„Uvijek mi je bila misterija kako se čovjek može osjećati počašćeno ponižavajući druge ljude“. Mahatma Gandi
24. godišnjica proglašenja „Autonomne pokrajine zapadna Bosna“ oživjela je sjećanja na svršetak međubošnjačkog rata kao najveće sramote koja može zadesiti jedan narod. RTVUSK-a prikazuje serijal „Svi zločini Fikreta Abdića“, Portal Reprezent.ba (Ramo Hirkić i Esad Šabanagić) ukazuju na potrebu da se na to nesretno vrijeme predstave činjenice i nepristrasno utvrdi istina o autonomiji, te dogodi pravda i pomirba. Osjećam potrebu da se uključim u taj žrijeb i iz pozicije građanskog analitičara postavim hipotezu: (1) Demoislamske stranke i njihov mehanizam podrške nazadovanju Velike Kladuše isključuje dinamiku života osiromašenog i poniženog ekonomski aktivnog stanovništva: (2) Preslagivanje života moguće je kroz druge ljude koji na drukčiji način preslaguju i mijenjaju tekuću politiku. Politika međubošnjačkog pomirenja pregažena je u miru i zaražena umovima niske političke kulture koji vjeruju da se bošnjačko postojanje može svesti samo na SDA i A-SDA formule koje su trebale biti odbačene po svršetku rata. Sve godine usiljenog rahatluka, pred izbore priučeni političari iz ovih političkih pogona postaju sve više ljudi koji žele živjeti u prošlosti svojih neprijateljstava. Lažni saveznici promjena na razbacanim udovima bošnjačkog narodnog tijela poput lešinara žele osvojiti još jedan mandat kojim će trgovati kao croupier žetonima u casinu. Njima u interesu nije opće dobro nego prodajom i kupovinom mandata predati se pobjedničkoj eliti koja sastavlja vladu i izvući utjecaj i imovinsku korist za sebe. 
Ekonomsko poniranje kladuškog gospodarstva započelo je u iščašeno vrijeme nemilosrdnih interesa i surove borbe za goli opstanak. Ratna pohara „Agrokomerca“ napravilaa je pukotinu u životu Krajišnika i narušilo historijsku neprekidnost zajedništva i sloge. Urušavanje se nastavilo u poraću; u dubokom sleđivanju i zimskom snu slijepo smo posmatrali kako se korporacija čereći poput životinjske kože. Iživljavanje mešetara svake vrste nad posrnulim gospodarskim dinosaurusom odvijalo se u ozračju osamljenosti ekonomski aktivnog stanovništva. Oni koji su ga jahali i srušili do kliničke smrti, sasvim izvjesnu sudbinu grogiranog diva, gurnuli su u ralje stečaja. „Agrokomerc“ je danas definitivno nestao sa tržišta i umire tiho u svom domu okružen novim vlasnicima i upravljačima. 
Opsjednuti vlastitim interesom, predatori Izetbegovićevog političkog pogona dugo, veoma dugo promiču zbiljski prezir, one koji drukčije misle i odlučuju gurnu u stranu i ophode kao društveni teret i gnoje toliko omraza da se predstavljaju kao glavni kočioni mehanizam pomirenja. Zapanjujuće je koliko SDA i klon A-SDA ispoljavaju moć u siromašenju i poniženju svojih komšija (Pitali Muju na samrti koja mu je posljednja želja. Eto, želio bi da mom komšiji Sulji krepa krava). Iako je pomirba knedla u grlu i neprekidni bol u srcu, narod je prihvatio prošlost kakva jeste, jer ne želi da se kreće u krugu džambasa nevoljnih da izmijene sudbinu koja im je unaprijed određana politikom. Dok su politike u srazu neprijateljske vojne komponente u sukobu pružili su ruku jedni drugima, uspostavili razumijevanje za tugu drugih bez obzira što će određene razlike u odnosu na povijesne događaje uvijek postojati u dijelu stanovništva. 
Mi Bošnjaci moramo naprijed u političku, društvenu i ekonomsku bonacu, ostavimo historiju u prošlosti ili će egzodus mladih i vjetar obrisati trag našeg postojanja na ovim prostorima. Naša kolektivna pamćenja su kao kolektivno zapamćenje, koja danas hoće promjene i pomirenje. Taj se rašomon (svako ima svoj pogled na isti događaj i svoju istinu) zlopačenja mora se kritički susresti i izliječiti dobrano bolesno bošnjačko tijelo. Stavljanje pod nadzor prošlosti je evolucijski proces učenja kako da se odvija život sa sviješću da su nedjela i zloćin protiv čovjeka sastavni dio naše bh historije. Nismo valjda svi nedužni katili ili svi nedužne žrtve. Ako nema razlike između krivca i žrtve onda je nada izgubljena. A to je džehenem. Mi Bošnjaci serhatlije sudionici i svjedoci brato-rata našli smo se u situaciji kada je jedini moguć korak koji trebamo učiniti onaj – promjene. A istina, ali ipak shema govori da je svaka promjena teška. Valjalo bi se zapitati o uzroku okoštalosti bošnjačkog uma kao naše dugotrajne civilizacijske tuposti i bedastoće. Istina nije ni lijeva i desna. Istina je da Krajina treba tolerantnije društvo, spoznaja da je zlo uvijek zlo. Izbjegavanje istine predstavlja pogrešan izbor. Kako je moguće ostati ravnodušan na zločine koji su se dogodili na obje strane, ravnodušnost je smrtonosna za ljudsku dušu. Mržnja, čak animozitet prema bilo kojem Bošnjaku bez obzira na svjetonazor težak je pritisak na sve nas. Ni jedan čin mržnje nikada neće promijeniti ono što jesmo, ni naše vrijednosti koje nas čine Bošnjacima po starini. Vratiti suodnos i sporazum s onima koji govore bosanski jezik imperativ je sadašnjosti, a sporazumjeti se mogu samo oni koji imaju različite poglede i mišljenja samo ako dijele ista osjećanja. Cilj je duhovna obnova. Pitanje je zapravo, zašto se toliko pozornosti posvećuje aktivnostima kojim je cilj utjecaj jedne – dvije stranke na ranjeno bošnjačko narodno tijelo. Ovo čemu sada svjedočimo, naročito po pitanju oživljavanja nesretne bošnjačke prošlosti je prostakluk, jedna raščlana koja je u cijelosti ispolitizirana, teoretski i praktično promašena i još uvijek neosvijetljena i nedokazana. Svaka priča izvućena iz naše nedavne prošlosti pred izbore, osim razrješenja sa sobom donosi neke druge slike rasipa i propasti. Te slike odlično se uklapaju u rašamonsku atmosferu brato-rata koji se ne mijenja i može u nekom trenutku postati odvratan u svojoj rasturenosti; donijet će slike užasa rata, ljudske nesreće, gubitke voljenih, patnje i rane u povezanosti svih tih ratnih slika koji donose gubitak nade i besmisao, one se uklapaju i nenametljivo donose jezive prizore. A, bilo bi lijepo rušiti zidove! Autor: Hasan ZULIĆ