„Idite hrabro da ispunite svoju vojničku dužnost. I zapamtite da, ako položite život svoj za svoju zemlju, bićete sa Bogom u Njegovom carstvu, slavi i vječnom životu“ (Patrijarh Kiril)

Nedžad Bašić

Kako stvari sada stoje u tračarenjima u balkanskom kafeu u Kijevu, izgleda da je čovjek sve manje sklon vjerovati uputama i naredbama kralja i boga koje mu dolaze preko njegovog vladara (države) i crkve (vjere) kojoj pripada. Masovni egzodus ljudi iz straha pred nerazumnim naredbama osionog, ludog i brutalnog vladara i nemoralnim i griješnim pozivima podmitljive i pohlepne crkve na ubijanje i razaranje, sve više će učiniti slobodnog čovjeka glavnim neprijateljem kralja (vladara) i boga (crkve). Na horizontu se stvara novi globalni savez vladara i crkava protiv slobode čovjeka i njegovog prava na pobunu.

U antičko doba i u mračno doba srednjeg vijeka kralj i bog sazivali su narod u borbu protiv drugih bogova, vladara i crkava, protiv druge dogme i vjerovanja. Bilo je to doba ratova između bogova i kraljeva kada su nestajale stare i nastajale nove religije s novim bogovima, i kraljevima, s novim ceremonijama i hramovima u kojima su stvarani novi jezici, nova pravila ratovanja i preživljavanja čovjeka u nemilosrdnim i samo-uništavajućim sukobima između bogova i kraljeva. u kojima su se nadmetale nove kulture i stvarale nove civilizacije.

Sada kraljevi i bogovi sazivaju globalni savez vladara i crkava u zajedničku borbu protiv čovjeka i njegovih sloboda. Sve su češći pozivi na mitološke i magične saveze između sljedbenika Bude, Mojsija, Isusa Hrista, Muhameda,  koji su ušančeni jedni do drugih u zajedničkoj mržnji prema slobodi čovjeka hrišćanina katolika, pravoslavca ili protestanta, muhamedanca, budiste, judejca, agnostika ili jeretika. Svi su ujedinjeni u mržnji prema slobodi i pravima čovjeka. U toj mržnji pohlepi i neznanju sve je sada izmješano i spojeno: i Tipitaka, i Vede, i Rgvede, i Tora, i Biblija, i Kuran, i svi epovi i legende su u zajedničkom usiljenom maršu u zajedničkoj borbi za vlast i kontrolu nad čovjekom i njegovom slobodom.

Čovjek je na samom početku 21. stoljeća ostao sam kao mjesec na vedrom mrzlom zimskom nebu, okovan haotičnom mržnjom i pohlepom kralja (vladara) i boga (crkve) koji traže njegovu bezpogovornu poslušnost i odanost. Gore mu je sada nego u mračnom dobu inkvizicija i ratnog despotizma srednjeg stoljeća, kada je sublimacija sakralne i sekularne moći boga i kralja ipak ostavljala uzak prostor za zaštitu najnemoćniji ljudskih stvorenja djece, žena, starih, bolesnih, zarobljenih, koja su bila poštedjena ubijanja i mučenja.

Prije ravno 3000 godina u poznatoj knjizi „The Doctrine of Mean” razvijen je jedan od prvih koncepata humanitarnog prava u antičkoj Kini. Po odredbama ove doktrine bilo je strogo zabranjeno razaranja i pustošenja neprijateljski zemalja i uništavanje njihovog stanovništva (Manusmriti). Neprijateljski vojnici koji su se predali, ranjenici i bolesnici,  putnici, umjetnici, bili su pod zaštitom od ratnih svireposti i ubijanja i sa njima se je postupalo humano (Mahabharata). Bila je zaštićena i neprijateljska imovina. Narodi teritorija koje su bile osvojene  radije su pozivani da se pridruže pobjedniku nego da budu anektirani. Običaji pobijedjenih neprijatelja morali su biti poštovani i zaštićeni. I u moralnom kodeksu „Hindu Code of Manu“ iz istog doba, nalaze se moralne i zakonske zabrane ubijanja nemoćnog neprijatelja, neprijatelja koji je odložio oružje, zabrana ubijanja neprijatelja koji je zatečen u molitvi bogu, zabrana ubijanja nenaoružanog stanovništva neprijateljske države, kao i zabrana ubijanja neprijatelja zatečenog u snu.  „Hindu Code of Manu“ strogo je zabranjivao vojne taktike koje su podrazumjevale korišćenje lukavstva i prevara neprijatelja. Zabranjeno je bila izolacije gradova i ubijanje i mučenje ljudi koji nisu zatečeni u vojnim aktivnostima.

