Piše: H. Muratović

U turbulentnim okolnostima, kakve su danas na globalnom tržištu, jedno od najvažnijih pitanja svake nacionalne ekonomije je: kolike su joj robne rezerve ključnih proizvoda? Ovdje se prvenstveno misli na robne rezerve poljoprivredno-prehrambenih proizvoda i energenata. Jer, praksa je pokazala da su navedene dvije grupe proizvoda ključni preduslov za stabilnost većine svjetskih ekonomija. S tim u vezi postavlja se logično pitanje: kolike su robne rezerve ovih (strateških) proizvoda u BiH? Odgovor na ovo pitanje „dao“ je predsjednik Vlade Federacije, Novalić, na način kao da je na predizbornom skupu u nekoj maloj varoši, rekavši: „Mi imamo zalihe hrane i zaštitićemo građane, u kontaktu smo sa snabdjevačima (?), robne rezerve pune su žitarica, imamo ih dovoljno za višemjesečnu proizvodnju brašna i hljeba!“. S obzirom da smo već navikli da su izjave Premijera neprecizne, neargumentirane i pune fraza, nije bilo ni za očekivati da će i ovaj put biti drugačije. Međutim, javnost je s pravom očekivala da Premijer navede podatke:

  • o vrstama i količinama ključnih robnih rezervi,
  • da li se radi o rezervama koje su u vlasništvu Vlade ili su vlasništvo snabdjevača (trgovaca),
  • zašto je prehrambene proizvode sveo samo na žitarice, odnosno brašno i kruh,
  • za koliki vremenski period su dovoljne zalihe žitarica,
  • čime misli, kako on kaže, da će preventivno djelovati?

Dakle, odgovor Premijera je amaterski i površan, tako da bi bilo bolje da ništa nije ni rekao. Pošteno bi bilo da je izjavio da Federacija (ali i BiH u cjelini) ima u potpunosti obezbijeđenost jedino električnom energijom, dok je obezbijeđenost drugim energentima nikakva ili simbolična. Naime, nafta, naftni derivati i gas su robe berzanskog karaktera i njihove cijene podložne su poremećajima na tržištu. S obzirom da BiH praktično nema robne rezerve ovih energenata, da bi mogla uticati na kočenje rasta njihovih cijena, naša ekonomija direktno je podložna tržišnim oscilacijama u cjenovnom pogledu. Stoga i ne čudi sadašnje divljanje cijena ovih energenata. Usto, Država se ne odriče ni dodatnih, a kamoli uobičajenih akciza, tako da i sama podstiče rast njihovih maloprodajnih cijena. Da je Država bar dio prihoda od akciza usmjerila u robne rezerve, kada je već javnost lagala da će sredstva od akciza usmjeriti u izgradnju brzih cesta i autoputeva, imala bi iz čega intervenisati. Međutim, to se nije dogodila, pa je sedam milijardi prihoda po osnovu akciza otišlo u neproduktivnu budžetsku potrošnju ili preciznije, u finansiranje budžetlija, kao izborne baze vladajućih stranaka. Robne rezerve entiteta RS ne treba ni pominjati jer su one u stečaju, što je jedinstven slučaj u historiji ekonomskih doktrina, bar kada su u pitanju mirnodopski uslovi. Toliko o „stabilnosti boljeg“ entiteta!?

Budući da je BiH objektivno država bez ozbiljnih robnih rezervi, ali i bez iole ozbiljne ekonomske politike u ovom domenu, valja izvući pouke kako ubuduće ustanoviti i provoditi politiku robnih rezervi. S tim u vezi Vlada bi morala uraditi slijedeće:

