„Bez žudnje i moći nema ni religije ni politike“. (Mišel Fuko)

Nedžad BAŠIĆ

Moć i žudnja da se vlada čovjekom činilo je jedinstvo kralja i boga „svetim jedinstvom“ kroz dugu istoriju posrtanja  homo sapiensa sve do današnjih dana. Moć je bila kod vladara a žudnja kod boga što je vodilo stvaranju „svetog jedinstva“  crkvene i svetovne vlasti koje nisu mogle jedna bez druge  ovladati  slobodnom voljom njihovog podanika homo sapiensa. „Sveto jedinstvo“ vladara i boga prvo je započeto  u dolinama rijeka Eufrata i Tigra prije više od 4.000 godina gdje se je kralj po prvi put deklarirao kao božiji izaslanik „ensi“ koji je iz sjedišta bogova „temple“ izdavao prve ratne naredbe. U tom prvobitnom „jedinstvu kralja i boga“ građani su smatrani robovima bogova čiju su volju morali slijediti bez pogovora da bi preživjeli. Od volje boga i moći vladara ovisila je sudbina i opstanak čovjeka. Kako se je zajednica homo sapijensa razvijala jedinstvo vladara i boga sve je više izrastalo u sublimaciju njihove moći i žudnje u kojoj je „volja za dominacijom“ nad čovjekom dobijala određujući značaj u odnosima između moći vladara i žudnje boga. Savez „moći i žudnje“ kralja i boga za dominacijom nad čovjekom koji kroz istoriju izrasta u surovi dominirajući oblik vladanja nad ljudima zadržao sve do današnjih dana.

„Moć i žudnja“ vladara i crkve da kontrolišu ponašanje i poslušnost čovjeka u kasnijem razvoju homo sapiensa najčešće se je iskazivala kao nužnost preživljavanja ljudske zajednice. U prvim  zajednicama koje su nastale u dolinama rijeka Eufrata, Tigra i Nila, i u arabijskoj pustinji, preživljavanje zajednice bilo je uvjetovano mogućnošću organiziranja odbrane od poplava i suša i organiziranjem preživljavanja u pustinji, od čega je zavisio opstanak zajednice homo sapiensa, što je iziskivalo jedinstvo moći vladara i žudnje boga da se čovjek kao pojedinac kontroliše i stavi u funkciju preživljavanja zajednice. Tako je prvi savez između političke moći velikog imperatora Hamurabia i žudnje vrhovnog boga Marduka da kontroliraju ponašanje i poslušnost homo sapiensa u Mesopotamiji našao svoje opravdanje u stvaranju sposobnosti zajednice da reguliše tokove rijeka Eufrata i Tigra od čega je zavisio opstanak cijele zajednice, i u ranom Egiptu gdje je preživljavanje zajednice zavisilo od regulacije toka rijeke Nil i obezbjeđenja organizacije preživljavanja u pustinji, savezi između faraona Menesa, Amona, Amosa, Amenhotepa, Tutankhamona, i bogova Ra, Amon-Ra, Atona i brojnih drugih, našli su opravdanje u kontrolisanju ponašanja čovjeka i njegove poslušnosti vladaru i bogu. Slično je i sa preživljavanjem prvih jevrejskim zajednica u arabijskoj pustinji. Težak i oskudan život u pustinji  uz stalna pomjeranja pod prijetnjom susjednih plemena iziskivalo je jedinstvo kralja i boga u kontrolisanju ponašanja i poslušnosti homo sapiensa. To se tražilo od Abrahama, Isaka, Jakoba kao židovskih vjerskih lidera da prihvate Yahweh-a kao vrhovnog i jedinog boga svih jevrejskih plemena, što je vodilo odbacivanju drugih bogova i stvaranju prve moneteističke religije s trajnim jedinstvom „moći i žudnje“ vladara i vrhovnog boga u ranoj semitskoj državi. I surovi imperatori  asirijskog carstva Tiglath-Piliser III (745-727 BC) i Saragon II (722-705 BC) sklopili su savez „moći i žudnje“ sa vrhovnim bogom Assurom u borbi protiv slobode čovjeka i da bi se odbranili od susjednih plemena.

