaćeg naroda u Palestini. Ovaj savez postao je poznat javnosti objavljivanjem Balfourove deklaracije, 2. novembra, 1917. godine – pisma britanskog ministra vanjskih poslova vođama anglo-jevrejske zajednice u kojem je u stvari, obećao punu podršku u stvaranju jevrejske domovine u Palestini“[15].
Europa se dakle željela osloboditi Židova. Kršćanski cionisti bili su prvi „antisemiti“. Antisemitima je mogao biti označen židovski narod jer su vrhovi hijerarhija europskog kršćanstva Židove jednostavno htjeli vidjeti negdje tamo među semitima. Paradoks je da su danas antisemiti uglavnom semitski narodi kojima je Europa željela pokloniti ono što sama nije željela. Europa bez Židova bio je san kršćanske Europe. Konzekvence takvog religijsko-političkog stava bili su holokaust, ali i pozivanje Židova na holokaust u svom bezumnom zauzimanju teritorije Palestine.
Naravno da je sve prikazano kao „božji plan“. Na taj „božji plan“ pozvali su se i Židovi u ubijanju palestinskog naroda (muslimanskog i kršćanskog). Bog je postao opasna igračka u rukama globalnih geostrateških igrača. Administracija cionističke države pozivala se na biblijski primjer istrebljenja Amaleka. Biblija je postala katastar prema kojemu bi službe ulazile u palestinska sela, određivala/mijenjala prošlost tih sela, preuzimala sela i protjerivala stanovništvo. „Komitet biblijskih arheologa“ svojevrstan je prijeki sud za prosudbu prošlosti i oduzimanje palestinske zemlje.
No ono što bi prolazilo kod kupljenih intelektualaca Zapada nije prolazilo kod autoriteta kao što je primjerice bio Gandhi. Kad su mu se cionisti obratili odgovorio je jednostavno: „Palestina pripada Arapima u istom smislu kao što Engleska pripada Englezima, a Francuska Francuzima. Pogrešno je i neljudski nametati Jevreje Arapima… Sigurno bi bio zločin protiv čovječnosti podjarmiti ponosne Arape, kako bi Palestina bila djelomično ili u potpunosti vraćena Jevrejima kao njihov nacionalni dom“[16].
Na temelju političko-birokratskih igara Engleza, Židovi uspijevaju do 1945. godine privući pola milijuna stanovnika. No uspijevaju kupiti tek sedam posto zemljišta Palestine. Pokazuje se istinitom poruka koju su prvi useljenici poslali svojoj europskoj židovskoj braći: „Nevjesta je lijepa ali je udata za drugog muškarca“[17]. Što preostaje? Očigledno je bilo da treba stvoriti takva moralna opravdanja i takvu atmosferu koji bi omogućili ono što Patrick Wolf naziva logikom eliminacije. Da bi se zauzelo više zemlje moralo se svim mogućim sredstvima maknuti starosjedioce iz njihovih kuća, sela, gradova, sa njihovih polja, njihove zemlje. Trebalo im je zagorčati život i natjerati ih da spas potraže izvan Palestine. Odluka koja je cijelo vrijeme visjela u zraku stupila je na snagu: Židovska doseljenička vlast shvatila je da može željeti više nego se nadala i više nego je sanjala.
Laži su odigrale veliku ulogu u stvaranju pometnje kod Palestinaca. Jedna od takvih laži bila je da Arapi susjednih zemalja traže od Palestinaca da se nakratko isele iz Palestine kako bi se obračunali s doseljenicima. Pappe razotkriva da „…nije bilo takvog poziva – to je mit koji je izmislilo izraelsko ministarstvo vanjskih poslova“[18].
