„Ja sam ništa, dakle, slobodan sam” (Jean Paul Sartre)
Nedžad BAŠIĆ
U „Balkanskom kafeu u Kijevu” prešli smo put od Dekarta do Sartra, od Dekartovog „mislim, dakle, postojim“ do Sartrovog „ja sam ništa, dakle, slobodan sam“. Na tom putu tumarali smo kroz filozofska tračarenja između Hobsa (Hobbes), Loka (Lock), Monteskijea (Montesquieu), Rusoa (Rousseuu) o prirodnim pravima čovjeka na život, slobodu i vlasništvo koja se sve više utapaju u „duh zakona“ po kojem se svaki čovjek rađa slobodan a svuda ostaje u okovima u kojima se njegovo dostojanstvo i moral grubo brišu i nestaju u apsolutnoj moći vladara i boga protiv koje čovjek još uvijek ostaje nemoćan i poslušan. Ništa nije pomoglo, ni giljotiranje engleskog kralja Charles I, ni stoljećna tumaranja evropskog prosvijetiteljstva, ni Darvinova (Charles Darwin) biološka teorija, ni Tjuringove (Alan Mathison Turing) prve kompjuterske mašine, ni stvaranje biološkog i kompjuterskog algoritma, ni stvaranja „novog tehnološkog božanstva“.
Još uvijek nema otvorene široke istinske pobune čovjeka protiv tog iskonskog jedinstva kralja i boga, vladara i crkve. A pobuna homo sapiensa koja bi razdvojila kralja od boga fascinantno bi umanjila patnje i razaranja. Međutim, umjesto pobune, čovjek teži da se što više približi vladaru i bogu što ga lažno čini moćnim i besmrtnim što ga uvodi u duboku psihološku krizu punu melanholije, nepovjerenja, sumnje, neizvjesnosti i straha, što ga vodi u sklonost ka nasilju prema samom sebi.
U „Balkanskom kafeu u Kijevu“ tračarili smo sa Otom Dixom oko stvaranja slike moćnog vladara iznad kojeg se natkriljuje bog koji mu šalje poruku da je njegov rat pravedan i moralan. Sa njim smo tračarili i o stvaranju fenomena „humanog zločina“ s kojim je u doba stvaranja nacizma stvarano bolje, pravednije i slobodnije društvo zločina, u kojem smo pratili stvaranje eruptivnog nagona za uništenjem svega što je vladaru i bogu tuđe i strano. U kafeu smo čitali novi „manifesat futurizma“ kojim se promovira militarizam, patriotizam, anarhizam, prezir i strah, koji se nazire na horizontima ovog milenijuma. Čitali smo i ideje „socijalnog darvinizma“ sa ideologijama nacizma, fašizma i boljševizma, koje nude zajedničku ideologiju „novog svijeta“ u kojem se budi volja za moć, slavu, ubijanje i osvajanje.
Pratili smo i potragu za novim modelom dominacije koja se širi svijetom. Pratili smo kako bogovi (crkve) stvaraju nova savezništva s kraljevima, carevima, imperatorima, diktatorima, autokratama, oligarsima i tajkunima, kako bi podvrgli slobodnu volju čovjeka svom nadzoru. Išli smo tragom sublimacije sakralne i duhovne moći vladara i crkve. Pratili smo kako se strah od slobodog mišljenja čovjeka širi svijetom. Pratili smo kako taj strah uvodi svijet u veliku moralnu i psihološku krizu, u kojoj se opstanak čovječanstva sagledava kao kreativna revolucija razaranja i ubijanja, u kojoj se „nacija-država“ ponovo nameće kao „prirodno stanje mira“ u kojem svi žive u stalnom strahu od nasilne smrti. Tražili smo i odgovor zašto pobuna čovjeka protiv sopstvene segragacije i diskriminacije u okvirima „nacije-države“ je apsolutno nemoguća. Pitali smo kako nezamjenljiv značaj moći „nacije-države“ s ideologijom nacionalizma i pogubni utjecaj slobodne volje čovjeka na destruktivnu moć države, čini „novi svijet“ na samom početku 21. stoljeća hermetički zatvorenim, u kojem se ne nazire slobodna volje čovjeka u univerzumu homo sapiensa.