  • utvrditi robne rezerve po vrstama i količinama koje su neophodne bar za pola godine. Njima bi se u kritičnim okolnostima moglo snabdijevati stanovništvo, a služile bi i kao sredstvo intervencije na tržištu u situaciji kada trgovci neopravdano podižu cijene;
  • robne rezerve bile bi one koje su isključivo pod ingerencijom Vlade, ali ne i one koje su u vlasništvu snabdjevača (firmi), jer ne postoji nikakva garancija da ih neće koristiti kao sredstvo povećanja prihoda, putem povećanja cijena, usljed povećane tražnje;
  • izvori sredstava za finansiranje robnih rezervi bili bi budžeti odgovarajućih nivoa javno-pravnih kolektiviteta, ili preciznije, dio javnih prihoda ubran po osnovu akciza, poreza na luksuzne robe i imovinu koja je luksuznog karaktera i dodatnih poreza na uvozne poljoprivredne proizvode iz zemalja čiji proizvodi su iznadprosječno subvencionirani i
  • sekundarne rezerve Centralne banke BiH, koje već dvije godine stoje neiskorištene i u suštini predstavljaju oportunitetni trošak. Trenutno one iznose 420 miliona eura, odnosno 821 milion KM, pri čemu bi Federaciji pripalo 547 miliona, a RS 274 miliona (učešće je izračunato po osnovu procenta uloženog kapitala).

U cilju podsticanja vlastite poljoprivredne proizvodnje, potrebno je učiniti slijedeće:

  • oporezovati neobrađeno zemljište i time njihove vlasnike natjerati ili da ga obrađuju ili daju na korištenje onima koji to hoće. Ovu mjeru potrebno je uvesti i zakonski sankcionisati, jer se procjenjuje da u BiH nije obrađeno ni 50% zemljišnih površina;
  • dodatno oporezovati uvoz poljoprivrednih proizvoda koje sami možemo proizvoditi i/ili ograničiti kvote uvoznih roba u vrijeme berbe uroda poljoprivrednih proizvoda;
  • oporezovati uvoz inostranih proizvoda u visini njihovih iznadprosječnih subvecija u zemlji proizvodnje;
  • poljoprivrednicima prije početka proizvodnje precizno navesti vrste i količine robe čije cijene i otkup će biti zagarantovane;
  • pravovremeno subvencinirati sjetvu u domenu sjemena i plavog dizela;
  • donijeti odluku da se za podsticanje poljoprivredne proizvodnje godišnje izdvaja najmanje 1% vrijednosti bruto društvenog proizvoda, a ne, kao sada, svega 0,58%;
  • ustanoviti međusektorsku analizu odnosa domaće poljoprivredne proizvodnje, kao isporučioca proizvoda (autputa) i trgovine, kao primaoca tih proizvoda (inputa), sektora finalne potrošnje (stanovništva) i javno-pravnih kolektiviteta Države, koji bi trebali biti kupci poljoprivrednih proizvoda za robne rezerve i katalizatori ovih transakcija, što smatramo dugoročno najvažnijim podsticajem poljoprivrede.

O međusektorskoj analizi autor ovoga teksta već je opširno pisao na stranicama ovoga portala i dostavio ga na relevantne adrese. Nažalost, primaoci ove analize nisu iz nje naučili baš ništa, iako je ona u kriznim situacijama važan instrument za stabiliziranje stanja u nacionalnoj ekonomiji. Međusektorska analiza dio je kvantitativne ekonomske teorije koja se bavi analizom povezanosti sektora (grana) proizvodnje s ciljem da se utvrdi kako svaka grana (sektor) proizvodnje troši proizvode (autpute) drugih grana, odnosno da su autputi drugih grana inputi određene grane i obrnuto. Nadalje, ova analiza bavi se direktnim i indirektnim učincima promjena u nekom sektoru (grani) na ostale sektore (grane). Počeci ove analize vežu se za Francuza Keneja (F. Qnesnaya) i njegovo poznato djelo „Ekonomska tablica“ (1758.), u kojoj je on analizirao strukturne međuzavisnosti privrede svedene (dezagreirane)  na samo tri sektora: poljoprivrenu proizvodnju, nepoljoprivrednu proizvodnju i potrošnju. Međusektorskom analizom detaljno se bavio i K. Marks u svom poznatom djelu Kapital II (1885.). Marks je ukupnu privredu dezagregirao (sveo) na dva odjeljka: odjeljak sredstava za proizvodnju i odjeljak sredstava za potrošnju, te analizirao strukturu njihovih međuzavisnosti. Bez namjere da obrazlažemo njegovu analizu, navodimo da je ona imala značajno mjesto u socijalističkim planskim privredama u okviru petogodišnjih planova. Tvorcem savremene input-autput analize smatra se Rus Valerij Leontijef (1905-1999.), koji je za ovu analizu dobio Nobelovu nagradu za ekonomiju 1973. godine. Kao teorijsku podlogu za međusektorsku analizu ovaj autor koristio je Walrasovu teorju opšte ravnoteže. Sličnost između Leontijefa i Walrasa je u činjenici da je Walras polazio od individualnih proizvođača i potrošača i definisao tehničke koeficijente i što je u fokusu imao zatvorenu privredu, koju je u početku koristio i Leontijef.