Doseljenici nisu prodavali proizvode i radili marketinške kampanje za svoje proizvode. Njihova je propaganda bila usmjerena na stvaranje straha kod Palestinaca, proizvodnju lažnih obećanja, stvaranje mnijenja o poziciji žrtve u kojoj se nalazi doseljenički narod, te o mržnji od strane palestinskog naroda koja se mogla mjeriti samo s mržnjom koju su Židovi doživjeli za vrijeme holokausta. Tu su naravno bile i akcije prekrajanja znanstvenih istraživanja o razlozima iseljavanja Palestinaca, masakri koji su povremeno rađeni kao pokazne vježbe onima koji ne misle otići, a nemali broj je onih (uključujući i Olivera Stonea) koji ubojstvo Kennedyja povezuju sa činjenicom da je to posljednji američki predsjednik koji je želio smanjiti, odnosno obustaviti vojnu pomoć cionistima.
Pappe je neumoljivo iskren. On naglašava da su stvari koje činjene Palestincima po selima diljem Palestine ratni zločin etničkog čišćenja: „U roku od sedam mjeseci uništeno je 531 selo i ispražnjeno je jedanaest urbanih naselja. Masovno protjerivanje praćeno je masakrima, silovanjima i zatvaranjem muškaraca starijih od deset godina u radne logore na duže od godinu dana… Moralna implikacija je da je jevrejska država rođena iz grijeha – kao i mnoge druge države naravno – ali grijeh ili zločin nikad nisu priznati“[19].
Osvajanje teritorija i oblikovanje države na ukradenom i osvojenom teritoriju stvorio je novi problem. Trebalo je svijetu pokazati da doseljenici izgrađuju modernu civiliziranu državu. No takva država zahtijeva jednaka prava za sve građane, zahtjeva izbore na kojima bi mogućnost izbora imali svi građani (čak i takve) države. Strah od demokratske države najplastičnije je predstavio Ben Gurion: „Govorio sam im o opasnosti od uključivanja jednog milijuna Arapa u državu koja broji milijun i 750.000 stanovnika…“[20]. Dakle, trebalo je stvoriti demokratsku državu u kojoj narod ne bi imao jednaka prava, u kojoj bi pravo glasa imali samo doseljenici, a da istovremeno sve skupa stoji pod kapom jedne te iste države. Pappe bilježi: „Nakon okupacije, novi vladar ograničio je Palestince sa Zapadne obale i pojasa Gaze na nemoguću neizvjesnost: oni nisu bili ni izbjeglice ni građani – bili su, i još uvijek jesu stanovnici bez državljanstva. Bili su zatvorenici a u mnogim aspektima i danas jesu, ogromnog zatvora u kojemu nemaju nikakva građanska i ljudska prava i nemaju utjecaja na svoju budućnost. Svijet toleriše ovu situaciju jer Izrael tvrdi – a tvrdnja donedavno nikad nije osporavana – da je situacija privremena i da će se nastaviti samo dok ne bude imao odgovarajućeg palestinskog partnera za mir. Nije iznenađujuće što takav partner nije pronađen… Mega zatvori kao privremena stvarnost…“[21]. Dakle, rješenje za državu u kojoj su Židovi još uvijek bili manjina bilo je zatvaranje domorodaca u zatvore na otvorenom gdje nisu imali građanska prava, pa niti pravo na izbore unutar takve države kao cjeline.
Jedan od paradoksa je i Zakon o povratku. Riječ je o zakonu koji stimulira dolazak Židova u Palestinu, ali ne i povratak Palestinaca. Cionisti se nisu osvrtali niti na rezolucije Ujedinjenih nacija, niti na svjetske moralne autoritete. Zemlju se otimalo na sve moguće načine, Palestince se zastrašivalo, ubijalo, protjerivalo. Sve je činjeno da se broj Palestinaca smanji a da se količina palestinskog tla u koja prelazi u ruke cionista – poveća.
Cijelo vrijeme su se gradila nova doseljenička naselja. Pažljivo su birana i mjesta gdje su ona građena. Osim što su takva mjesta izrasla na zgarištima palestinskih kuća, imala su i funkciju onemogućiti normalan, kakav-takav život preostalim Palestincima. Pappe to ilustrira ovako: „Kad prelazite Zapadnu obalu, jasno ćete vidjeti kartografske rezultate ove politike: pojasi naselja dijele zemlju, a palestinske zajednice dijele na male, izolirane i nepovezane zajednice. Pojasi judaizacije odvajaju sela od sela, sela od gradova i ponekad dijele jedno selo. To naučnici nazivaju geografijom katastrofe, na kraju se ispostavilo da je ovo i politika ekološke katastrofe: isušivanje izvora vode i uništavanje nekih od najljepših dijelova palestinskog krajolika. Štaviše naselja su postala žarišta u kojima je jevrejski ekstremizam nekontrolirano rastao – čije su glavne žrtve bili Palestinci“[22].