Danas, 3000 godina kasnije takvih izuzetka nema u zapovjestima vladara (države) i  crkve (boga). Namjerno se ruše zgrade i ubijaju djeca i žene na spavanju, stari i bolesni na izdisaju. Ubijaju se mučeni i osakaćeni bez prava na sahranu. Razaraju se električni vodovi, presjecaju se doticaji vode, mijenjaju se tokovi rijeka. Spaljuju se žitna polja, zatvaraju se naftni izvori, razaraju se plinovodi, da bi se izazvala glad i pokornost čovjeka i čitavih naroda.  Danas bogovi i kraljevi komanduju razaranje i ubijanje svega što diše, spaljivanje kuća i cijelih gradova, trovanje vode i zraka, stvaranje novih podjela mržnje i netrpeljivosti, kako bi se stvorio još veći strah i obezbjedila bezpogovorna poslušnost čovjeka.

Svijet početkom 21. stoljeća maršira u sveopštem jedinstvu protiv slobode i prava čovjeka. Filozofske rasprave u „balkanskom kafeu“ neće se više voditi samo o volji kralja (vladara) i boga (crkve) i da neće više zavisiti samo od njihove nakane. Kafanske intrige u „balkanskom kafeu“ sve više govore o čovjeku koji se polako uspravlja i uključuje u borbu za svoj spas. Sarajevska i banjolučka pobuna protiv postrojavanja, kontrole, glasanja i prebrojavanja, pod paskom lokalnih vladara i crkvenih velikodostojnika i namjesnika,  uspjela je pomjeriti uporišnu tačku od lokalnih vladara i crkve ka slobodi pobune čovjeka.

U nedostatku poštenja a skloni narcisoidnosti, lokalni vladari i sveštenici neće više moći da daju prioritet služenju samima sebi nad ljudima kojima su izabrani služiti. I baš ta pobuna i neposluh čovjeka prema naredbi vladara i crkve, koja se je desila na Balkanu, kojom je definitivno pobijeđen strah od vladavine kralja i boga, koji od pamtivijeka vladaju pod paskom čija je vlast njegova je i vjera, kao da se tiho i sramežljivo preliva u Podmoskovlje, Zakavkazje, Podunavlje, Anadoliju, Levant.

Čovjek je napokon počeo shvatati da je imaginarna sprega između kralja i boga, njegovog vladara i crkve samo magija koja hiljade i hiljade ljudi šalje u pakao rata, siromaštva, nepismenosti, ludila . Čovjek počinje polako i tegobno da se uspravlja i da  napokon shvata da je sklopljen pakt s đavolom i da vladar i crkva ponovo pale lomače na kojima se spaljuju oni koji vjeruju u sebe, u svoju savjest i svoju snagu da odbace njihovo licemjerno i lažljivo posredovanje između njih i boga.

Može li čovjek u 21. stoljeću, u stoljeću biotehnologije, nanotehnologije, vještačke inteligencije, kompjuterskih algoritama, mikroprocesora, dronova, starlink satelitskog interneta,  dobiti slobode i dostojanstva bar toliko koliko je raspolagao u civilizacijama antičkog doba. Tračarenje u balkanskom kafeu u Kijevu sve će se više baviti sa ovim pitanjem kako bi se razaranje, ubijanje i stradanje čovjeka u Kijevu, Bagdadu, Moskvi, Teheranu, Sarajevu, Banja Luci i na drugim mjestima, gdje postoji pobuna čovjeka protiv onih koji vladaju nad njim, učinilo što besmislenijim i apsurdnijim, kako bi se time dao novi damar slobodi njegovog bunta protiv okova koji su mu nametnuti od kralja i boga. (*)