Zbog ograničenosti prostora i cilja ovoga rada, u razmatranju input-autput analize ovom prilikom neće se ulaziti u komparaciju postavki Keneja, Marksa, Walrasa i drugh teoretičara, niti u prve input-autput tablice,  koje je za američku privredu uradio Leontijef za 1919. i 1929. godinu, gdje je ukupnu privredu ove zemlje dezagregirao na 41 setor, u radu koji je objavio 1941. godine („Struktura američke privrede“), već ćemo samo navesti da je ova knjiga podstaknula nagli razvoj međusektorske analize u drugim zemljama. Ovom prilikom ne ulazimo ni u detaljno raščlanjivanje proizvodnog sistema ukupne privrede na određeni broj proizvodnih sektora (grana), jer je nemoguće raščlaniti privredu na toliki broj grana koliko u njima postoji proizvođača, a pogotovu proizvoda, tako da se svaki sektor dobija agregiranjem srodnih proizvodnih jedinica, uz nastojanje da jedinice sektora budu što homogenije s obzirom da to utiče na kvalitet analize. Dakle, manji broj sektora  povećava preglednost međusektorske analize, pri čemu odlučujuću ulogu ima cilj za koji se tablica, odnosno analiza, vrši (izrađuje). U većini zemalja broj sektora koji su predmet input-autput analize je do 60, a za naš primjer u igri su samo četiri sektora: poljoprivredni proizvođači, trgovina, potrošači i javno-pravni kolektiviteti (kao kupci za robne rezerve). I u konkretnom slučaju međusektorska povezanost grana (sektora) izražava se tako da jedna grana (poljoprivreda) isporučuje drugoj grani (trgovini) određenu količinu (vrijednost) svojih proizvoda, potrebnih drugoj grani, u ovom slučaju sektoru trgovine. Dakle, sektor proizvodnje je isporučilac, sektor trgovine je primalac, sektor finalne potrošnje je stanovništvo, dok bi kupac poljoprivrednih proizvoda za robne rezerve, ali i kao katalizator ovih transakcija, trebali biti javno-pravni kolektiviteti Države (entiteti, kantoni). Zbog nedostatka potrebnih podataka nisu razmatrani ni tehnički koeficijenti između pojedinih grana, već je fokus na sintetičke veličine, ali i one upućuju na zapuštenost domaće poljoprivrede i  na njenu podređenost uvoznim lobijima.

Prikazivanje tokova proizvoda (roba) između pojedinih sektora (grana) vrši se u vrijednosnom iznosu. U konkretnom primjeru međusektorski odnosi su pojednostavljeni. U retku su prikazane isporuke poljoprivrednih proizvoda svim prometnim i potrošnim sektorima, a u stupcu  nabavke od drugih sektora. Iako u međusektorskoj analizi uglavnom ne figuriraju dati javno-pravni kolektiviteti (JPK) države, u konkretnom slučaju i oni su uključeni, ali kao primaoci poljoprivrednih proizvoda za robne rezerve.

Međusektorska analiza ima statističku i analitičku namjenu i tri verzije input-autput modela (otvoreni statički model, zatvoreni statički model i dinamički model), te primjenu u mnogim područjima ekonomske aktivnosti (multiplikatorskoj analizi, analizi zaposlenosti, analizi vanjske trgovine, dekomponovanju faktora ekonomskog rasta, analizi eksternih efekata i slično). U cilju konkretizacije na ovu temu, trebalo  bi imati potrebne podatke. Budući da ne postoje ovi podaci (i proračuni) kako se promjene u finalnoj potrošnji prenose na proizvodnju sektora poljoprivrede, zaposlenosti u poljoprivrednoj proizvodnji, uticaj vanjske trgovine na strukturu domaće poljoprivredne proizvodnje i ekonomski rast, preko povećanja u sektoru domaće poljoprivredne proizvodnje i slično, navodim podatke o vrijednosti i strukturi uvoza poljoprivrednih proizvoda, učešća domaćih poljoproizvoda u ukupnim proizvodima ove grane, zaštitne i podsticajne mjere.

