Piše: H. Muratović
Povod da napišem ovaj tekst bila je emisija „U svom filmu“, emitovana 24. maja ove godine u 20:10 sati na HRT1, u kojoj je gostovao poznati pjesnik Enes Kišević, svojevremeno kandidat za Nobelovu nagradu za književost. U toj emisiji veliki Kišević oplemenio je duše svih gledalaca i zaslužio da se o njemu napiše tekst za portale njegove Krajine. Naime, Kišević je rođen u Bos. Krupi, odrastao u Ključu i svojoj Bosni uvijek se rado vraćao i vraća. Moram priznati da me podstaklo da napišem ovaj tekst i činjenica da se uvijek odazivao na moj poziv, kao poziv prijatelja, da gostuje u Bužimu pri različitim povodima. Zadnji od njih bio je pri promociji mog udžbenika („Javni dug-poluga savremenih finansija“), kada je prvi put javno izveo omaž Nikoli Tesli, uz pratnju na gitari našeg zajedničkog prijatelja, akademika prof. dr. Seada Alića. Tada sam u Domu Centra za kulturu Bužim rekao, da iako se ne ne smatram dovoljno kvalifikovanim da govorim o književnom opusu gospodina Kiševića, reći ću da je on na najbolji način relativizirao čuvenu Andrićevu rečenicu „da nema veće planine od kućnog praga“. Naime, Kišević ju je učinio manjom, ali ne i manje značajnom, uspijevajući da „u dvije brazde ore“. Jedna od njih je univerzalna, a druga duboko bosanska. Jer i kada vam se čini da Kiševićeve pjesme idu putanjom bez kraja, on se odjednom zaokreće ka Bosni koju slika riječima kao što to čini Mersad Berber kistom, gdje slika raskošnu alegoriju Bosne i gdje se kao središnja metafora najvećeg broja njegovih ciklusa javlja konj u čijoj se ekspresivnoj snazi, bolu, nesavršenoj ljepoti i plemenitoj patnji može čitati biografija njegovog naroda i njegove Bosne. I dok je Mersad Berber bio likovni hroničar Bosne i slojevitosti njene likovne kulturne, dotle je Kišević poeta koji prodire u najskrovitije niti svojih Krajišnika, koji nikad nikome nisu bili pokorni i koji su i danas ostali ono najbolje što Bosna ima.
Književni izraz Enesa Kiševića proizlazi ne samo iz njegove osobenosti, već i iz njegove ukorijenjenosti u Bosni. To se osjeti u stilu pisanja i govora koji čitaoca uzbuđuje do najtananijih emotivnih vibracija. Putujući i pišući van Bosne, Kišević zna od kuda je pošao i gdje je njegova uporišna tačka, kojoj se s ponosom uvijek vraća. Šum vode Sane u Ključu, mjestu njegovog djetinstva, drag mu je i poznat kao materin jezik. Pišući zbog sebe, zbog ljubavi, ali i zbog svoje Bosne, gospodin Kišević zna da je tokom historije, ali i danas, njenim neprijateljima smetalo i smeta sve ono što je živo i što uspravno stoji u Bosni i uz Bosnu. Stoga smo mi Bosanci osuđeni da nam granica bude samo nebo, s obzirom da se naša suštinska pitanja u državi Bosni od drugih neopravdano i nepošteno potiskuju u zaborav, a što mi ne smijemo prihvatiti, bez obzira što se kod nas tokom historije zlo i dobro toliko ispreplitalo da im je često puta bilo teško ustanoviti tačnu granicu. Danas mi Bošnjaci nemamo pravo na promašaj, iako se život ne sastoji samo od uspjeha!
Poštovani posjetioci, gostovanje gorostasa književnosti Evrope uspio sam upriličiti da večeras uljepša promociju moga udžbenika, ali i da nam svima oplemeni dušu recitovanjem svojih pjesama uz pratnju na gitari našeg zajedničkog prijatelja Seada Alića iz Zagreba. Stoga mu zahvaljujem u svoje ime, ali i u ime vas koji ste večaras došli da čujete rapsodiju riječi iz usta našeg dragog gosta. Na kraju, pročitaću samo jednu strofu iz Kiševićeve pjesme „Oporuka“ (iz zbirke pjesama „Dever ćuprija“):
„hranite radoznalost,
hranite ljepotu,
hranite ljubav,
putujte,
govorite jezik naroda u kom se zadesite,
ali se vraćajte korjenju, kao potoci izvoru svome“.
Enese, još jednom ti hvala i molim te da nas oplemeniš najljepšim pjesmama koje se danas pišu u Evropi, a čiji si ti autor. (*)