Prof. dr Nedžad Bašić
Gospodine SCHMIDT, dolazite iz zemlje sjajnih filozofa, mislilaca, književnika, pravnika (Getea, Šilera, Herdera, Lesinga, Hajnea, Kanta…), dolazite iz zemlje gdje je nastao nacizam, koji je stvorio koncentracione logore uništenja, gdje su sistematski i planski ubijani Jevreji i pripadnici drugih „nižih rasa”. Ali dolazite i iz zemlje veličanstvenog Herberta Ernesta Karl Frama (Willy Brandt), koji je znao razaznati kako ideologija nacizma razara ljudskost, kako kod čovjeka razvija egoističnost i nagon za varvarstvom, i koji je imao snage kleknuti u Varšavskom getu i izviniti se čovječanstvu za sve zločine koji su počinjeni od strane nacista u ime veličanstvenog njemačkog naroda.
Gospodine SCHMIDT, vi se sada nalazite u zemlji gdje se ratni logori i stratišta masovnih i brutalnih egzekucija čovjeka pretvaraju u svetilišta, gdje se zločin pretvara u svetost, u zemlji gdje se najbrutalniji zločinci proglašavaju herojima i svecima. Vi ste sada u zemlji gdje „zločin“ postaje dijelom „etničkog identiteta“ koji definiše „zločin kao nužnost“, što izaziva nesigurnost čovjeka u efekat „pobune i slobode“ što stubokom mijenja odnose između dobrih ljudi ove čudesne zemlje, u kojoj njeni gospodari hoće da učine da „etnički zločin“ izraste u inspiraciju „univerzalnog zločina“, šutnje i pokornosti. Svi vjerujemo da će te znati i imati dovoljno snage i hrabrosti, kao Herbert Ernest Karl Fram, da povučete tu sudbonosnu crtu između zločina, onog koji čini i podstiče na zločin i naroda ove zemlje.
Dobra zemlja s lošim vladarima
„Nije Jevrejin onaj ko se rodio kao Jevrejin, Jevrejinom se postaje zahvaljujući drugima“. (Sartr)
Fascinantna je ovo zemlja. Ni značajnije zemlje ni veće (ne)odgovornosti (??). Ni veće istorijske slave ni manje političkog respekta. Vole je i oni koji je mrze, a mrze je i oni koji je vole. Ne može se previše voljeti a ne može se ni previše mrziti. Oni koji bi da je mrze uvijek joj se vraćaju jer bez nje gube svoj identitet prepoznatljivosti. Oni koji je vole ponekad bi da je i mrze baš zbog te prepoznatljivosti njezinog stoljećnog identiteta. A ona ostaje nepromjenjena tu gdje je stoljećima postojala između magičnih planina, hirovitih rijeka, mirnih ravnica, nemirnog mora i orkanskih vjetrova. Ostaje ista u inat svima. Bez mržnje, ratova i nasilja prema drugima, s puno unutarnjih turbulencija i promjena, a uvijek spremana da primi one koji je vole, kao i one koji je mrze. I to traje stoljećima.
U geografskom smislu to je mala zemlja smještena između potrošačkog Zapada i još uvijek mističnog Istoka, na putevima susretanja kršćanstva i islama, stješnjena između dvije najmoćnije duhovne sile svijeta, predodređna da ima svjetsku ulogu u politici a da opet ne pripada u cjelosti ni jednoj velikoj civilizaciji, što je čini zasebnom, univerzalnom, neobičnom i unikatnom s mješovitom kulturom i tradicijom.
Historijski je često pod utjecajem njenih jačih i moćnijih susjeda i velikih imperijalnih sila. Napadana i porobljavana od Gota, Germana, Vikinga, Huna, Avara, Vizantinaca, Rimljana, Turaka. Prilagođavala se tim neprijateljskim upadima, invazijama i unutarnjim razaranjima, vješto čuvajući duh zajedničke kulture i duhovnosti, prihvatajući različitosti i nikad se ne povlačeći pred nasrtanjem većih i moćnijih. Kroz stoljećna susretanja sa moćnim osvajačima i agresivnim kulturama velikih imperija, prihvatila je brojne elemente helinističke filozofije, kršćanske teologije, islamskog kosmopolitizma. Upila je kulturne obrasce zoroastrijskog i bogumilskog dualizma, prihvatila je vještinu manihejskih spekulacija i preuzela brojne mudrosti iz jevrejskih zakona i talmuda. Spojila je naslijeđe brojnih lokalnih plemenskih tradicija i zakona velikih imperija s novim kulturnim trendovima evropskih naroda. Integrirala je hetorodoksne i pravoslavne kršćane grčkog i latinskog obreda. Spojila je muslimane sunitskog i šiitskog reda. Prihvatila je pripadnike brojnih nacija, kultura i religija. Prihvatila je vjernike, heretike i agnostike, integrišući njihov nepomirljivi svijet u njenu kosmopolitsku stvarnost.
Neprimjetno dodirujući i nevidljivo absorbirajući nepomirljive tradicije i zakone Starog i Novog Zavjeta, Hadisa i Šerijeta, Tore i Talmuda, njihove mudrosti, kulture i jezika, ova zemlja stoljećima je razvijala svoj zasebni kosmopolitski identitet i filozofiju preživljavanja kroz unutarnje sukobe koji su bili nametnuti izvana, a koji su redovito bili surovi i neljudski. Surovost i neljudskost tuđina i njegovih plaćenika i stoljećna filozofija zajedničkog preživljavanja kristalizirali su zaseban kosmopolitski identitet izgrađen na istorijskom ponosu zajedničkog života. Taj istorijski „ponos zajedničkog života“ doskora je bio najsigurnija brana da ni jedna od velikih duhovnih i religijskih imperija ne može dobiti prevagu u njihovoj bespoštednoj i surovoj borbi za globalnu dominaciju. Ta mala fascinantna zemlja postala je historijska raskrsnica na kojoj su kulturna naslijeđa, vjerovanja i tradicije brojnih naroda, rasa i civilizacija stoljećima doticali i nečujno se premještali u njen diskretni „kosmopolitski svijet“ (svijet komšiluka i susjedstva) na kojim će se kasnije u moderno doba razviti temeljna ideja demokratske zajednice evropskih naroda.
Pokušaj razaranjem ove fascinantne zemlje otvara se prostor za neposredni globalni sukob još uvijek nepomirljivih zakona, tradicija i kultura velikih duhovnih imperija što bi moglo dovesti do „sukoba civilizacija“ i razaranja demokratske zajednice evropskih naroda. To bi bila velika nesreća i to bi vratilo čovječanstvo u mračno doba inkvizicije, kako je to još prije trideset godina prognozirao poznati američki filozof nasilja Samuel Huntington. (*)