Prema zvaničnim podacima za 2019. godinu ukupna vrijednost uvoza poljoprivredno-prehrambenih proizvoda iznosila je 3.403 miliona ili 9,58% bruto društvenog proizvoda, koji je iznosio 35.510 miliona KM, odnosno 17,45% od ukupnog uvoza, koji je iznosio 19.498 miliona. Za razmatranje „kvalitete“ uvoza, navodimo njegovu strukturu po robnim grupama:

a) Hrana i životinje     488 miliona KM, od toga u mil. KM

  • meso i mesne prerađevine      381
  • žirarice i proizvodi od žitarica      439
  • povrće i voće      400
  • mliječni proizvodi i jaja      221
  • šećer, proizvodi od šećera i med      120
  • stočna hrana                 198
  • kafa, čaj, kakao i začini      302

b) Pića i duhan     430,  od toga:

  • pića      354
  • duhan i proizvodi od duhana        76

c) Sirove mater., nejestive, osim goriva 485, od toga

  • životinjska i biljna ulja i masti       167

U 2020. godini uvoz poljoprivredno-prehrambenih proizvoda iznosio je 3.049 miliona, što je 5% manje u odnosu na prethodnu, 2019. godinu. Struktura uvoza uglavnom je ista kao i prethodne godine. Cijenim da je razlog smanjenja vrijednosti uvoza nastalo usljed:

  • manjih kupovina skupljih roba iz uvoza u vrijeme pandemije,
  • većih zaliha zatečenih roba iz uvoza na početku (godine) pandemije,
  • povećanja domaće poljoprivredne proizvodnje u vrijeme pandemije.

Prema datim statističkim podacima učešće domaćih poljoprivredno-prehrambenih proizvoda u ukupnim proizvodima ove grane iznosilo je 2020. godine 574 miliona KM ili 15,84% u ukupnom sektoru, što je nedopustivo malo. Proizlazi da je neophodno poduzeti niz mjera zaštitnog, budžetsko- podsticajnog i poreskog karaktera za poljoprivredu. Zaštitne mjere odnosile bi se na povećanje carina, prelevmane, kao mjeru kojom se reguliše razlika u cijenama između domaće i uvozne robe (koja je neuporedivo više subvencionisana od domaće) i na uvozne kvote. Najkraće, prva mjera bila bi povećanje carina na uvoz poljoprivrednih proizvoda, koje su u prosjeku niže od onih u drugim zemljama u okviru CEFTA sporazuma oko 5%., što praktično godišnje iznosi 152 miliona KM (3.049 x 5%). Dakle, visinu carina na uvozne poljoprivredne proizvode generalno bi trebalo povisiti za 5%. Druga mjera bili bi prelevmani, kao mjera kojom se reguliše razlika u cijenama između domaće i uvezene robe (koja je više subvencionirana). Efekat ove mjere bio bi najmanje u visini onoga kao kod prve mjere (152 miliona). Treća mjera bila bi uvođenje kvota uvoza u vrijeme berbe (žetve), čiji efekat procjenjujemo na oko 46 miliona. Cijenim da bi ukupan efekat tri navedene mjere finansijski iznosio oko 350 miliona KM. Iznos ovih sredstava morao bi se direktno transferisati poljoprivrednim proizvođačima.

Podsticaj poljoprivredi bio bi i od direktnog oporezivanja neobrađenog zemljišta, kao što je već navedeno, s obzirom da u BiH postoji svega 72.424 registrovana poljoprivredna gazdinstva i oko 50% neobrađenih površina. Procjenjujemo da bi se po osnovu ovoga oporezivanja godišnje prikupilo najmanje 20 miliona KM, što bi uz već navedenih 350 miliona, ukupno iznosilo 370 miliona KM. Oporezivanjem neobrađenog zemljišta postigla bi se dvostruka korist: 1. prikupili bi se prihodi za podsticanje poljoprivredne proizvodnje, 2. vlasnici neobrađenih površina natjerali bi se ili da zemljište obrađuju ili da ga daju na korištenje onima koji su voljni da ga obrađuju.

