Piše: Samir TULIĆ 

BIHAĆ/HRVATSKA KOSTAJNICA – Daniela Pavlića, i danas na pragu petoga desetljeća njegova života, još kao mladoga i perspektivnog mladića, građani Bihaća i Bosanske Krupe, u bosanskom Pounju, dobro pamte kao ekološkoga aktivistu koji se godinama zalagao za zaštitu rijeke Une ali i najžešćeg protivnika izgradnje nuklearnoga odlagališta niskoga i srednje radioaktivnog otpada na Trgovskoj Gori u bivšoj kasarni Čerkezovac u Dvoru, uz samu granicu Republike Hrvatske s Bosnom i Hercegovinom. Pavlić, rođen u Hrvatskoj Kostajnici prije 49 godina, djetinjstvo je proveo u ovom pounskom gradiću iz kojeg se s roditeljima sa petnaest godina, 1989. doselio u Bihać i u njemu upisao Gimnaziju.

„Bio sam šesti među mojim susjedima na koje je pala granata prvog dana rata u Bihaću 12. juna 1992.“

-Otac je dobio stan od „Energopetrola“ pa smo mogli birati Prijedor ili Bihać. Bihać ima Unu pa je bilo lako odlučiti. I tako sam do 1993. ostao u Bihaću. Okusio rat i to žešće jer sam bio šesti među mojim susjedima na koje je pala granata prvog dana rata u Bihaću 12. juna 1992. Dvojica poginula, trojica ranjena, a ja imao sreće da me nije niti jedan geler okrznuo. Bio sam i vojnik HVO-a s nepunih 18 godina. Izašao sam iz Bihaća konvojem Ujedinjenih naroda kao hrvatski državljanin, no uvijek se vraćam Bihaću jer je tu moja raja, školska raja. Čak su nakon „Oluje“ trajale vojne operacije u Bosni, a ja stigao među prvima iz Hrvatske u Bihać da pozdravim moje prijatelje. Inače sam „originalni“ Kostajničanin. Pradjed mi je bio gradonačelnik Hrvatske Kostajnice, a s mamine strane iz Bosanske Kostajnice, djed bio ugledan direktor biblioteke. Znači, korijeni su mi u Hrvatskoj Kostajnici u kojoj sam odrastao, a sazrio sam u ratnom Bihaću od 1989. do 1993., kaže Daniel Pavlić.

-Nakon dvadesetak godina radnoga staža gdje sam se brusio kao pripravnik u Gradskoj upravi, ravnatelj Pučkoga otvorenog učilišta u Hrvatskoj Kostajnici, voditelj Filmskoga centra i kina, te voditelj EU projekta, odlučio sam „zaploviti“ u privatne vode, dodaje.

-Otvorio sam paušalni obrt koji će se baviti dizajnom, vizualnim umjetnostima, video produkcijom, filmom, distribucijom, novinarstvom, izdavaštvom, edukacijom iz kulture i ekologije, promidžbom, marketingom, grafičkim dizajnom, turizmom i svime što me raduje i što sam radio dvadesetak godina honorarno. Član sam nekoliko strukovnih udruga i iza mene je nekoliko ozbiljnih filmova, izložbi fotografija, slika, te jedno veliko iskustvo u nevladinom sektoru. E pa sad postajem sam sebi šef, priča Daniel.

Kako biti sam sebi šef? Priča friškog obrtnika

Ispričao nam je Daniel kako je to sve počelo. -A zašto ti ne bi otvorio nešto svoje? – posavjetovala me Zlatica iz Hrvatskoga zavoda za zapošljavanje. – Imaš sad aktualne mjere, pa si pogledaj malo na Internetu! Tako je započela moja poduzetnička priča o kojoj sam, moram to priznati, već dugo vremena razmišljao. Naime, nakon dvadesetak godina radnoga staža u javnim službama i nevladinom sektoru pomalo me smorila, pa sam puno puta doslovno „izgarao“ na radnim mjestima koja traže puno odgovornosti, a nude mala financijska sredstva. Moj stav je uvijek bio da se zaposlenik treba potruditi i opravdati svoju plaću, pa sam tako uvijek i davao malo više sebe kako bi riješio radne zadatke. Osim plaće često bi dobivao prodike svojih nadređenih, jer je to bio Sizifov posao. Kada bi im rekao da sam uz svoj redovni posao napravio još nešto što doprinosi kvaliteti ustanove za koju sam radio, nadređeni bi umjesto pohvale rekao: A zašto nisi još i ovo?! Jednom mi je kolega koji je sa mnom radio u javnom sektoru kulture šapnuo: Ne talasaj previše, to se ovdje tako ne radi. Šuti i ukukulji se, ionako godine prolaze, a javni sektor znači SIGURNOST, ispričao nam je Daniel. Kazao je svome kolegi.

