Nedžad Bašić
„Ako sam žrtvovao svoje dijete za slavu svoga naroda obično će to biti dovoljno da me pretvori u vatrenog nacionalistu. Jer ako je nacionalni mit laž onda ću biti primoran da priznam kako je smrt moga djeteta potpuno besmislena. Malo ljudi ima toliko hrabrosti da prizna sebi tako nešto”. (Yuval Noah Harari)
Ako se u krvavom kijevskom teatru pomjerimo korak bliže do filozofske rasprave između Hobsa (Hobbes), Loka (Lock), Monteskijea (Montesquieu), Rusoa (Rousseauu), prirodna prava čovjeka na život, slobodu i vlasništvo, sve više se utapaju u „duh zakona“ po kojem se svaki čovjek rađa slobodan a svuda ostaje u okovima, u kojima se svako njegovo dostojanstvo i moral grubo brišu i nestaju u apsolutnoj moći kralja protiv koje niko nema prava pobune.
Unatoč promjenama u dinamici međunarodnih odnosa svjetski poredak još uvijek se oslanja na načela državne suverenosti i neintervencije, kao vestfalskih principa, koji i dalje čine temelj svjetske politike – za koje države vezuju svoje nacionalne interese. Kako su ova pravna i politička načela još uvijek duboko impregnirana u postojeći međunarodni poredak, ni jedna od sukobljenih strana u „kijevskom teatru“ još uvijek ne nudi filozofsku potku koja bi mogla ponuditi izlaz iz ove krvave pozorišne predstave.
Teorije međunarodnih odnosa danas predstavljavaju velike transformacijske platforme na kojima se pokušava naći odgovarajući filozofski i teoretski koncept objašnjenja promjena koje se danas dramatično dešavaju u duboko međuzavisnom svijetu. Što će se sutra dešavati u političkim procesima u svjetskoj zajednici i kojim će pravcem krenuti dalji proces globalne transformacije čovječanstva, jedno je od središnjih pitanja koje se nameće pred doktrine međunarodnih odnosa. Da li je danas u uvjetima dramatično brzih strukturalnih promjena uopće moguće vršiti neka kredibilna predviđanja o tome što će se u nekoj relativno kratkoj ili dužoj vremenskoj distanci dešavati u globalnim koordinatama političkih procesa, koja bi bila validna za donošenje odgovarajućih političkih odluka u međunarodnim odnosima? Na ovo pitanje svakako da je teško formulirati odgovor s punom akademskom odgovorenošću u okolnostima brzih, dubokih i strukturalnih promjena.
Kada bi se čak i mogao postirati takav odgovor ostaje otvoreno pitanje odnosa između egzistirajućih apstraktnih teoretskih koncepcija i strukturalno promjenjene realne globalne političke scene, što pitanje učinkovitosti teorija u procesu donošenja odluka u međunarodnim odnosima danas čini izuzetno kompleksnim i osjetljivim pitanjem. Kada se danas u suvremenim teorijama međunarodnih odnosa razmatraju ova i slična pitanja, pojavljuju se dodatne poteškoće koje se prezentiraju prije svega u promjeni same prirode proizvodnih procesa u globalnoj zajednici i prirode moći koja proističe iz tih odnosa. Kristalizacija nove prirode moći, koja se sve više pomjera od geopolitičkog i vojnog kompleksa, ka znanstveno-tehnološkom, inovacionom i tržišnom kompleksu, postiraju se i nove prijetnje i rizici, na koje država reagira u drugom svijetlu u odnosu na one prijetnje i opasnosti koje su notificirane u njihovim međusobnim komunikacijama u prethodnom periodu.
Uz to, strukturalne promjene uvjetovale su i nove globalne procese u kojima su brojni tradicionalni atributi i aktivnosti suverenih država inherentno suspendirani ili stubokom promjenjeni. Novi prioritetni zadaci i aktivnosti sa promjenjenom sadržinom, nameću se u punom prioritetu pred državu.
Ove posljedice globalnih strukturalnih promjena traže nove odgovore, što dakako traži i nove doktrine i nove političke percepcije. Više nego ikad do sada, pojavljuje se potreba za novim idejama i novim imaginacijama novih doktrinarnih koncepcija, koje bi bile u mogućnosti ponuditi novu observaciju ponašanja države i drugih subjekata međunarodnih odnosa u strukturalno promjenjenom i globalnom tehnološkom, političkom, ekonomskom, tržišnom i ideološkom međuzavisnom ambijentu. U novom kompleksno promjenjenom okruženju teško je tražiti adekvatnu prognozu ponašanja države u konceptu danas egzistirajućih teorija međunarodnih odnosa.