Naravno takvoj „politici“ pomagale su „odmetničke doseljeničke bande“, betoniranje ulaznih vrata i prozora palestinskih kuća, rušenje kuća s obrazloženjem da neki račun nije plaćen, ubijanja Palestinaca (evidentirana među ostalim i od strane institucije kao što je Amnesty International), zatvaranje Palestinaca u zatvore bez optužbe i zadržavanje u zatvoru bez suđenja, „patentiranje“ oko 200 načina mučenja Palestinaca u pritvorima, razni oblici prevara svjetskog javnog mnijenja, prevara Ujedinjenih nacija (napuštanjem dogovorenog sporazuma samo jedan dan nakon primanja Izraela u Ujedinjene nacije) lažna igra na temu uspostavljanja dviju država i na mnoge druge načine.
Dakle, Izrael je prema židovskom povjesničaru Pappeu: „kolonijalna doseljenička država apartheida… etnokratija, režim koji upravlja mješovitom etničkom državom a preferiranjem jedne etničke grupe…“[23].
Hamas je oslobodilački pokret, kaže židovski povjesničar Illan Pappe.
Većini ljudi malo će značiti rečenica: Masovni mediji su sredstva zavođenja i manipuliranja. Tek poneko će se osvrnuti na stav koji kaže da su mediji ključni problem ljudske civilizacije. Rijetko koji filozof će shvatiti da je i jezik kojim se filozofija služi također medij i da je filozofija određena medijem kojim pokušava objasniti svijet.
I dok građani svijeta pokušavaju živjeti kakav takav život i ne uzimati upozorenja za ozbiljno, iza njihovih leđa, po srednjevjekovnim sokacima gradova i velegradova, reku fekalije koje proizvođači smrada svakodnevno izbacuju na ulice.
Na uzvisinama oko gradova ukopava se teška artiljerija i podižu se osmatračnice. Sve smo bliže logoru kao „sigurnom“ mjestu za život.
U rečenice nam se uvlači strah. Nema protesta, nema pobune, nema kritičke riječi, nema iskrenosti. Postali smo kotačići stroja zla, uvijek zamjenjivi, s proizvedenom sviješću da kada jednom ispadnemo iz igre uvijek će se naći „prijatelja“ spremnih na poslušnost koju stroj traži.
Palestina je tema na kojoj se danas pokazuje jesmo li živi, intelektualci, moralni ljudi, znamo li stvari stavljati u historijski kontekst, koliko dopuštamo da nas indoktriniraju, varaju, manipuliraju, koliko su nam važni prividi neke važnosti na mjestima gdje pokušavamo biti od koristi zajednici, a koliko svijest o proizvodnji straha kao najsnažnijem proizvodu suvremenih masmedija, mobilnih medija. Ekonomskih i političkih institucija koje se njima služe.
Bombe padaju po Palestini a nas je strah govoriti o tome. Bombardiraju se bolnice a mi razmišljamo o važnosti vlastite foteljice. Ubijaju se žene i djeca, a nas je strah govoriti jer će se naše žene i naša djeca možda pobuniti zbog ugrožavanja naše vlastite pozicije.
Broj ubijenih raste iz sata u sat a čovjek zapada još uvijek kalkulira je li oportuno izgovoriti ono što je očigledno. U Palestini se ubija jedan narod da bi plaćenici iz cijeloga svijeta mogli uživati u ljepoti porušene civilizacije, sravnjenim grobovima, mrtvim i nepokopanim tijelima po ulicama, na zemljištu na kojemu mogu planirati luksuzna odmarališta za visoko rangirane igrače svjetske hijerarhije zla.
