Nedžad Bašić
U svakom sukobu između božanskog i kraljevskog zakona, pojedinac bi trebao poslušati kralja ili izabrati smrt. Nakon što je narod dao apsolutnu vlast kralju, nema pravo da se pobuni protiv njega. (Hobbes)
Danas se na ulicama Kijeva vodi teška, krvava i mučna filozofska rasprava praćena hiljadama mrtvih i ranjenih, velikim razaranjima i velikim patnjama ljudskog bića, koje još uvijek ne shvata suštinu ove filozofske polemike. Od toga u kom će se pravcu kretati sudbina Kijeva, dakako i cijelog čovječansrtva umnogom će ovisiti od toga kako će se ova filozofska debata na ulicama Kijeva okončati. Hoće li u Kijevu pobjediti Hobbesovo mitološko čudovište „Lavijatan” koje brani apsolutnu kraljevu moć kao vrhovnu moć koja svima nameće „prirodno stanje” mira u kojem svi pate od stalnog straha od nasilne smrti, u kojem je život čovjeka usamljen, siromašan, gadan, surov i kratak, bez prava na pobunu. Šta će se u Kijevu desiti s Lok-ovim „prirodnim pravima” čovjeka na život, slobodu i vlasništvo koja mu niko ne može oduzeti niti ga prisiliti da se toga odrekne. Hoće li Hobbesovo mitološko čudovište dozvoliti Lok-ovim prirodnim pravima čovjeka da ograniče apsolutnu moć kralja, gospodara i da se pobuni protiv kralja koji greši. Hoće li „Duh zakona” Čarlsa Monteskijea (Charles Montesquieu) uspjeti naći neku ravnotežu između „prirodnih prava” čovjeka i društva u kojem ljudi počinju tražiti vlasništvo nad imovinom, što rezultira nejednakošću, ubistvima i ratom. Hoće li Rusov (Rousseauu) „čovjek koji se rađa slobodan a svuda ostaje u okovima” uspjeti da pronađe način da zaštiti svačiji život, slobodu i imovinu, mir i dostojanstvo.
Rusija je nakon kolapsa SS posebno usmjerila svoje napore u pravcu osporavanja sjevernoatlantske sigurnosne arhitekture dizajnirane nakon Hladnog rata. Energično je tražila da zauzme mjesto i ulogu bivšeg Sovjetskog Saveza (SS) i da time učini svoje sigurnosne zahtjeve ravnopravnim sa sigurnosnim zahtjevima zapadne sigurnosne arhitekture. Međutim na putu rehabilitacije moći i ugleda SS, kojeg više nema, Rusija je optirala koristiti vojnu silu kako bi u svojoj orbiti zadržala članice bivše sovjetske imperije, od kojih su neke već bile postale članice EU i NATO saveza. Time njen politički i vojni establišment nije uspio doseći razinu razumjevanja promjena u 21. stoljeću i primaći se novim silnicama „nove globalne strukture moći“.
Umjesto razumjevanja novih zakonitosti razvoja 21. stoljeća, Rusija organizira vojne upade u Gruziju, nasilno pripaja Krim, priznaje samostalnost nasilno odcjepljenih dijelova Ukrajine, vojnim intervencijama spašava autoritarne korumpirane režime Kazahstana., Bjelorusije i širi svoj autoritarni utjecaj na zemlje sa autoritarnom populističkom orjentacijom, unoseči opći nemir i strah u međunarodne odnose. Traži da bude tretirana kao punopravna nasljednica bivše imperije SS sa sopstvenom zonom utjecaja i rezerviranim pravima u međunarodnim institucijama. Traži preispitivanje geopolitičkih posljedica kolapsa SS, traži novi položaj Rusije u evropskoj i svjetskoj sigurnosnoj arhitekturi, prvenstveno baziran na naslijedjenoj strukturi vojne moći narasle autoritarne populističke diktature.
