„Mnoge sile postoje na zemlji al ni jedna kao čovjek silna“ (Sofokle)
Piše: Prof.dr. Nedžad Bašić
Godine koje preživljavamo godine su „buke i bijesa“ onih koji vladaju i godine tišine i prigušenog straha onih kojima se vlada. To su potrošene godine bez ikakvih stvarnih materijalnih, duhovnih i moralnih promjena, gdje se gubi svaki ponos, razum i uložena snaga a dobija se ništa. To su godine afirmacije nerazumne i perverzne paganske mržnje prema svemu onom što se protivi toj „buci i bijesu“, protiv svega onog što nije naše, protiv svakog ko je slab i nemoćan, neuk i ostavljen na margini života. Preživljavamo vrijeme demagogije u kojem najobrazovaniji i najmudriji šute, osioni i bogati galame i vladaju, a treći sve to brzo shvataju i stvaraju „uslovni refleks“ otužnog preživljavanja i stagnacije sa pozivom na poslušnost čovjeka. Preživljavamo godine anomije (bezakonja), anksioznosti (straha) i poslušnosti što kruni moć otpora čovjeka ostavljenog bez moralnog i duhovnog integriteta. To su godine u kojima je zamro svaki glas savjesti i ugašena svaka sloboda autentičnog razmišljanja i mašte čovjeka o njegovoj nadmoćnosti, što ga je vodilo u težak zločin protiv samog njega.
U tom općem haosu više se ne zna ko koga manipulira i gdje počinje a gdje se završava manipulacija jednih i odobravanje i tolerancija drugih. U tom teškom galimatijasu naravi teško je odrediti da li političke elite manipuliraju „narodnom voljom“ koja je određena u koordinatama „srednjovjekovnog paganskog straha, netrpeljivosti i mržnje“ prema svemu što nije njegovo i što je različito od njega, ili nacionalne političke elite samo dosljedno slijede tu iskonsku narodnu volju „straha, netrpeljivosti i mržnje“, dodvoravajući se time „volji naroda“ da bi se održale u sistemu mandatornog pljačkanja i razaranja istoga. Ma šta da je u pitanju, stvarnost je da ta historijska kolektivna paganska svijest još uvijek dominira sviješću pojedinca i grupe. Sposobnost preživljavanja na tradicionalno niskom (srednjevjekovnom) nivou životnog standarda uz nizak prag očekivanja od budućnosti, otvara širok prostor za lako „afirmiranje“ kolektivnog straha, netrpeljivosti i mržnje prema svemu što je nepoznato i različito od novog sistema vrijednosti.
Taj historijski paganski srednjovjekovni strah, netrpeljivost i mržnja zatvorenih i siromašnih zajednica, čini najdublji obrazac u strategiji desničarskih i populističkih političkih elita, čijom se afirmacijom u masama postiže efektna inhibicija svega onog što bi moglo osloboditi snagu progresa i volju naroda da se nešto promjeni. Strah od svega što je novo i nepoznato, strah od svega što mijenja ustaljeni način življenja i što život čovjeka čini drugačijim, izrasta u najmoćniju snagu manipulacije i podčinjavanja najbrojnijih i najsiromašnijih.
Populisti nikad ne govore o percepcijama razvoja i demokratizacije društva, već isključivo komuniciraju sa sopstvenom zajednicom preko kanala „straha, netrpeljivosti i mržnje“ prema drugim i različitim. Otud politički programi populističkih elita i vlada nisu ništa drugo nego najvjerniji refleks te kolektivne paganske svijesti naroda. Elite i vlade samo podržavaju i razgaraju tu pagansku kolektivnu svijest svojih podanika, umotavajući ih u njihove političke programe, što im je i najsigurnija garancija opstanka u sistemu pljačkanja i bogaćenja koji je baziran na sistemu „straha, mržnje, netrpeljivosti“. Svaki pokušaj da se ta kolektivna paganska svijest promjeni, vodi velikom riziku gubljenja političkih pozicija i ispadanja iz sistema „vladanja i pljačkanja“. Otuda tako snažan otpor i borba na život i smrt političkih elita da se zatre svaka mogućnost obrazovanja i prosvjećivanja sopstvenog naroda.
