Zanimljiv splet okolnosti doprinio je da sam prije dvije godine zamolio svojeg prijatelja, pjesnika i književnika Enesa Topalovića, da napiše nekoliko stihova vezanih za četrnaesti krajiški teferič u selu Glinica kod Velike Kladuše. Ubrzo zatim Enes je pozitivno odgovorio na moju molbu i tako se je dogodilo da su ga njegovi stihovi sudbinski povezali sa selom, koje je dobilo ime po plahovitoj rijeci Glinici. Naime, prilikom svečanog otvaranja gliničkog teferiča u subotu 6. augusta 2016. godine spomenuti su i Enes i njegovi stihovi u kojima je tvrdio da ne trebaju ni talambusi, ni harmonika, ni kolo, ni jagnje na ražnju, da se za teferič duša i tijelo ukrasi i ušareni, komšija pohvali komšiji, a momak namigne djevojci. Tako je bila bar za trenutak Gliničanima približena suvremena bosanska poetska misao nastala ispod pera jednog vrijednog stvaratelja i čuvara slobodne akademske misli, koji u vrijeme surovog i strašnog razaranja svih društvenih vrijednosti vojuje bitku kroz djela koja stvara. On je neumoran stvaratelj novoga, a njegove neobične rečenice, riječi, rime i stihovi djeluju katkad pomalo aforistično, te čak mogu stajati i samostalno kao pjesma, izdvojena iz cjeline. Možda baš u tome treba tražiti razloge zbog kojih su naslovi njegovih pjesama i ciklusa tako drugačiji i neobični. To je uistinu ona prava moderna poezija, koja zbog posebne pjesničke kvalitete riječi dobrim dijelom izbjegava komunikaciju preko ustaljenih i uobičajenih puteva, te uz najveću moguću koncentraciju traži i neku vrstu saradnje pjesnika sa čitateljem. Sa izrazom zasnovanim na odnosu ritmova, zvukova, slika i značenja ta poezija uporno traži razumijevanje na temelju senzibilnosti čitatelja, a kroz poznavanje cijele pjesničke tradicije u njoj se ogleda i zabrinutost za vlastitu sudbinu, inače oduvijek povezanu sa sudbinom ljudskog života.Bosna je prelijepa zemlja

Enes Topalović živi i radi u norveškom gradu Bergenu gdje je došao u vrijeme potresnih ratnih zbivanja u Bosni. Rođen je 1963. u selu Bare kod Goražda u kojem su inače prvi put ugledali svjetlost dana i književnik Isak Samokovlija (1899-1955) i muzičar Rade Jovanović (1928-1986). Diplomirao je jezik i književnost na Pedagoškoj akademiji u Sarajevu, a struku je nadogradio djelomičnim studijem u Norveškoj. Član je Društva pisaca Norveške (Den norske Forfatterforening – DnF) i Centra pisaca Norveške (Forfattersentrum), kao i Društva pisaca BiH. Dobitnik je nekoliko književnih nagrada i priznanja od kojih su najznačajnije književna nagrada Srebrenica 2006. godine za priču „Mrtva trka“, književna nagrada Zija Dizdarević 2006. godine za priču „Smijeh u sebi“, književna nagrada ICC Behar (USA) 2008. godine za priču „Hafiz“. Njegov roman „Na kraju svega“ je, na natječaju VBZ-a za najbolji neobjavljeni roman 2009. godine, izabran među pet najboljih rukopisa od 106 prispjelih iz cijele bivše Jugoslavije. Ovaj roman govori dobrim dijelom o Krajini prije i u toku rata. Nekoliko godina radio je kao pedagoški radnik na području naše Ljute Cazinske krajine, i to u selima Gornja Koprivna, Šumatac i Crvarevac. Pošto je u to vrijeme vrlo često posjećivao i naselje Bužim u blizini kojeg nastaje rijeka Glinica, nije nimalo čudno što u njegovim poetskim i proznim ostvarenjima možemo prepoznati doline rječica i brojne pitome