I umjesto da se prepustimo spontanitetu dobra u nama, mi gledamo kako bismo mogli štogod ušićariti na toj nesreći svemirskih razmjera. Postajemo birokratski uredni, demokratski naklonjeni proceduri. Postajemo dio laži koju bacamo sami po sebi.
U Palestini nije na djelu samo doseljenički kolonijalizam; nije na djelu niti samo cionistička ideja židovstva preuzeta od kršćanskih cionista; nije na djelu niti (samo) globalna igra proizvođača oružja i ratova; pa čak niti (samo) historijska utakmica religijskih hijerarhija na novom križarskom turniru.
Na djelu je uz sve navedeno i još mnogo toga istovremeno i posljednja provjera rastezljivosti ljudskog karaktera, „fleksibilnosti“ ljudskog morala, provjera spremnosti ljudi da dobrovoljno preuzmu ulogu Palestinaca kada i gdje bude zatrebalo takvih statista.
Nakon 75 godina prevara, zatvaranja, mučenja, silovanja, ubijanja, bombardiranja, protjerivanja, ubijanja dostojanstva u ljudima, i danas se u zapadnom svijetu pa i u Hrvatskoj javljaju glasovi koji pojedine primjere otpora prikazuju kao zločin. Svima njima mora se reći: Tamo gdje je apartheid na djelu potlačeni se imaju pravo boriti za svoju slobodu. Tamo gdje se građanima jedne države kradu sela i gradovi, a „mirovnim sporazumima“ legalizira ta krađa, tamo se čovjek mora pozivati ne na pravo nego na ljudsko dostojanstvo. Tamo gdje se doseljenici (kao ekspozitura globalnog kapitala) stavljaju iznad zakona – takvom se zakonu mora suprostavljati. Tamo gdje se između palestinskih sela postavljaju prepreke sa ciljem ubijanja želje da se ostane na svome – tamo je prirodno pravo hodati uspravno i suprotstaviti se.
Hamas je organizacija koja pruža legitiman otpor doseljeničkom kolonijalizmu, cionističkom terorizmu, totalitarnom fašističkom nipodaštavanju čovjeka, nedemokratskom upravljanju ljudima kojima se čak nije dao niti status građana. Naslovni stav ovog teksta zabilježio je židovski povjesničar Ilan Pappe u knjizi Deset mitova o Izraelu. Riječ je o knjizi bez čitanja koje o Palestini nema smisla razgovarati.
U Palestini danas puca čir globalne laži. U tu su laž upetljani i vlasnici i krupni dioničari industrija oružja, lijekova, hrane… Unutra su ucijenjeni političari, vlasnici medija i ucijenjeni novinari. U tu su laž šutnjom upleteni i vrhovi religijskih hijerarhija čija je šutnja minsko polje na kojemu stradaju oni koji se nadaju.
Palestina je okidač za duše vjernika i duše ratnika, za pravedne ljude cijeloga svijeta. Jer nikada do sada u svjetskoj povijesti čovjek nije tako zasipan brutalnošću ponašanja vojske koja se „brani“, političara koji žele „pravdu“, zločinaca koji kažnjavaju svakoga tko im se nađe na nišanu.
Palestinski otpor početak je nove podjele karata na zemaljskoj kugli. Zlo je pokazalo svoje najstrašnije lice i to je konačni znak za uzbunu. Hoćemo li biti svijet sve snažnijeg oružja kojim se sve bešćutnije ubijaju nevini ili ćemo biti svijet moralnih ljudi (kojima će pravo biti ispomoć).
Vremenu igara prava i politike (na način na koji smo navikli i za koji smo dresirani) dolazi svom kraju. Veličina i snaga nosača aviona uskoro će doći na razinu najveći bogomolja svijeta koje zjape poluprazne. U prirodi je hijerarhija da žive dok se ne pokažu u svojoj pravoj prirodi. Prava snaga leži u nama, pojedincima koji silu dopuštaju ili ne dopuštaju, koji su kritički orijentirani ili su karijeristički kastrirani.
Ima ljudi… kaže Pjesnik, a ja mu vjerujem. (*)