-Ja nisam takav. Ja moram „talasati“ jer znam svoje vrijednosti i znam da mogu dosta toga odraditi kvalitetno kako bi dao svoj doprinos društvu, općenito. Stoga sam čvrsto odlučio pogledati te mjere samozapošljavanja i javiti se na njih. -Pa i ja ću se vjerojatno prijaviti na te mjere, rekao mi je prijatelj iz Petrinje kad sam ga sreo na nekom događanju u Sisku. 

-Mislim da sam spreman da se otisnem u poduzetničke vode. Cobru poznajem dvadesetak godina i surađivali smo godinama. Sretali smo se na događanjima koje smo novinarski pokrivali. Često je dolazio na moje festivale, a nedavno je pokrenuo i portal „Evo priče“ koji u moru crnih i turobnih vijesti i priča, donosi one pozitivne i motivirajuće.

-Bavit ću se promidžbom, a poboljšat ću svoj portal, reče mi Cobra.

-Super.  Ja ću isto tako nešto slično raditi, imam već viziju, odgovaram mu. -U biti raditi ću sve ono što sam i prije honorarno i besplatno radio; dizajn, video produkciju, vizualne umjetnosti. -Odlično, onda smo na istom putu. Ako što zapne, čujemo se! – rastao sam se s Cobrom prije nekoliko mjeseci.

Tražio iskustva prijatelja koji su također pokrenuli paušalni obrt

-Prije nego ću se upustiti u ovu, meni vrlo bitnu, raskrsnicu u životu, tražio sam iskustva mojih prijatelja koji su također pokrenuli paušalni obrt. Ena Rajić mi je kazala kako joj je u početku bilo teško, a onda kada je krenulo, počela je i birati poslove, jer nije stizala sve. -I lijepo sebi zaradiš plaću, napomenula mi je Ena. Andrea mi je rekla što sam uopće toliko dugo čekao? 

-Trebao sam još odavno otvoriti svoj biznis, jer me poznaje godinama. Odluka je samo potvrđena od svih mojih prijatelja poduzetnika. Slijedilo je prikupljanje dokumentacije. Pisma namjera je bilo lako prikupiti. Dobio sam ih dvadesetak, uglavnom od ljudi s kojima sam već puno puta surađivao i radio iz sektora kulture, novinarstva, dizajna, nevladinih organizacija, pa sve do privatnog sektora, te javnih ustanova. Dobio sam i tri Potvrde iz strukovnih društava da sam njihov član; Hrvatsko novinarsko društvo, Hrvatsko društvo filmskih djelatnika i Hrvatsko dizajnersko društvo. Zatim sam počeo pisati poslovni plan u koji sam trebao ubaciti i troškovnik opreme potvrđen s ponudama koje pravdaju tržišne cijene.

-Poslovni plan sam sastavio sam. Jednom sam otišao do Petrinjske razvojne agencije no kad sam vidio da im je zaista gužva, jer se na mjere samozapošljavanja javljalo mnoštvo nezaposlenih, odlučio sam pokušati sve sam napisati. Sakupio sam i sve svoje dodatne edukacije, diplome, preporuke, pa i kopije prethodnih autorskih ugovora i ugovora o djelu koji su mi bili dokaz da sam se dosad bavio s djelatnostima svog budućeg obrta. Sredinom augusta sam prikupio svu dokumentaciju, skenirao je, a zatim on-line prijavio. Trebalo je sad samo strpljivo čekati rezultate.

Tada me nazvao i Cobra.

-Kakva je situacija? Jesi li predao papire? – pitao me. -Sve sam predao i sad čekam. Prije dva dana sam dobio mail od djelatnice Zavoda za zapošljavanje iz Splita koja rješava moj zahtjev. Imala je primjedbu u troškovniku na stavku dron i GoPro kameru. -Ne kužim, pa ako ćeš se baviti dizajnom i video produkcijom, trebaju ti te kamere, reče mi Cobra. -Da, čak sam dobio mišljenje o tome Hrvatskog društva dizajnera koje mi je potvrdilo da su dron i GoPro kamera postale standardom dizajnera, te da se dizajn odavno prestao baviti samo olovkom i papirom. Poslao sam to mišljenje, no i dalje su odbili te stavke. No nema veze, zamijenio sam ih s tabletom za crtanje i velikim monitorom. Kad mi posao krene, sam ću si zaraditi za kamere, rekoh mu. -Super! I ja sam predao dokumentaciju, pa sad čekamo, Cobra se nasmiješio.

