Piše: Midho DEDIĆ

„Pa ako će birati opet one stare…“

Izustio je u jednom trenutku sinoć u „živom“ TV programu Šemsudin Mehmedović, lider nove političke stranke u BiH „Naprijed“, misleći na „stare“ koje narod bira već tri decenije. Lapsus lingue i lapsus memoriae istovremeno. Trenutni „blekaut“. Podsjećalo je to sinoć mnogo više i uvjerljvije na čuvenu repliku Bate Stojkovića iz nenadmašnog filmskog evergrina„Balkanskog špijuna“ pred dan nacionalne „bezbednosti“.

„Ako me se sete, sete“

Kad to kaže čovjek koji je osnivač SDA 1991. godine u kojoj je proveo 33 godine na dužnostima i funkcijama kantonalnog poslanika, ministra, federalnog i državnog parlamentarca, bio član i šef raznih bh delegacija regionalnog, evropskog i svjetskog značaja, koga je SDA bespoštedno „gurala“ sve do penzionerskih dana (poput sličnih genjaca, kambera, osmanovića, zukića…) „bez ijednog izostanka“, onda se baš treba zamisliti.

Jer, on je po stranačkim mandatima i godinama provedenim na privilegiijama koje mu je obezbijedila bivša stranka, proveo više nego Paolo Maldini u Milanu, Frančesko Toti u Rimu ili Pol Gigs u Mančesteru Junajtedu.

S razlikom, što su oni nakon toga „okačili kopačke o klin“ i o svojim klubovima misle najbolje. Nikada jasno kroz tri decenije definirano Mehmedovićevo nezadovoljstvo, bunt i neslaganje sa SDA, koje je doduše i on lukavo maskirao i tako tri desetljeća bio stranački funkcioner, sada u njegovom političkom „prevratu“ ili preobražaju možemo iščitati, bez obzira na broj godina, neku čudno, novu energiju da se krene „Naprijed“.

Mada značajan dio ekipe, „prošaran“ doduše mladosti koja je uvijek tu sa svojim ambicijama i planovima, podsjeća na politički muzej voštanih figura, ili kao kafana pred fajront. Stim da se Mehmedović, u pozitivnom smislu, fizički, tako „uvoštio“ da već tri decenije izgleda isto i nije mu potreban neki posebni kozmetički „mejkap“ tipa depiliranje prsa, botoksiranje i sl. za vizuelni politički marketing.

No, Mehmedović, ima obrazloženje zašto je „morao“ napustiti SDA i osnovati svoju ličnu stranku. Ono je, ma kako neuvjerljivo, smiješno, deplasirano, pa možda i neukusno zvučalo – unuci.

Tako je govorio sinoć Mehmedović. Dakle, politički projekat „Naprijed“ nastao je kako bi penzioner Mehmedović jednoga dana u predvečerju života stavio na krilo svoju najveću radost, unuke, vjerovatno tinejdžere, ma kako to bilo nekako bezveze i pričao im o svojim političkim bitkama i ofanzivama a sve za „dobrobit BiH“.

Naravno, nije 63-godišnji lider „Naprijeda“ nešto posebno zabrinjavajuće u političkoj gerontologiji, ako našeg mlađahnog Šemsu uporedimo sa 81-godišnjim Bajdenom i 78-godišnjim Trampom, ili sa 90-godišnjim kamerunskim predsjednikom Pol Bijom, koji je na vlast došao 1982. godine kada je Šemso završavao Mašinstvo u Banjoj Luci).

Da ne širimo paletu staraca koji su vladali ili nadziru živote svojih država poput Mugabea, Hamneia, Mahatira, Abasa, Napolitana, Gledstona… Treba pogledati i ljepšu, mlađu osvježavajuću stranu svjetske političke scene, poput jednog Austrijanca Sebastijana Kurca, Novozelanđanke Acinde Ardem, Matea Kjaćija, katarskog Al Tanija, kostarikanskog predsjednika Alvarada Kvesada, estonskog predsjednika Ratasa. Ima svega u „Božijoj bašči“. (*)