Pokušali smo saznati zašto je jedini kriterij za stvaranje „novog svijeta“ strah i mržnja prema slobodnoj volji čovjeka, što ovaj „novi svijet“ čini sasvim krhkim i nesigurnim ali upravo zbog toga izuzetno opresivnim i surovim. Ta opresivnost i surovost najvidljivija je u odnosima između kralja i boga odnosno vladara i crkve, u kojima crkva posjeduje duhovnu dominaciju nad čovjekom, a vladar političku moć. Kako je bez duhovne dominacije i političke moći nemoguće kontrolirati slobodnu volju čovjeka to čini ovozemaljsku egzistencijalnu vezanost vladara i crkve u njihovom jedinstvu protiv čovjeka. Ta ovozemaljska egzistencijalna povezanost između crkve i vladara opravdava stvaranje moćnih saveza između različitih vladara i bogova, čak i kad se njihovi podanici, kontaminirani mitološkom mržnjom, međusobno istrbljuju. Sve češće se čuju pozivi iz ovih „novih svijetova“ na mitološke saveze između sljedbenika Bude, Mojsija, Isusa Hrista, Muhameda, koji su u čvrstom savezu samo u zajedničkoj mržnji prema slobodnoj volji čovjeka bez obzia da li je on hrišćanin (katolik, pravoslavac, ili protestant), muhamedanac (suni ili šia), budista, judejac, agnostik ili jeretik. I u tom savezu potiru se i rastu sve nejednakosti ovog svijeta. Što je nejednakost i siromašvo veće, mržnja prema slobodi čovjeka je osornija i brutalnija. Što je nejednakost i siromaštvo manje, mržnja prema slobodi čovjeka je suptilnija, elegantnija i manje vidljiva. I jedino se po tome razlikuju „novi svjetovi“ na početku 21. stoljeća u kojem je slobodan čovjek izgubljen u haosu koji se tek nazire na ruševinama humanističke liberalne ideje o slobodnoj volji čovjeka.
U „Balkanskom kafeu u Kijevu“ postavili smo pitanja da li se pred nama stvara nova struktura svijeta u kojoj ćemo na jednoj strani gledati surovo i grubo poništavanjem prava i slobode čovjeka, a na drugoj suptilno i elegantno diskreditiranje njegove slobode. U čemu je razlika između ova dva svijeta kada je sloboda čovjeka u pitanju? Sa filozofima Hajdegerom, Sartrom, Hararijem i Lisonom, tračarili smo nove tehnologije, internet, kompjuterske algoritme, ideologije „tehnološkog totalitarizma“ i „tehnološkog humanizma“ a sve to da bi našli da je slobodna volja čovjeka bezlična, usamljena i bespomoćna između „žudnje i moći“ boga i vladara da vladaju voljom homo sapiensa.
U „Balkanskom kafeu u Kijevu“ pokušali smo postaviti pitanje moći kralja i boga da ponovo povuku liniju razgraničenja iz doba neandretalaca, dinosovijance i hobita, i njihove moći da se vrate na davna prahistorijska geološka euroatlantska i euroazijska razgraničenja razarajući time milenijsku alijansu između homo sapiensa i prirode, što bi definitivno vodilo eutanaziranju njegove slobodne volje. Dotakli smo se i ideje humanizma prema čovjeku u ratnim vremenima koja je bila razvijena u prvim danima ljudske zajednice da bi kasnije u savezu između vladara i crkve ta ideja bila eutanazirao što je bilo moćno oružje tog saveza u dominacije nad slobodom homo sapiensa.