Racionalno, politički programi vladajućih elita i vlada prerastaju u moderni koncept paganske narodne kolektivne svijesti koja počiva na „netrpeljivosti, mržnji i strahu“ prema svemu što je nepoznato i prema svima koji su drugačiji i koji nisu naši, što polučuje i najbolje izborne rezultate. Kultura toksičnosti, netrpeljivosti, mržnje i straha, ovladala je najintimnijim segmentima društva, odnosima između čovjeka i čovjeka. Zagađene su veze između radnika i poslodavca, između učitelja i učenika, između studenta i profesora, klijenta i ljekara, sudca i stranke, između najbližih prijatelja i rođaka Svi su se pretvorili u prevarante, varalice, kradljivce, ulizice, laskavce, sladostrasnike, trafikante sopstvenim sudbinama, što vodi u netrprljivost i mržnju svih prema svima. U toj mržnji čovjeka prema čovjeku, svi postaju lažni vjernici, i svi nose lažne božije poruke s kratkotrajnim vijekom trajanja. Sve je pretvoreno u parodiju. Niko nikog više ne prepoznaje.
U svom tom neredu i haosu koji jezde ovim našim prostorima pitanje je može li čovjek postati nova vrijednost i začetnik jednog novog načina života, vjerovanja i djelovanja koje će promjeniti istoriju življenja na ovim prostorima postavljajući osnove za novo slobodnije, bogatije, iskrenije i pravednije društvo u kojem bi čovjek mogao ostaviti uzvišeniji trag u istoriji koja obiluje nasiljem i zločinima čovjeka prema čovjeku. Može li dolazeće vrijeme biti nova inspiracija, motivacija, poticaj i nova nada. Može li vrijeme koje je ispred nas biti graničnik za one koji su čovjeka gurnuli u glad, duhovno siromaštvo i mržnju. Može li u vrijemenu u koje ulazimo „buka i bijes“ onih koji vladaju biti nadjačan? Mogu li se ohrabriti i motivirati najmudriji i najobrazovaniji da progovore, da se probudi glas savjesti i sloboda razmišljanja, da se povrati ponos onima koji su neuki, slabi i ostavljeni na margini života? Kako nametnuti razum, savjest i odgovornost bogatim i osionim da prestanu kruniti materijalni, moralni i duhovni integritet čovjeka? Kako stvoriti „uslovni refleks“ života dostojnog življenja čovjeka u 21. stoljeću? Može li se besmislena poslušnost brojnijih i slabijih učiniti novom snagom promjena u kojima bi se stvarala nova nada i vizija boljeg života običnog čovjeka? Može li se ovaj svijet u vremenu koje dolazi učiniti ljepšim, pravednijim, boljim, slobodnijim za otuđene, potlačene, ponižene i odbačene koji je sve više i više.
Sasvim sigurno može ali tek kad oni koji su brojniji i slabiji definitivno shvate da dekadencija njegovog života nije određena snagom i moći onih koji proizvode „buku i bijes“, već prije svega njihovim mentalnim stanjem, malodušnošću i odsustvom harizme i hrabrosti da traže drugi smisao svoga života od onog koji im je određen „bukom i bijesom“ onih koji vladaju. To odsustvo harizmatičnosti i hrabrosti brojnijih i siromašnih da preuzmemo odgovornost za sopstvenu sudbinu, čini ljudsku zajednicu onakvom kakva je ona u stvarnosti.
Sudbina čovječanstva autentično je određena harizmatičnošću i hrabrošću čovjeka (pojedinca) da preuzme odgovornost za sopstvenu sudbinu. Tamo gdje postoji ta harizma i hrabrost pojedinca postoji uređena i skladna ljudska zajednica, koja funkcionira na principima zakona, pravde, pravičnosti i morala.
Odnos između harizme i hrabrosti pojedinca i „buke i bijesa“ onih koji vladaju to je istinsko egzistencijalno pitanje danas. To je pitanje odnosa pobune i slobode. (*)