Budžetski tretman poljoprivredne proizvodnje u BiH neobično je važan. U budžetu Federacije za 2022. godinu predviđeni su ukupni transferi poljoprivredi od oko 200 miliona KM, RS 85 miliona i Distriktu Brčko jedan milion, što ukupno iznosi 286 miliona KM ili oko 3% od ukupnih iznosa budžeta, koji za sva tri subjekta iznosi 9.513 miliona. S obzirom da nismo uspjeli dobiti podatke o podsticajima poljoprivredi po kantonima, a da oni procentualno u odnosu na ukupne budžete nisu veći veći od procentualnog učešća entiteta i Distrikta Brčko, dolazimo do ukupnog učešća podsticaja poljoprivredi svih javno-pravnih kolektiviteta od oko 3%, što je najniži iznos podsticaja u Evropskoj uniji, ali i u okruženju.  Ovakvom agrarnom politikom direktno se pustoše sela, ljudi tjeraju u inostranstvo, pogoduje se uvoznim lobijima i Zemlja dovodi u totalnu zavisnost od kretanja na globalnom tržištu poljoprivredno-prehrambenih proizvoda. Uz to, u drastično kriznim situacijama, uvoz ključnih roba može doći u pitanje ili će se one morati plaćati neuporedivo više od uobičajenih cijena, što je pokazao slučaj sa pšenicom, kao berzanskom robom, čija je cijena ove godine viša od prošlogodišnje za preko 30% i sa energentima, nakon nakon rusko-ukrajinske krize. Jer, što bi rekao stari, dobri Marks, stomaku se ne može slagati, pa je za to samo u poljoprivredi prisutna tzv. „lažna socijalna vrijednost“! S obzirom kako kreatori makroekonomske politike u BiH donose odluka o razvoju i kako u okviru njih tretiraju poljoprivredu, odgovorno tvrdim da kod ovih „kreatora“ postoji lažna odgovornost za poljoprivredu, uvozno-interesni pristup razvoju i upitna stručnost. Jer, racionalno ne stimulisati resurse koje imamo, ne znači ništa drugo nego neodgovornost. Uz to ili se ne zna ili se zaboravlja da je tlo na kome se proizvodi pšenica koju uvozimo iz Mađarske zatrovano raznim hemijskim tvarima sedam puta više od dopuštenog, a u Slavoniji četiri puta (podatak Agrnomskog fakulteta Zagreb, 2015.). Na pitanje novinara vodećem stručnjaku za proizvodnju pšenice na ovom Fakultetu, gdje je onda nezagađeno tlo za proizvodnju zdravih žitarica, on je odgovorio da je to u BiH. Dakle, ako hoćemo racionalno iskoristiti poljoprivredne površine, zadržati ljude na selu i stanovništvu obezbijediti zdravu hranu i povećati zaposlenost, neophodno je da transferi poljoprivredi budu minimalno u budžetima svih javno-pravnih kolektiviteta bar 5%, što iznosi 476 miliona. Kada ovom iznosu dodamo već obrazloženih 370 miliona, dobijamo ukupan iznos od 836 miliona KM. Eventualne kritičare da je iznos za poljoprivredu od 5% budžeta javno-prabnih kolektiviteta BiH visok, upućujem da pažljivo pročitaju istraživanje koje sam proveo pišući udžbenik „Efekti javne potrošnje na privredu BiH“, pa će vidjeti da je to samo 1/3 od imperativnog smanjenja neproduktivne javne ppotrošnje svih javno-pravnih kolektiviteta. Za provođenje navedenih mjera treba imati moralne, odgovorne i zadatku dorasle rukovodioce, koji će uz to imati hrabrosti pa na neopavdana zadržavanja na granici pri izvozu naših roba uzvratiti susjedima i komšijama istom mjerom.

