Dugo sam maštao i pokušavao da pronađem nešto veliko, po čemu bi me svi zapamtili, da i o meni djeca uče u školi, makar u tri reda sitnim slovima. Ali, čega god bi se prihvatio, ili bi to bio nevjerovatan promašaj, ili bi poslije dugotrajnog i mukotrpnog rada saznao da je dotičnu stvar već neko drugi prije mene sredio, kajmak pokupio.

Međutim, nisam gubio nadu, uporno sam i dalje lupao glavu, izmišljao stvari zbog kojih me je moja vlastita žena bar tri puta definitivno ostavljala i ponovo se vraćala, komšije zvale policiju i vatrogasce, a moja punica sretno progurala dva infarkta i jedan slom živaca srednje jačine, tek kako bilo da bilo, moj stvaralački košmar bjesnio je punim kapacitetom i intenzitetom.

I naravno, kad sam se tome najmanje nadao, moj zanos je urodio plodom. Baš sam bio u fazi ispitivanja krckalice za orahe na vazdušni pogon, kad me poput munje zaslijepi veliko epohalno otkriće. Urlikanjem kao pavijan kome su oteli bananu, na šta mi moja rođena žena strugnu kroz vrata, zgrabivši usput kavez sa kanarincem, sve rondajući da joj je ovo posljednji put, a za njom moja punica uz nešto kasniji start, ali sa ništa manjim zalaganjem u središnjici. Valjda joj je još ostala upečatljiva epizoda, kad mi se prošle godine oteo čekić iz ruke, pa odvali pola zida iznad glave.

No nisam se brinuo, jer sam tačno znao gdje ih mogu naći u slučaju potrebe, ženu na stepeništu, kako piše četvrtu tužbu za razvod braka, a punicu preko puta kod komšinice na kafici, i drugom jubilarnom slomu živaca sa akcentom na moju zvjersku ličnost. Bacih se kao lud na posao, obli me znoj od žurbe i naprezanja.

Poslije nekoliko sati grozničavog rada, ispred mene je stajala sprava o kojoj ni u snu nisam mogao sanjati – ČITAČ MISLI. Koristeći talasnu energiju mozga, i malog i velikog, moj pronalazak je bio u stanju da registruje sve ono što se u čovjekovoj glavi kuha i muha. I izađem na stepenište, počnem da se umiljavam oko žene, sve u cilju ispitivanja a ne mirenja, i dok mi je ona odlučnim glasom govorila da joj je živac definitivno pukao, i da je gotovo, u uhu mi je tiho šuškalo, jer je aparat besprijekorno radio: -Beštijo, skote opet si me oblatio, mnogo te volim. Šta li će mi majka reći kad čuje da sam ti oprostila, moram da spremim šećer i vodu zbog njenog srca. No kako sam bio naviknut na sve to, počeh da se smješkam, pa dobih papučom po glavi. Tako odoh napolje sa čvorugom, ali smiren jer mi se javio i vratio mir na kućno ognjište. I slučaj je htio, da prvo naletim na jednog prijatelja. Prije mnogo godina smo bili nerazdvojni prijatelji, a onda se raziđosmo. On ode u političare, u Vladu USK-a, tamo za nekog valjda ministra, šta ja znam, a ja u humoriste i satiričare. Izuzev što sam ga viđao na televiziji, i katkad sa profila i sa uzdignuta dva prsta, u ozbiljnim dnevnicima, putevi nam se  sve do ovog trenutka ne ukrstiše. Zagrlismo se  kako dolikuje, priupitah ga  za junačko i demokratsko zdravlje, zbog prohladnog vremena ovih dana, a on poče, te ne može biti bolje, te Vlada radi ko švicarski sat, kako sve probleme rješavaju mic po mic i u hodu, te kako nemaju vremena da sjednu jer su uvijek po sjednicama, te trte-mrte, sve im ide od ruke i tako to.

A spravica poče da mi šuška – e jesam baksuz, kud sad da na ovog da naiđem, može neko da me vidi iz mog napaćenog naroda, kako poslije da se opravdam, a još ako je viđen i onaj zagrljaj, allahimanet pa se vidimo.

Pošto sam po prirodi veoma osjećajan čovjek, brzo se pozdravih sa starim drugarom, jer mi bijaše žao, kako se peče kao na žeravici. Nastavim dalje, i što sam više među narod zalazio, sve mi je jasnije bilo, koliko je ova moja naprava opasna, dakle moj mukotrpni izum, i šta sve može da izazove.

A onda me spopade golema demokratska tuga, jer se samo baksuzu moglo da se dogodi da pronađe uređaj od koga može da se nadrlja. Otrčim munjevito u biblioteku i grozničavo počeh da čitam kakva je sudbina velikih pronalazača. Što sam dalje odmicao u tom poslu, sve mi se više krv ledila u žilama. Te onaj razapet, te ovaj spaljen, pa jedan odapeo pod batinama, drugi obješen, treći vezan konjima o repove, četvrti bačen u provaliju i tako redom.

Nekako mi je bilo jasnije to, što se izumitelji tako teška srca odlučuju da objelodane svoja remek – djela za života, već to čine poslije smrti. Istrčim hitro napolje, odaberem najdublju i najprljaviju kanalizaciju u gradu, i krišom u nju spustim proizvod moje mašte, tj. spravicu. Krenem lagahan kao peruška kući, a tamo Waterloo. Žena hoće da sječe vene, punica da se objesi, a kanarinac kunja kao da je na samrti. Otvorim televizor, da se izolujem od neprijatne okoline, kad tamo onaj moj drugar iz Vlade USK-a, drži govor kako će sve biti ovako, a ne onako, pa rasprostro pred sobom bilješke veličine sabranih djela nekog velikog pisca.

I odmah mi bi žao, što mi ona spravica nije pri ruci, ali brzo odagnah iz glave te nezdrave misli. I moram priznati da mi je sada lakše. Istina, nisam više u toku kao prije, ovi što nas vode foliraju me kao i ostale, ali bar imam miran demokratski san. A što je najvažnije, neke stvari mogu da pretpostavim i predvidim i bez one spravice… Sead MIDŽIĆ