Modeli realizacije interesa država, modeli saveza i kooperacija između država, kao i motivi i modeli dominacije i sukoba između država, stubokom su promjenjeni. Promjenjena je priroda i modeli preživljavanja države. Podjela na velike super sile i male sile traži novu verifikaciju i novi model vrijednovanja. Usljed globalnih strukturalnih promjena koncept političke kontrole tuđih teritorija više ne funkcionira. Koncept ofanzivno-defanzivne strategije traži novi model struktuiranja u kome će se vojna sila i politička moć države artikulirati sasvim na drugi način.
U globalnim strukturalnim promjenama koncept klasične realističke teorije umnogome je doveden u pitanje. Visok stupanj tehnološke, ekonomske i političke globalne međuzavisnosti, sa sve izraženijim izrastanjem nove podjele svijeta koja strukturalno i funkcionalno više nije u mogućnosti slijediti striktno linije razgraničenja između država, koje ulaze u fazu visoke disagregacije, sve agresivnije dovodi u pitanje i glavne postavke teorije liberalizma koja svoj koncept međunarodnih odnosa gradi prvenstveno na preferiranju države kao određujuće institucije međunarodnih odnosa.
Visok stupanj tehnološke i ekonomske međuzavisnosti između država, kalkulacija sa razvojem njihove inherentno-virtualne unutarnje demokracije, izrastanje međunarodnih institucija i multinacionalnih korporacija kao mutiranih oblika starog koncepta moći države, jednostavno nije u mogućnosti ponuditi novi koncept globalne i nacionalne sigurnosti u starim i prevaziđenim teoretskim modelima.
Strukturalnim promjenama promjenjena je i sadržina i priroda kako mira tako i konflikta. Mir više nije samo odsustvo rata između država. Nepoštovanje ljudskih prava i slobode, glad, bolest, neimaština i nemoć marginaliziranih da utiču na svoju sudbinu, ekološki balans, starenje stanovništva… danas su najveća prijetnja globalnom miru, prijetnja koja traži nove odgovore globalnog društva, traži novu strukturu upravljanja globalnim krizama, traži nove pravne norme i nove moralne kodekse. Strukturalnim promjenama nije dokinuta država niti je promjenjena prirodna težnje države za dominacijom, ali su promjenjene globalne okolnosti u kojima država djeluje, promjenjeni su uvjeti realizacije njenih interesa, promjenjena je i sama priroda moći i dominacije, što samo po sebi vodi u dramatičnu promjenu njenog ponašanja.
Promjena globalnog ambijenta u kojem država djeluje i promjena prirode moći države (u kojoj vještačka inteligencija, kompjuterski algoritmi, nanotehnologija, biotehnologija… što pomjera dominaciju ka međusobnoj privlačnosti), sve izoštrenije traže nove fokuse posmatranja i objašnjenja ponašanja država u novom globalnom okruženju. Ti novi fokusi države sve izraženije traže simbiozu temeljnih postavkih postojećih teoretskih koncepata međunarodnih odnosa u potrazi za identifikacijom faktora koji bi mogli utjecati na drugačije ponašanje države u ambijentu novih globalnih strukturalnih promjena.
U novom globalnom okruženju nužno je ponovo razmotriti unutarnju percepciju strukture Realističke, Institucionalističke, Neomarksističke teorije te teorije Socijalnog konstruktivizma kao „DOKTRINU KREATIVNE MODERNOSTI“ koja se stidljivo pojavljuje na rubu dolazećih velikih pomjeranja od neoliberalnog kapitalizma ka modelu „kreativnog i odgovornog kapitalizma“ sa novim ključem tehnološkog razvoja i novom strategijom „kreativne privlačnosti“. U kontekstu globalnih strukturalnih promjena, filozofska rasprava u „kijevskom teatru“ dobija nove konotacije koje bi mogle ponuditi, ako ništa drugo onda bar nadu, za jasnije formuliranje izlaza iz ovog filozofskog i ratnog konflikta. (*)