Čak i sad kad je velika akcija da se zaposle nezaposleni, među nama ima ljudi koji su protiv veza i poznanstava. Ti osobenjaci bi htjeli da unište ono što se već decenijima njeguje i usavršava kod nas. Da li ćemo ih spriječiti u tome, zavisi od nas samih.

Samo slijep čovjek i zagriženi neprijatelj ovog društva ne može i neće da vidi veliku korist koju smo imali uvijek kad smo god neometano mogli da se neometano koristimo vezama i poznanstvima. Zar činjenice da se stotine hiljada ljudi zaposleni na ovaj način ne govori najrječitije o efikasnosti ovog moćnog metoda. I baš sad, u ovom trenutku našeg (ne)razvoja, kad nezaposlenima oduševljeno otvaramo vrata javnih preduzeća i ustanova, javljaju se ti čudni ljudi koji bi htjeli da ovo naše dugogodišnje iskustvo jednostavno bace pod noge. Nemoćni su da sami nešto učine, oni u svojoj zlobi i zavisti pozivaju zakon u pomoć. A mi se, kao što je opće poznato, strogo pridržavamo zakona i zakonitosti. Jer da se ne pridržavamo, davno bi već pali. Te čudne ljude možete najčešće sresti kako se, kao idioti, vucaraju po sudskim hodnicima, noseći svoje bijedne žalbe. Pitam se sad zašto su nam Sudstvo i zakoni na Unsko-sanskom kantonu toliko staromodni, zašto u njima postoje takve „rupe“, koje oni mogu da koriste?! Hoće li se već jednom stati svemu tome na kraj.

Moćni metod veza i poznanstava iznikao iz samog narodnog genija (a narod je genijalan) uspio je da u našem demokratskom društvu napravi pravu romansu. Dao je pravo onima na koje niko nije računao, izjednačio je sposobne i nesposobne, školovane i neškolovane, sa iskustvom i bez iskustva. Uzeo je u zaštitu sve one koji inače ne bi imali nikakvu šansu. Po nekoj velikoj demokratskoj pravdi učinio je da svi imamo podjednaka prava demokratska i da ovo demokratsko društvo bude društvo ravnopravnih. Bez milosti, ovaj metod je omogućio da neko ima sve, a neko da nema ništa.

Brojni su primjeri koji govore o privlačnosti ovog metoda. Uzmimo, recimo, školovane i neškolovane. Neko bi htio da ima i školu i posao, a onog bez škole da ostavi i bez posla. E, ne može tako! Dosta mu je škola, posao daj onome ko nju nema. To je pravilna demokratska raspodjela. Ili, recimo, koliko nepravde ima u isticanju  samo onih nesposobnih! Pa sposoban će već da se snađe sam, zašto je inače sposoban?! Treba pomoći nesposobnom, treba njemu dati parče hljeba. Nećemo, valjda, nesposobne da ostavimo, kao siročiće, na ulici.

Navodimo još jedan primjer koji govori o humanosti metoda veza, vezica i poznanstava. Neki bi htjeli da zaposle samo one vrijedne, a od neradnika da dignu ruke, da ih otjeraju u prosjake ili lopove. Da li su nam potrebni prosjaci i lopovi! Nisu, naravno.

Zbog toga zaposlimo neradnike (ima ih koliko hoćeš u Izvršnoj i Zakonodavnoj vlasti), a oni vrijedni sami će naći šta da rade. Kao da je lako neradniku da radi, kao da mu to nije kazna. I moramo, ako smo pošteni, a jesmo, odati priznanje ovim ljudima. Oni stojećke podnose tu kaznu da su zaposleni i nije se još desio slučaj da su se neradnici žalili da su zaposleni, da je neko od njih dao otkaz.

U ovom demokratskom vremenu punom svađa i mržnje, metod veze, vezica i poznanstava razvija ljubav i slogu između djece i roditelja, rođaka i prijatelja, braće i sestara, komšija i nekomšija, itd. Dokazujmo i dalje tu ljubav i neka nam svi koji bi htjeli da je unište, pljunu pod prozor. Esad Š.