-Prošlo je punih mjesec dana od kada smo predali zahtjeve, priča nadalje Daniel. -Tada su stigli mailovi, prvo meni, a nekoliko dana nakon i Cobri. Uspjeli smo! Dobili smo poticaj za samozapošljavanje. Bilo je to zeleno svjetlo da otvorimo obrt. Trebali smo odrediti primarnu djelatnost, onako po Poslovnom planu koji smo predali, te dodati još nekoliko djelatnosti kojima ćemo se baviti. Cobra je uzeo promidžbu i PR, a ja specijalizirani dizajn. Osim grafičkoga dizajna, registrirao sam proizvodnju i distribuciju filmova, promidžbu, marketing, snimanje iz zraka, snimanja važnih događanja, izdavaštvo knjiga i časopisa, djelatnost novinske agencije, uredske poslove pripremanja dokumenata, obrazovanje i poučavanje u području kulture i umjetnosti, odnosi s javnošću, savjetovanja iz područja ekologije, organiziranje putovanja i još puno toga…

Sad je trebalo samo osmisliti ime, te krenuti u provedbu registracije.

-Uz pomoć iskusnoga fotografa Nikole Šolića, odlučih se za „Art Pogon“. Nekako mi se učinilo da je to upravo ono što ja osobno i jesam. Tijekom osnivanja obrta dobio sam i nagrade za najbolju reportažu 2022. na FraMaFu festivalu u Daruvaru, a i Županijski književni pleter za najbolje prozno djelo u 2022., tako da su mi te dvije nagrade još više dale vjetra u leđa za početak mog malog obrta. Sve one dosadašnje izložbe fotografija, slika, pa i knjige koje sam objavio, dobro su došle kao neka vrsta reklame za buduće poslovne partnere, korisnike mojih usluga, kaže Daniel i dodaje – Te vrijednosti su bile dobar faktor i za Cobru koji je također poznat po svojim tekstovima s fotografijama i digitalnim sadržajima po web-portalima. Stoga za njega nije bilo sumnje za ime svoga obrta. Cobra je odabrao naziv Cobra Digital. I eto nas! U pedesetim godinama života krećemo u poduzetništvo. Nikad nije kasno, poručuje Daniel.  

-Sjetih se Steve Jobsa koji je isto tako startao u pedesetima, kao i vlasnik KFC lanca restorana. Bitna je ideja, volja i kvaliteta koju smo brusili svih ovih godina dok smo radili u raznim službama. Došlo je konačno vrijeme da budemo sami sebi šefovi. Znam da neće biti lako, no evo ja već imam neke prve poslove za odraditi. No, kada stigne još i nova oprema za koju smo dobili financijska sredstva, samo ćemo unaprijediti svoju kvalitetu i brzinu u obavljanju djelatnosti naših obrta.

U ovoj poduzetničkoj avanturi jedino se bilo teško odlučiti za skok. 

-Sve ostalo je išlo lagano, spontano svojim putem. Obrtnicu sam dobio sutradan. Prijave na Mirovinsko i Poreznu sam riješio u sat vremena. Žiro-račun stigao za nekoliko dana. Bilo je lako otvoriti obrt, a u današnje vrijeme je još lakše doći do tržišta, jer je ono veliko. Samo hrabro, pošteno i iskreno u nove radne pobjede. Za razliku od onog iskustva kada radiš za neku firmu ili privatnika, ovdje je barem jednostavna činjenica: Koliko se potrudiš i dadeš se u posao, toliko će ti se i vratiti! Zbogom odnosi između šefa i zaposlenika, neugodni razgovori i strahovi od otkaza samo što se netko dignuo na lijevu nogu. Zbogom grčevi u trbuhu, te jurnjava kako bi netko preuzeo tvoje zasluge za sve ono što si dobro napravio. Sad kad smo dobili priliku za osobni rast na poslovnom planu, na nama je da se iskažemo. A na vama je da slobodno možete računati na nas, poručio je novopečeni poduzetnik srednje životne dobi, Daniel Pavlić iz Hrvatske Kostajnice. (*)