BIHAĆ – Župa Svetog Ante Padovanskoga u Bihaću stara je sedam i pol stoljeća o čemu svjedoči tada više srednjovjekovnih katoličkih crkava, među kojima se ističe istoimena crkva koja se po prvi puta spominje 1266. godine. O njezinoj bogatoj historiji, u svojoj knjizi radnoga naslova „Prošlost Bihaća” piše dr. historije Franjo Jurić. Knjiga će iz štampe izaći krajem januara ili početkom februara a do kraja mjeseca bit će predstavljena javnosti.

Začetke kršćanstva u bihaćkom kraju nalazimo još u Rimsko doba

Kako na prostoru cijele Bosne i Hercegovine, tako i u bihaćkome kraju začetke kršćanstva nalazimo još u Rimsko doba a što potvrđuju arheološka istraživanja provedena u devetnaestom i drugoj polovici dvadesetoga stoljeća na širemu bihaćkom području. Tim arheološkim iskopavanjima utvrđeno je postojanje nekoliko starokršćanskih crkava na širem području grada Bihaća. U to vrijeme se na ovim prostorima prožimalo više starohrvatskih župa, među kojima, Psetska, Zagrebačka, Unska, Unačka, Lapačka, Nebljuška, Kninska, Brinjska i Drežnička župa, kaže dr. sc. Franjo Jurić. Tako na primjer, na Saboru u Splitu iz 1185. godine u dokumentima možemo naći da je tadašnja Kninska biskupija svoje sjeverne granice imala u Župi Pset koja je obuhvaćala, područja s obje strane obale rijeke Une, zatim, Krupu, pa sve ondje do Grmeč planine. Kasnije, samo pokrštavanje Hrvata koje se događa od 7. stoljeća, pa narednih nekoliko stoljeća i to, prije svega, u početku zahvaljujući Benediktinskom katoličkome redu, koji dolazi prvo na prostore Primorske Hrvatske pa se onda to širi prema unutrašnjosti, odnosno, kontinentalnim dijelovima, a puno jasniju sliku o razvoju kršćanske zajednice na bihaćkom prostoru imamo u srednjem vijeku pa tako i same katoličke zajednice. To je razdoblje kada izvori kazuju da je samo u užem dijelu grada Bihaća bilo devet katoličkih crkava, među kojima se posebno moraju izdvojiti dvije. Jedna je Svetoga Ante ili Antuna s dominikanskim samostanom a druga je crkva Svete Marije s franjevačkim samostanom, kaže naš sugovornik. Gradnjom prvih srednjovjekovnih katoličkih crkava, prije sedamsto i pedeset godina, nastala je današnja Župa Bihać koja je i u to vrijeme nosila ime svetoga Ante Padovanskoga, zaštitnika propovjednika, siromaha, starih ljudi, putnika, ribara, mornara i budućih majki. Među srednjovjekovnim crkavama u ovome kraju, prema dostupnim pisanim izvorima,1266. godine spominje se Župna crkva Sv. Ante Padovanskoga. Među historičarima i teolozima ne postoji jednoznačno mišljenje o vremenu nastanka, posebno crkve Sv. Marije i franjevačkoga samostana.

Pored redovnika, na prostoru Bihaća su djelovali svjetovni svećenici poznati kao Plebanuši

Profesor Marko Vego navodi da je crkva Sv. Ante izgrađena 1266. godine dok se izgradnja Crkve Sv. Marije i franjevačkoga samostana smješta u razdoblje od 13. do 15. stoljeća. Međutim, ono što je bitno naglasiti za crkvu Sv. Ante koja je dolaskom Osmanske vlasti pretvorena u džamiju Fethiju, građena je u Gotičkome stilu i jedna je od najljepših građevina Gotičkoga stila u Bosni i Hercegovini. Osim toga, u tom razdoblju srednjovjekovlja pored redovnika, na prostoru Bihaća su djelovali svjetovni svećenici poznati kao Plebanuši koji su obnašali različite dužnosti. Jedna od tih dužnosti, bila je i dužnost arhiđakona humskoga Biskupije kninske, što kazuje da je u tom razdoblju Bihaćka župa bila pod ingerencijama Kninske biskupije, a ono što je bitno naglasiti za to razdoblje jeste da se na prostoru Bosanske Krajine prožimaju granice triju biskupija. Pored pomenute Kninske, tu je još Zagrebačka i Krbavska biskupija, kaže dr. sc. Franjo Jurić, historičar.

Dolaskom Osmanlija u Bihać katolička zajednica se značajno smanjila a brojni katolici iselili.

