„Što je veća sloboda, to je veća krivica”. (Søren Kierkegaard)
Nedžad Bašić
I bog i crkva, i kralj i vladar, bi najradije da prikriju svoju „žudnju i moć“ da vladaju slobodnom voljom čovjeka. Kako je to teško prikriti pokušavaju prikazati tu „žudnju i moć“ kao nadomjestak da se dosegne „volja za istinom“ što dominaciju nad slobodnom voljom homo sapiensa čini opravanom i korisnom.
Što je homo sapiens manje slobodan to je i njegovo osjećanje krivice za počinjeni zločin manje, što ga čini slobodnim da čini veće i strašnije zločine bez straha od kazne i odgovornosti pred vladarom i bogom. Odsustvo slobode homo sapiensa čini ga da se osjeća neodgovornim i nevinim za počinjeni zločin, što ga čini slobodnim da čini strašan i mučan zločin u kojem nalazi samilost i blizinu vladara i crkve. Samilost i blizina kralja (vladara) i boga (crkve) i oproštaj grijeha za zločin koji je počinjen u njihovo ime učinit će homo sapiensa uzvišenim, oslobađajući ga od očaja i bola zbog počinjenog zločina i patnje koja je tim zločinom učinjena drugom. Otuda će i kralj (vladar) i bog (crkva) opravdanje za ograničavanje slobode homo sapiensa naći u njegovom oslobađanju od osjećanja krivice i straha od kazne za zločin.
Kako zlo nastaje iz neznanja, osjećanje uzvišenosti u zločinu počinjenom u ime boga i vladara (u ime vjere i nacije) čini homo sapiensa sve više otuđenim od samog sebe i sve udaljenijim od očajanja, što ga čini sve bližim i milijim kralju (vladaru) i bogu (crkvi). Da bi ga zadržali u tom stanju hibernacije bez osjećanja očaja i bola zbog počinjenog zločina prema drugom, vladar i crkva će svoju samilost sve više širiti prema čovjeku čije se uzvišeno stanje zločina nalazi u neznanju i nemoći da razazna zločin od humanosti.
Kako homo sapiens prirodno teži da se oslobodi odgovornosti za počinjeni zločin, to vladara i boga čini moćnim da oduzimajući sve više slobode čovjeku otvore prostor za njegovo definitivno pokoravanje njihovoj „moći i žudnji“. Pokoravanje njihovoj „moći i žudnji“ oduzima čovjeku svijest i volju duhovnosti čime se stvara mehanizam na kojem funkcioniše „moć i žudnja“ kralja (vladara) i boga (crkve) da usmjeri čovjeka protiv samog sebe, protiv svoje kulture i svog sopstvenog identiteta. Čineći zločin u ime kralja (vladara) i boga (crkve), homo sapiens čini strašan i mučan zločin prema samom sebi odričući se slobode koja mu daje osjećanje krivice i očaja zbog počinjenog zločina prema drugom. Gubljenjem osjećanja krivice i očaja zbog zločina prema drugom, homo sapiens definitivno ulazi u zonu stravične mržnje prema samom sebi. Tako se homo sapiens dobrovoljno odričući svoje slobode u zamjenu za oslobađanje od odgovornosti za počinjeni zločin ulazi u zonu sopstvenog licemjerstva, nasilja, slabosti i sopstvenog nestajanja. Lišavajući homo sapiensa osjećanja krivice i očaja zbog počinjenog zločina, kralj (vladar) i bog (crkva) stvaraju opću spremnost društva da se služi silom, terorom i prevarom. Stvara se moral nasilja, mržnje i licemjerstva prema drugom i prema samom sebi kao duhovno-istorijski okvir preživljavanja homo sapiensa u 21. stoljeću.
U tom novom duhovno-istorijskom okviru preživljavanja homo sapiensa na samom početku 21. stoljeća izrasta nova ideologija „poboljšanja svijeta nasiljem“ kao surogat „moći i žudnje“ kralja (vladara) i boga (crkve) da vlada homo sapiensom, što vodi stvaranju ideologije uništenja drugog i samouništenja samog sebe. Taj surogat „moći i žudnje“ vladara i crkve da ovladaju slobodnom voljom homo sapiensa izrasta u surogat i imitaciju religije koja u bliskom odnosu sa ideologijom populističkog nacionalizma stvara bolesno i genetski opterećeno društvo kao „zaseban svijet“ koji razvija zastrašujuću volju da razara i da juriša u ništavilo. U toj volji za razaranjem i jurišanjem u ništavilo, ideologija „zasebnog svijeta“ iskazuje zastrašujući prezir prema sopstvenom u čije ime se „zaseban svijet“ deklariše kao slobodno društvo homo sapiensa. Ta samomržnja prema sopstvenom javlja se kao posljedica osjećanja nemoći „zasebnog svijeta“ da učestvuje u novim promjenama i novoj filozofiji razvoja čovječanstva, što se doživljava kao skori raspad svijeta, na čijim se horizontima jasno nazire definitivno oslobađanje homo sapiensa iz okova „moći i žudnje“ kralja (vladara) i boga (crkve). Time se „moć i žudnja“ da se nad slobodnom voljom čovjeka uspostavi kontrola od strane vladara i crkve sve snažnije usmjerava protiv identiteta „zasebnog svijeta“ i njegove ideologije „poboljšanja svijeta nasiljem“ (*)