Sa filozofom Blez Paskalom (Blaise Pascal) tračarili smo prirodu zarobljavanja ljudskog uma, koji u strahu pred prazninom i zločinom spasenje traži u poslušnosti prema bogu i vladaru koji su jedino kadri da ga oslobode od odgovornosti za zločin koji je počinio. I time moć boga i kralja da oslobode čovjeka od odgovornosti za počinjeni zločin izrasta u moć vladanja slobodnom voljom homo sapiensa. Što je čovjek manje slobodan i njegovo osjećanje krivice za počinjeni zločin je manje. Time homo sapiens opravdanje za odricanje od sopstvene slobode nalazi u svom oslobađanju od osjećanja krivice i straha od kazne za počinjeni zločin. Time je rasprava u „Balkanskom kafeu u Kijevu“ došla do kritične tačke: pobuna homo sapiensa protiv samog sebe. Pobuna čovjeka protiv samog sebe znači pobunu unutar samog zločina, što ne znači ništa drugo do odbacivanje dvostrukog straha, straha od praznine (besmislenosti života) i straha od odgovornosti za počinjeni zločin, pred kojim se je našao moderni homo sapiens.
Tračarili smo s Fukoom (Michel Foucault) kako „žudnja“ i „moć“ religije i politike „volju za istinom“ pretapa u „volju za prevarom“. Zatim smo tračarili s Maksom Šelerom (Max Scheler) o tome kako „volja za prevarom“ stvara „organsko licemjerje“ koje fabrikuje ideologiju populističkog nacionalizma stvarajući tako bolesno i genetski opterećeno društvo kao „zaseban svijet“ koji stvara zastrašujuću volju homo sapiensa da razara i juriša u ništavilo. Tračarili smo i to kako pobuna unutar zločina otkriva mnogo veću štetu činjenja zločina prema onom u ime kojeg se zločin čini, od one koja se čini drugom, što bi „žudnju i moć“ crkve i vladara moglo učini lomljivom i iracionalnom.
U „Balkanskom kafeu u Kijevu“ tračarili smo o mnogim stvarima kako bi zapalili pobunu homo sapiensa protiv monstruoznih zločina protiv čovjeka koji se dešavaju pred njegovim očima. Nažalost, pobune u „Balkanskom kafeu u Kijevu“ nije bilo. Ljude u „Balkanskom kafeu u Kijevu“ i njihovu apstinenciju da slobodno misle i otvoreno govore o svim tjeskobama i nelagodama čovjeka koji nije slobodan, koji je od samog svog postanka razapet između moći i strasti kralja i boga, nije teško razumjeti u okolnostima u kojima se nalaze i u kojima preživljavljavaju svu mučninu sopstvenog postojanja. Okruženje u kojem zadah rata i smrti, nasilja i mržnje, laži i prevare, uhode i cinkarenja, siromaštva i odsustva svake empatje prema čovjeku, jednostavno ih lišava osjećanja sigurnosti da misle, što ih gura u osjećanje straha, mučnine i neizvjesnosti, što im oduzima moć slobodnog rasuđivanja i donošenja slobodnih odluka.
Ovo vrijeme teško je vrijeme za pobunu čovjeka prema samom sebi, ali je zbog toga ta pobuna mnogo značajnija i vrijednija. Ništa veličanstveno se ne ostvaruje kad svijet miruje i kad se čovjek bezuslovno pokorava naredbama da čini nasilje, ma od koga te naredbe stizale: da li od boga, kralja, crkve ili vladara. Vrijeme velikih nesreća je i vrijeme velikih pobuna protiv nasilja. To je vrijeme u kojem se vrijednost življenja iskazuje kroz pobunu homo sapiensa protiv uništavanja i razaranju njegove duhovne i intelektualne slobode. Tada njegova pobuna nosi veliko značenje pobjede, koja ima značenje moralnog oslobađanja homo sapiensa od odgovornosti za počinjeni zločin. Kako čin pobune unutar zločina nosi težinu moralnog oslobađanja čovjeka i zajednice od odgovornosti za počinjeni zločin, otvora se prostor da se brutalno i nepotrebno ubijanje i mržnja među ljudima definitivno zaustavi. (*)