-Da li vas nešto mori, djevojčice? Trgnu se. Podiže glavu. Pred sobom ugleda ženu sa najtoplijim izrazom lica koji je vidjela u svom životu. Glas joj bijaše mek, osjećajan, topao kao suza koja se javlja u uglovima očiju kada srce nije dovoljno da primi neko osjećanje.
Ništa ne odgovori, samo odmahnu glavom. Žena zaključi da bi ona voljela da bude sama. Bešumno kao što je i došla, tako isto spusti se i sjede pored nje na klupu. -Izgubili ste povjerenje u ljude? Tražite i bježite u samoću? Nemam ni ja ni u koga povjerenja – nastavi žena priču kao da priča sa samom sobom – u posljednje vrijeme nekakva nova osjećanja, ponikla su u dušama ljudi, mada nemam ni najmanje razloga da sumnjam u njih.
Ćutala je i dalje samo bi s vremena na vrijeme podigla pogled i prebacila ga u daljinu al’ preko ženinih ramena, kao iz poštovanja prema govornici, koja imaše veliku želju, misleći da joj može pomoći i da se ona nalazi u trenucima očaja bježanije od ljudi,u nekom besciljnom lutanju. Bi joj žao te žene. Osjećala se kao da je sahranjuje tom pričom. Duša joj se napuni hiljadama uzburkanih misli. Potom joj se um razbistri i obavi uski krug ženine svijesti.
-Gospođo, hvala vam… ali, meni nije potrebna nikakva pomoć. Poželjela sam da se tu samo nađem pod ovim nebeskim svodom gdje blista mliječni put i sazviježđe jednog ljudskog života, koga više nema. U tom životu, ostalo je hiljade malih uspomena iz našeg djetinjstva i svaku znam gdje se nalazi. Umorna sam da bih ih sve obišla. Jedna od njih nam je baš ostala ovdje ispod ovog sazviježđa. A vi niste bili u toj uspomeni do danas. Ili ste možda poslati po nju!? Zuhra Bajramović-Halać