Taj savez „moći i žudnje“ između kralja i boga moćno je obezbjeđivao i nadzirao poslušnost homo sapiens vladaru i bogu i širio se je poput požara i zahvatao je široke stepe, tajge i tundre prostrane evroazije kroz koje su nadirala velika plemana s Istoka tražeći  u tom savezu inspiraciju za svoje osvajačke ratove i stvaranje novih imperija.  Rađala su se  nova vjerovanja i  nova carstva, propadale velike imperije, uzdizale su se male moćne zajednice,  stvarala su se nova carstva ali taj savez između kraljevske moći i duhovne čežnje crkve  ostajao  je jednako snažan i dovoljno moćan, da čovjeka drži u  okovima njegove apsolutne poslušnosti prema vladaru i bogu.  Taj antički  savez „moći i žudnje“ prihvatit će i nova moderna vjerovanja homo sapiensa u kršćanstvu i islamu, što će biti snažan poticaj stvaranja nove poslušnosti čovjeka prema vladaru i bogu, a sve to u ime preživljavanja zajednice uz striktno ograničenje slobodne volje homo sapiensa.

Velike promjene u organizaciji ljudske zajednice i revolucionarne promjene u proizvodnji koje će dovesti do velike urbanizacije, industrijske proizvodnje i velikih migracijskih pomjeranja homo sapiensa, nisu učinile savez „moći i žudnje“ vladara i boga manje značajnim. Ni učenje Nikole Kopernika i Galileo Galilea o kretanju Zemlje oko Sunca,  u kasnom srednjem stoljeću, ni prva upotreba teleskopa sa kojim su otkrivena brojna nebeska tijela, ni pojava knjige „Matematičkih principa prirodne filozofije“ Isaka Njutna, sa čime je cjelokupno kanonsko učenje o postanku svijeta bilo uzdrmano, nije moglo podtaknuti homo sapiensa da se pobuni protiv moći ovog saveza između vladara i crkve.  Ni pojava Hobsove „ugovorne teorije“, Lokove „teorije o prirodnim pravima čovjeka i prirodnim ograničenjima moći vladara“, ni pisanja Voltera, Monteskijea i Grociusa, koja su vodila u snažan prodor humanizma u filozofiji i pravu, nije moglo promjeniti svijest čovjeka koja bi bila moćna promjeniti samu prirodu saveza između „moći i žudnje“ vladara i crkve. Tome nije pomogla ni pojava Kantove knjige „Kritika čistog uma“ kao temeljna kritika ponašanja čovjeka.

Epoha velikog kršćanskog raskola, velikog sukob između islama i kršćanstva, epoha kolonijalizma i prvih globalnih ratova, period rasta liberalnog, socijalističkog i evolucijskog humanizma, samo su dionice na kojima je dolazilo do sve većeg snaženja sloge između „moći i žudnje“ vladara i boga što će svijet u tim periodima učiniti najkrvavijom dionicom putovanja homo sapiensa kroz historiju.

Tek će se u eri u kojoj je čovjek zakoračio u epohu atomske energije, vještačke inteligencije, kompjuterskih algoritama, pametnih mašina i genetike, u eri u kojoj  nove generacije talentiranih matematičara, inženjera, inovatora i genetičara,  stvaraju novo božanstvo sa novom  filozofijom življenja homo sapiensa u kojoj „moć i žudnja“ kralja i boga više ne mogu oblikovati svijet prosto iz razloga što taj savez više ne može kontrolisati ponašanje i slobodnu volju čovjeka.

Mada vladar i crkva u „Balkanskom kafeu u Kijevu“ još uvijek odbijaju priznati moć duhovne slobode homo sapiensa, sve je izvjesnije da se preživljavanje zajednice (nacije) više ne može obezbjediti putem razaranja,  ubijanja, izgladnjivanja. To u ovom milenijumu neminovno vodi nestanku i kralja, i boga, i homo sapiensa. Svi su se našli pred ponorom vlastitog nihilizma u „Balkanskom kafeu u Kijevu“, što  vodi „moć i žudnju“ vladara i crkve da kontrolišu slobodu homo sapiensa u čistu besmisao i ništavilo. Definitivno homo samiens dolazi do ruba provalije na kojom ne može da se ne pobuni protiv praznine i zločina samog sebe, vladara i crkve. (*)