Granice Župe Sv. Ante Padovanskoga danas su znatno drugačije od nekadašnjih, u davnoj historiji. Danas je u Bihaću sjedište Bihaćkoga dekanata koje pored Župe Bihaća obuhvaća još dvanaest župa u sjeverozapadnom i dijelu sjeverne Bosne. Doseljavanjem Osmanlija za razvoj katoličke zajednice na prostoru Bihaća i okolice nastupa novo razdoblje, od 1592. kada imamo malo podataka što se sve događalo. Međutim, poznato je da se dolaskom Osmanlija u Bihać katolička zajednica značajno smanjila a brojni katolici iselili. Podatke o stanju župne zajednice u Bihaću iznose pojedini biskupi koji su povremeno dolazili na ovo područje. Tako biskup Olovčić u drugoj polovici 17. stoljeća navodi kako u Bihaću živi mala katolička zajednica. Sve crkve su u trošnom stanju, neupotrebljive, izuzev crkve Sv. Ante pretvorene tada u džamiju. -Imamo izvješće, također, biskupa iz sredine osamnaestoga stoljeća koji također govori o teškom stanju katoličke zajednice. Ta izvješća kazuju da su katolicima ovdje povremeno za obavljanje njihovih vjerskih potreba dolazili franjevci iz Vodičeva i iz Majdana, ali to je sve bilo povremeno i vrlo rijetko. Stanje se bitnije mijenja od 1771. godine kada Bihać dobiva stalnoga župnika. To je bilo u osobi fra Joze Valentića koji je bio župnik od 1771. godine pa naredne dvije godine, pa je ponovno došao. Na žalost, njega su Osmanlije ubile 1788. godine i njegovo je tijelo sahranjeno na groblju Svete Lucije na Harmanskim crkvinama. Nakon toga, ponovno nastupa jedan vakum u tome da Bihać nema stalnoga župnika. To je razdoblje kada su katolici u Bihaću pokušali sagraditi novu crkvu. Prvo je fra Franjo Ćurić – Bišćo kupio određeno zemljište na Križu kraj Žegara gdje je napravljen župni stan. Bilo je pokušaja da se tu sagradi i župna crkva, ali to se nije dogodilo, pojašnjava dr. sc. Jurić. U vrijeme Austro-ugarske vladavine, 1878. godine, tadašnja bihaćka katolička općina podnijela je zahtjev Zemaljskoj vladi u Sarajevu da se u Bihaću sagradi nova župna crkva ili da im se vrati jedna od crkava, crkva Sv. Ante ili Kapelica Sv. Barbare, koje su obje bile pretvorene u džamiju, kaže Jurić i dodaje kako to tadašnje bihaćke vlasti nisu dopustile. S time se, navodi, nisu slagali niti bihaćki muslimani. Smatrali su da se crkva treba sagraditi na nekom drugom mjestu.

Savezničkim bombardiranjem župne crkve Sv. Antuna 1944. katolici su ostali bez crkve sve do 1972. kada je izgrađena nova, današnja

Jedna od opcija je bila upravo Groblje Svete Lucije na Crkvinama i na kraju je donesena odluka da se sagradi crkva ovdje gdje se mi sada nalazimo, u samome užem središtu grada Bihaća i gradnja te crkve je otpočela 1885. godine  a završena je 1891. godine. Ova crkva je na žalost, stradala 17. maja 1944. godine. To je bilo najsnažnije savezničko bombardiranje Bihaća. Na žalost, tada je crkva u potpunosti uništena. Od nje su samo ostali ovi ostaci koje imamo danas sa zvonikom crkve. Treba naglasiti da je u vrijeme Drugoga svjetskoga rata, Bihać pored Slavonskoga i Bosanskoga Broda, imao najviše stradaloga civilnoga stanovništva od zračnih bombardiranja pa je od ukupno 901 stradaloga čak 899 bilo civila. I nakon uništavanja ove crkve Sv. Ante Padovanskoga ovdje u središtu Bihaća, te 1944. godine katolici su ostali bez župne crkve sve do izgradnje nove koja se dogodila 1972., odnosno, ona je građena u razdoblju od 1970. do 1972. godine na novome lokalitetu gdje se i sada nalazi Župna crkva Sv. Ante a uz nju se nalazi i Župni stan koji je 1900. godine premješten s Križa ovdje u samo središte grada.

Župa Bihać umjesto nekadašnjih 5.580 danas broji 3.000 vjernika

Prije izgradnje današnje Župne crkve Sv. Ante Padovanskoga, vjerski život se odvijao u tzv. gospodarskoj zgradi uz župni stan i najčešće je korištena kao prostor za obavljanje molitvi. Broj katoličkih vjernika u bihaćkoj župi se kroz povijesno razdoblje značajno mijenjao. Tako se od početka vođenja stalnih župnih matica, od 1771. godine, broj katoličkih vjernika u Bihaću kretao oko 420. Krajem 18. stoljeća iznosio je oko 1.120 vjernika. Početkom 19. stoljeća povećava se njihov broj pa tako 1900. godine dostiže 4.200 a pred sami početak Drugoga svjetskog rata, taj broj je porastao iznad 5.000 katolika. Prema popisu stanovništva iz 1991. godine, u Bihaću je živjelo 5.580 Hrvata a prema crkvenim izvorima, broj katolika se kretao između pet i šest hiljada. Danas je taj broj značajno smanjen a razlozi su ratne okolnosti i migracije stanovništva u potrazi za boljim životom. Župa Bihać tako danas broji oko 3.000 vjernika. Samir TULIĆ