brežuljke načičkane na prostoru između rijeke Une, te planina Plješevice i Petrove Gore. Enes je u Bužimu pronašao i svoju životnu saputnicu. Jednu njegovu odu užem i širem zavičaju, a i cijeloj zemlji Bosni nalazimo u priči s naslovom „Dženet“. „Bosna je prelijepa zemlja. Puna šumovitih brda, brzih rijeka, travnatih livada i ravnica. Tu svakakva hrana uspijeva. Žitarice, povrće, voće i sve što ljudima treba. U mom selu svi su imali kokoši, ovce, krave, konje…Koliko je kome šta trebalo. Ja sam imao krasan voćnjak, pun trešanja, jabuka, krušaka, šljiva, oraha i svakojakog drugog voća. Između stabala tekao je potok pun najukusnije ribe na svijetu koja se zove pastrmka. Tu je najljepše baš pored potoka, u hladovini, ispod jabuke senabije koja se svake godine od teška ploda savijala do zemlje. Ja sam često ležao pod njom na travi, u merakli hladovni, slušao kako potok žubori, i ležeći brao mirisne jabuke…“.Već je bilo primijećeno da je pripovjedačko umijeće Enesa Topalovića najreprezentativnije baš onda kad nastoji da ključne poruke izražava lapidarno. Iza te lapidarnosti pokazivali su se prostori fundamentalnih čovjekovih osobina i postupaka, te vječno traganje za odgovorima o smislu života, o njegovom izvoru i ušću, ali i tome što nas čeka kada prekoračimo zadnju stepenicu života. A na kraju svega toga čovjek se i bez pogleda u ogledalo ipak susreće sam sa sobom, te spoznaje ono što u sebi nosi. Tako je Enes Topalović uplićući najtananije niti bosanske duhovnosti u rastrgane komadiće istine iz snova od njih stvarao čarobne slike života: »…Ima jedna trokut Zemlja/I kamen joj ima dušu/A duša joj sva od sna/Širina joj svemirska…«.Norveška je „pametnija i hranjivija zemlja“

Zaista je žalosno što je iz njedara Bosne otrgnut i u svijet otjeran jedan takav intelektualac. Da naše siromašne duše oslobodimo od teških spona neznanja i kolektivne nepismenosti bilo bi dobro što prije u Cazinskoj krajini organizirati promociju najvažnijih radova, te čitavog opusa pjesnika i književnika Enesa Topalovića, koji je dosad objavio četiri romana („Let kroz snove“, „AMANet MREŽA“, „Na kraju svega“, „Preko granice“), dvije zbirke pripovijedaka („Šapat predaka“, „Mrtva trka“) i jednu pjesničku zbirku („Govor iz bešike“). Kao koautor objavio je zbirku poezije s naslovom „Pod istim nebom“, te dvije zajedničke zbirke priča s naslovom „Priče“ i „Vrijeme pričom otključano“ zajedno sa još 20-tak bh pisaca iz dijaspore.  Priče za pomenute zbirke su „antologijski birane“. Enesova zbirka od 33 novele prevedena je na norveški jezik. O njemu je inače napisano više radova, koji su objavljeni u časopisima i revijama Život, Diwan, Oslobođenje, Bosanska pošta, BH Glasnik, BH Magazin, Avaz i Behar, te na brojnim spletnim portalima. Prilikom kontakta sa Enesom, između ostalog nam je kazao: -Norveška mi je „pametnija i hranjivija zemlja“, a Bosna ipak draža. Radim i preživljavam kao „leteći učitelj“ bosanskog, srpskog i hrvatskog jezika. Tri jezika a jedna plata, ali ne žailim se, niti pomaže. Dobro je, iako se sve manje zajednički organizujemo i udaljujemo jedni od drugih ovdje u bijelom svijetu. Svi oni koji žele saznati nešto više ili pročitati koje dkelo književnika Enesa Topalovića, mogu se to potražiti na njegovom profilu: https://www.facebook.com/enes.topalovic.3 Husein Sejko MEKANOVIĆ