„Samo tamo gdje su odstranili i ukinuli sumnju, samo tamo može da postoji sistem koji tvrdi da je u posjedu istine“ (Frank Lison)
Nedžad Bašić
Jedinstvo izmeđju kralja (vladara) i boga (crkve), čovjeka je činilo sve moćnijim ali i sve nesigurnijim i uznemirenijim. Što je bliži vladaru čovjek se osjećao sve moćnijim i sve bliži bogu, što ga sve više čini da se osjeća besmrtnim. Iz tog njegovog osjećanja moći i besmrtnosti razvila se je njegova korumpiranost, oholost i sklonost ka nasilju, što će ga učiniti sve nesigurnijim u samog sebe i sve sumnjičavijim u ono što radi i u ono u što vjeruje.
Konfuzija između osjećanja moći i osjećanja nesigurnosti čovjeka, što se oštro reflektira u imaginarnim filozofskim raspravama koje se danas vode u „Balkanskom kafeu“ u kijevskom krvavom teatru, stvara nove nesporazume između kralja, boga i čovjeka i otvara nova sumnjičava pitanja koja sve teže nalaze odgovore u filozofskim raspravama između Hobsa, Monteskijea, Loka i Rusoa. Narastanje autoritarne moći kralja (vladara) sa stvaranjem prividne simbioze s’ božijom milošću prema čovjeku, uvest će čovjeka u novu duboku psihološku krizu punu melanholije, nepovjerenja, sumnje, neizvjesnosti i straha od kazne i nestajanja.
Sukob između filozofije moći i filozofije nesigurnosti koji je sve vidljiviji u raspravama koje se vode u „Balkanskom kafeu“ neprimjetno mijenja filozofsku i kulturnu strukturu rasprave u kojoj se nazire ideološka i politička ravnodušnost kralja (vladara) i moralna patetičnost boga (crkve) prema stradanju čovjeka. Ravnodušnost vladara i patetičnost crkve prema biblijskom stradanju ljudskog bića, učinit će simbiozu svijetovne i sakralne (duhovne) moći između moćnog kralja (vladara) i podmitljivog boga (crkve) sve više sumnjičavom i manje privlačnom za čovjeka. A tamo gde raste sumnjičavost u kralja (vladara) i u boga (crkvu), raste povjerenje i optimizam čovjeka u samog sebe.
Čovjek sve više postaje samouvjeren prema samom sebi, prema svojoj sposobnosti da sam donese ispravnu odluku da bi izbjegao sopstveno samoponiženje i samouništenje. I što njegovo samopovjerenje više raste, raste i njegova sumnja prema jedinstvu kralja (vladara) i boga (crkve), Strah od boljševizma i fašizma postaju sve moćniji i odvratniji, a fenomen života, svijeta i vremena postaje sve intenzivniji i jasniji i sve manje tajnovit i sve više magičan za njega.
Kako raste samouvjerenost čovjeka u filozofskim raspravama u „Balkanskom kafeu“, odbojnost vladara i crkve prema svemu što je istorijsko duhovno i intelektualno vlasništvo čovjeka (naroda) sve je odvratnija, a napori da se samouvjerenost čovjeka i njegova sumnja okrene prema „vanjskom“ neprijateljskom okruženju, sve su moćniji i agresivniji.
Duboka ukorijenjenost sjedinjenja svjetovne i duhovne moći u geografskim parametrima, kao simbolom potrage za sigurnošću kroz vladareve ekspanzionističke tendencije i crkvene mesijanske misije, učinit će kontrolu nad sumnjom i unutarnjim duhovnim kolebanjima čovjeka još brutalnijom, što će definitivno učiniti teže za čovjeka da dalje podnosi mučno osjećanje sumnje i raskola između osjećanja sopstvene moći i nesigurnosti, što će ga sve otvorenije gurati u definitivnu odanost i poslušnost kralju i bogu. Time će imperijalna politika vladara i crkve sve više gurati ka novom civilizacijskom diskursu u kojem se stiže do jednoumnog javnog mnjenja što čini diskurs totalitarnog sistema s nepogrešivom orjentacijom ka jedinstva kralja (vladara) i boga (crkve).
Demonstriranjem imperijalnih težnji odbacuju se sve kulturne i tradicionalne vrijednosti i razlike među ljudima (narodima) što predstavljaju samo smetnju za svetovno i sakralno jedinstvo kraljeve moći i božije milosti, što je put stvaranje „zasebnog svijeta“ u kojem nema mjesta ni za filozofske ni za kulturne rasprave u kojima bi se moglo postaviti pitanje sumnje prema poslušnosti i odanosti čovjeka (naroda) prema vladaru i bogu. Svaka sumnja u simbiozu vlasti i moći vladara i crkve mora biti razorena i poravnata.
I kralj i bog, i vladar i crkva, žude stvoriti državu u kojoj važi „opštevažeći“ zakon i moralna norma koji poništavaju „prirodno pravo“ ljudi da budu različiti. U tom hermetički zatvorenom „svijetu“ definitivno se gasi ideal individualne slobode kao temeljne inspiracije kreativnosti što predstavlja najveću mržnju i zločin prema čovjeku i prema sopstvenom narodu. Ta mržnja i zločin prema čovjeku i svom narodu nužno nameće novi diskurs filozofske rasprave u „Balkanskom kafeu“ u Kijevu, kao borbu protiv „sopstvene bolesti u sopstvenom tijelu… kako bi se mržnja protiv drugih okrenula prema samima nama“. U tome je spas za čovjeka. (*)