„Ako želimo da preživimo, moramo odlučiti da živimo“ (Jean-Paul Sartre)
Nedžad Bašić
U „Balkanskom kafeu u Kijevu“ homo sapiens je po prvi put prisiljen da žrtvuje svoju poslušnost kralju i bogu radi sopstvenog preživljavanja. Tek kad je dosegnuo sposobnost sopstvenog samouništenja kod njega se je stvorila hrabrost da se odupre samovolji vladara i crkve ali se javio i novi strah: strah od samog sebe. Suočen sa strahom od samouništenja i strahom od zločina i praznine vladara i crkve, homo sapiens će se po prvi put pobuniti protiv samog sebe i odagnati taj dvostruki strah i prazninu koja se je ispriječila ispred njega. Odbacujući svoju poslušnost prema vladaru i crkvi homo sapiens tek tad postaje sposoban odmaknuti se od osjećanja straha pred zločinom i prazninom koju je prikrivala njegova poslušnost prema vladaru i crkvi stoljećima i po prvi put otvoriti pitanje sopstvene odgovornosti za zločine i prazninu koje je stvorila impregnacija moći između kralja (vladara) i Boga (crkve).
Taj sukob između unutarnjeg dvostrukog karaktera homo sapiensa danas je najvidljiviji u političkim raspravama koje se odvijaju u „Balkanskom kafeu u Kijevu“, gdje paralelno maršira slobodna priroda čovjekovog uma, koja je određena njegovim otporom prema zločinu i praznini, i priroda njegovog zarobljenog uma koja je određena impregnacijom svetovne vlasti vladara i duhovne moći crkve, koji opstanak svoje moći vide u uništavanju i razaranju duhovne i intelektualne slobode čovjeka. Taj sukob između slobodnog i zarobljenog uma čovjeka u „Balkanskom kafeu u Kijevu“ odrediće budućnost čovječanstva u 21. stoljeću.
Kolika je moć crkve da podrži vladara u njegovom naumu voditi rat teško je procjeniti ako se ne uhvati njihov međusobni spiritualistički i militaristički zagrljaj koji najčešće određuje njihovu zajedniču misiju kao dio civilizacijske bitke protiv čovjeka. Taj spiritualističko – militantni zagrljaj između vladara i crkve svodi se prije svega na preuređenje spiritualno-duhovne komponente crkve na učvršćivanju bliskog saveza između kvazi-mistične crkvene liturgije i hiper nacionalističke politike vladara, u čijoj se sprezi legitimizira nestanak (istrebljednje) čitavih naroda i drugih religije što rat čini borbom između vjere i antihrista čime rat dobija metafizički značaj a uništenje neprijatelja pitanje vječnog spasa. U međusobnom prožimanju kvazi-mistične liturgije crkve i osvajačke politike vladara, gdje crkva obezbjeđuje moralni imprimatur za rat protiv drugih različitih kultura, religija i naroda nema prostora za promoviranje ekumenskog razumjevanja. Osvajački rat po pravilu prerasta u vjerski križarski rat, rat protiv drugih kultura i rasa, gdje ne postoji prostor za ekumenski odgovor na rat.
Da bi obezbjedila utjecaj na vođenje državne politike, crkva (Bog) traži blagoslov vladara (kralja), čime obezbijeđuje moć kontrole ponašanje homo sapiensa i time određuju domete njegove slobode i pravac njegovog razmišljanja i djelovanja. U toj borbi za kontrolu homo sapiensa često dolazi do sukoba između lokalnog i vrhovnog crkvenog staleža što je često vodilo do autokefalnosti i stvaranja novih bogova i religija. To osamostaljivanje lokalne crkve od vrhovne crkve davala je veliku moć lokalnim vladarima čime je moć vrhovnog boga i kralja bila degradirana što je često dovodilo do velikih prekida u komunikacijama između samih vladara (kraljeva) i crkve (Boga), što je imalo za posljedicu istrebljujuće sukobe između pripadnika iste religije.
Odvajanje lokalne crkve od vrhovne crkve, koja je u ruke uzela mač nasilja, bilo je moguće samo kad je moć vrhovnog vladara (kralja) bila oslabljena. Time su se vjerski ratovi uvijek svodili u ravan borbe za svetovnu moć između lokalnog i vrhovnog vladara. U toj impregnaciji svetovne i duhovne moći vladara i crkve, homo sapiens je ostajao nemoćan pred strahom od zločina i praznine koju ova impregnacija stvara stoljećima, sve dok nije postao sposoban uništiti i sebe i vladara, i kralja, i crkvu, a time i boga.
Sa toliko ubilačke i ludačke energije impregnacija kvazi-mistične crkvene liturgije i hiper nacionalističke politike vladara, koja se diskutira u intrigama u „Balkanskom kafeu u Kijevu“, nije mogla biti stvorena van duhovnih i istorijskih okvira opterećenih licemjerjem, narcizmom i slabostima homo sapiensa. Otuda rat u eri mogućnosti samouništenja homo sapiensa predstavlja prekretnicu epohe u kojoj rat za dominaciju izrasta u rat samouništenja homo sapiensa, rat u kojem više nema ni pobjednika, ni dominacije. Stvara se novi eho straha od tehnološke revolucije u kojoj se otvara nova društvene evolucije koja traži novi način razmišljanja i novo ponašanja homo sapiensa i njegovu novu etiku. (*)