Dodatni podsticaji poljoprivredi realno trebaju biti i od trgovinskih lanaca i trgovine uopšte. Pionirski primjer za ovo dala je kompanija „Bingo“. Naime, ova kompanija sklopila je aranžman sa poljoprivrednicima Bos. Dubice, gdje se obavezala da u vrijeme sjetve avansira sredstva potrebna za obradu, a u vrijeme berbe da po tržišnim cijenama preuzme cio urod voća, povrća i žitarskih kultura. Uz to, kompanija Bingo izgradila je prostor i instalirala dvije velike hladnjače za prijem uroda i zaposlila pedesetak radnika. Ovo je primjer društveno odgovorne kompanije, koji bi trebale slijediti i druge trgovačke kompanije. Da bi pristup podsticanju poljoprivrede poprimio sistemski karakter i odvijao se kontinuirano, ovaj model morali bi podržati i podsticati svi javno-pravni kolektiviteti (entiteti i kantoni). Efekti ove međusektorske razmjene bili bi značajni za poljoprivrednike (ostvarivali bi prihode i ljudi bi ostajali na selu), za platni bilans Zemlje (smanjivao bi se uvoz ovih roba), za zaposlenost (jer je radno mjesto najjeftinije u poljoprivredi) i ukupan ekonomski rast (preko uređene međusektorske razmjene). Budući da modalitet odnosa poljoprivrednika i trgovine (Bingo) već postoji, zadatak Ministarstava poljoprivrede kantona i entiteta morao bi biti njegova konkretizacija na ukupne međusektorske odnose ove dvije grane (poljoprivredu i trgovinu). Za neprovođenje ove aktivnosti ne smije biti nikakvog izgovora bilo kojeg ministarstva. Jednostavno, ako ovu aktivnost ne bi modelirao i provodio neki od ministara, morao bi biti odmah smijenjen, jer, odgovornost mora postojati i za nesprovođenje raspoloživih racionalnih mjera.

Robne rezerve poljoprivrednih proizvoda doprinijele bi razvoju poljoprivrede. Jer, praksa je pokazala da su robne rezerve, kao što je već navedeno, u svakoj ozbiljnoj ekonomiji neophodne iz više razloga: njima se utiče na stabilizovanje cijena, na sigurnost snabdijevanja stanovništva u vrijeme tržišnih poremećaja i podstiče domaća proizvodnja. Dakle, svaka ozbiljna zemlja robne rezerve koristi kao važan makroekonomski instrument, osim BiH. Činjenica da su Robne rezerve entiteta RS otišle u stečaj, a da kantoni u Federaciji ili nemaju robne rezerve ili su im iznosi simbolični, dovoljno govori o nekvaliteti ukupne politike robnih rezervi. Smatram da bi robne rezerve u Federaciji morale biti na nivou ovoga entiteta (Federacije), a ne disperzirane po kantonima. Jer, postojanje 10 robnih rezervi kantona ekonomski je neprihvatljivo ako ni zbog čega, onda zbog postojanja ogromnih fiksnih i relativno fiksnih troškova, koji bi se eliminisali kada bi robne rezerve bile ustrojene na jednom mjestu.

Vijeće ministara BiH moralo bi podrobno analizirati ne samo obim, već i  strukturu uvoza poljoprivredno-prehrambenih proizvoda i prvo odrediti vrste roba iz uvoza koje se moraju supstituirati (zamjeniti) domaćom proizvodnjom i inzistirati kod entiteta da ih podstiču direktnim transferima. Druga mjera morala bi biti određivanje vrijednosnog (i količinskog) iznosa robnih rezervi. Praksa u svijetu pokazuje da se ove rezerve kreću do 10% ukupnohg uvoza poljoprivredno-prehrambenih proizvoda, što bi u BiH to moralo biti minimalno 300 miliona. Treća mjera bile bi poreske olakšice za proizvodnju i izvoz zdrave hrane, jer BiH objektivno ne može na inostranom tržištu konkurisati količinama, već kvalitetom (zdravom hranom). Četvrta mjera bilo bi uvođenje poreza na neobrađeno zemljište. Peta mjera bila bi poresko stimulisanje sektora trgovine i sektora turizma da kupuju domaće poljoprivredne proizvode. Šesta mjera bila bi obavezno uključivanje poljoprivrednih fakulteta i instituta za poljoprivredu u koncipiranje, modeliranje i implementaciju ovako definisane politike poljoprivrede.

Umjesto zaključka, navodim da postoje svi instrumenti da se agrarna politika u BiH dobro koncipira i provodi pod uslovom da imamo dovoljno intelektualne bistrine (i znanja), političke odgovornosti (i hrabrosti), a bez iskrivljene ideologije i ličnih/stranačkih interesa. (*)