BIHAĆ – Da krajiški poljoprivredni proizvođači nerijetko nisu u mogućnosti osigurati plasman svojih proizvoda na domaće tržište a pogotovo ih izvesti na tržište Europske unije, potvrđuje i primjer bihaćkog voćara Asima Mašića koji šljive iz svoga voćnjaka nema kome prodati. Velike količine ovoga voća tržni centri ne mogu otkupiti jer nemaju adekvatne hladnjače, a oni koji ih žele otkupiti ne žele snositi troškove transporta kojeg moraju platiti voćari. Zbog svega, Asim nešto svojih šljiva proda tek na pijaci.

Kome da je prodaš? Šta? Nikome ne plasiram!

Asim Mašić u svom voćnjaku površine dvadeset dunuma na brdu Bibići u bihaćkom naselju Muslići već petnaest godina uzgaja domaću šljivu sorte Ljepotica i Rodna Čačanka koje su ove godine iznimno obilato rodile. Ovogodišnji urod šljive je dvadeset tona, kaže voćar Asim koji pored šljiva, uzgaja oko 300 stabala jabuke, hašlame, višnje, te petnaest stabala kestena – maruna. U šljiviku je 460 stabala starih i oko 150 stabala mladih šljiva koje su prvorazredne kvalitete. Nisu prskane herbicidima, tretirane su stajskim đubrivom, a stabla su krečena, kaže Asim. Ističe kako do sada za svoju voćarsku proizvodnju nije dobio ni gradske ni kantonalne poticaje iako je za njih redovno aplicirao.

-Kome da je prodaš? Šta? – Kome plasirate ovu šljivu? Nikome ne plasiram. Ja što mognem nešto ovako prodati to prodam. To je sitno, to je možda 500-600 maraka. Dobijem troškove za gorivo. Nešto prodate na pijaci? Nešto, nešto, jako malo. Nema sad na pijaci ništa. Sad je rodila svađe šljiva, kaže Asim Mašić, voćar i uzgajivač šljiva. Kaže kako ovakve šljive sigurno nema nigdje. Pokušavao ih je prodati velikim tržnim centrima. Nudio ih za pola marke po kilogramu da ih oni prodaju za marku, i neće. A hoće prodavati prskane šljive po dvije i po marke po kilogramu. Ima li to smisla, pita se naš sagovornik. I Asimov sin Admir ističe kako je najveći problem plasman. -Zvali smo nekoliko hladnjača, ne mogu oni primiti toliku količinu voća. Onaj sto kila, onaj dvjesta. Ovako nekada prodamo to je nešto isto sitno. Glavni problem je plasman. Ne znamo gdje ćemo, gdje’š sad s tim tolikim voćem, pita se Admir.  

Poljoprivredne zadruge bi trebale otkupljivati poljoprivredne proizvode pa i voće 

Šljive nije niti pokušavao izvesti iz Bosne i Hercegovine jer ne posjeduje izvoznički broj. Smatra kako bi poljoprivredne zadruge trebale otkupljivati poljoprivredne proizvode pa i voće. -Sad nema zadruga. Sad niko ne otkupljuje, ni općina ni Kanton. Ovo je sramota. Stvarno je ovo sramota da nigdje ti ne možeš plasirati robu, ne samo šljivu. Ništa ti plasirati ne možeš. Kod nas kad rodi i kad ne rodi, kod nas je plasman nula, ništa, žali nam se voćar Asim Mašić. Neka dođe ko god hoće brati ove šljive, dat ću mu po pola marke. Neka nosi koliko hoće, dodaje Asim čiji voćnjak rađa već dvanaest godina. Poručuje … –Ako nigdje ne mognem prodati, ja ću to sve da ide u đubar, ističe. Asimove šljive kao rijetko koje nisu prskane i ekološki su zdrave. Baš zbog toga, prava je šteta da završe na smetljištu, umjesto da od njih proizvedemo ukusne džemove i marmelade, ili ih konzumiramo osušene. On ih nije u mogućnosti sušiti niti proizvoditi sokove i druge preparate jer ne posjeduje proizvodne kapacitete za čiju nabavku su potrebna pozamašna sredstva. Asima godinama u uzgoju šljive savjetuje iskusni agronom Mirko Prša kojeg smo zatekli u njegovom voćnjaku i koji nam je potvrdio kako Asim primjenjuje neophodne agrotehničke mjere zahvaljujući kojima ima odličan urod i iznimnu kvalitetu zdrave šljive na koju slijeću i pčele i stršljenovi, što je dokaz da zadovoljava i ekološke standarde.  Samir TULIĆ