Pripremanje stvaranja nove imperije na temeljima nestale sovjetske imperije sve više gura Rusiju ka poziciji remetilačkog faktor u međunarodnim odnosima. Nakon aneksije Krima, premda je izbačena iz G-8, Rusija je ostala sa pravom veta u Vijeću sigurnosti UN što joj je i dalje obezbjeđivalo ključnu ulogu u riješavanju svih značajnijih globalnih sugurnosnih pitanja. U međuvremanu uspješno je obnovila i proširila asortimane svoje nuklearne i konvencionalne vojne sile, što ju je učinilo sposobnom da projektuje sopstvenu strukturu globalne sile. Sposobnost da egzistencijalno ugrozi svoje susjede i time stvori stanje anarhičnosti i straha, omogućava joj da privede Zapadne zemlje za pregovarački sto i da razmatraju njene diktirane sigurnosne zahtjeve.
U uvjetima kada je USA na unutarnjem ideološkom planu dosta lomljiva, kada se je EU našla pod udarom autoritarnog populizma u pojedinim njenim članicama koje su nedavno izašle iz neposrednog okruženja ili iz same imperijalne strukture SS (Slovenija, Hrvatska, Mađarska, Poljska, Slovačka…), kada ima neupitno savezništvo autoritarne vlasti u NR Kini, Rusija će definitivno stupiti na globalnu političku scenu sa novom doktrinom (Putinova doktrina) alarmantne političke ugroženosti Rusije. Po ovoj doktrini raspad SS je najveća geopolitička greška 20. stoljeća, sa kojom je preko 25 miliona Rusa ostalo van svoje matične zemlje, od toga više od 12 miliona unutar Ukrajine, što će joj omogućiti da svoje sigurnosno pitanje pomjeri ka pitanju duhovnog i kulturnog jedinstva ruskog naroda i teritorijalnog integriteta Rusije. Time će se duhovni i kulturni identitet ruskog naroda naći u istoj ravni sa nacionalnom sigurnošću Rusije. Dovođenjem u istu ravan duhovni i kulturni identitet sa teritorijalnim integritetom i vanjskom sigurnošću stvorena je fertilna platforma za uvođenje u igru Ruske Pravoslavne Crkve na političkoj platformi, što će dati izuzetno veliku političku moć ruskoj oligarhiji u dominaciji nad ruskim društvom. U takvom okruženju, mada raspolaže sa najmodernijim nuklearnim hipersoničnim programima kao i najrobusnijom konvencionalnom vojnom moći sa aerosolnim (termobaričnim) projektilima, narativ ugroženosti Rusije i ruskog naroda s lakoćom je dobio determinaciju ruske vanjske sigurnosne ugroženosti od strane NATO organizacije. Staro rivalstvo između NATO-a i Rusije (Varšavskog Pakta) ponovo se vraća na globalnu političku pozornicu sada u nacionalnoj radije nego u ideološkoj performanci, ali sa istim žarom i isključivošću, mada u znatno izmjenjenom globalnom i lokalnom teatru.
Međutim, posezanje za apsolutnim pravima i privilegovanim interesima bivše imperije sasvim je istrošeno. Istrošen je i zahtjev za održavanjem trajne neutralnosti bivših članica Sovjetske imperije koje su u međuvremnu postale članice saveza koji je promjenio svoju unutarnju strukturu i ciljeve, koji sad više služi za obezbjeđenje nesmetanog protoka informacija i podataka kao platforme novog oblika globalne digitalne proizvodnje, a ne samo odbrani od nasilnog nasrtaja s polja. Pod udarom novih globalnih promjena nestao je Varšavski ugovor, promjenjena je i priroda Sjeveroatlantske vojne alijanse a sa tim su nestale i privilegovane zone utjecaja s pravom veta velikih i moćnih sila. Strah od vanjske vojne prijetnje sve se više relativizira i pomjera u zonu „kreativne privlačnosti” u „novoj globalneoj strukturi moći“ u kojoj bi svako mogao naći svoju privilegiju pripadanja novom svijetu koji se stvara na horizontima čovječanstva.
Istorijski kulturni i civilizacijskih background ruskog naroda, iz kojeg su iznikli brojni književnici, pjesnici, pravnici, naučnici, umjetnici, sportisti, nobelovci, bez kojih se sasvim sigurno ne može zamisliti kultura i civilizacija čovječanstva, daje nam za pravo da uskoro možemo očekivati veliki bunt ruskog naroda protiv njegove autoritarne političke vlasti koja danas brutalno razara jedan od najstariji centara ukrajinske, ruske i svjetske kulture i civilizacije. Razaranje jedne kulture i civilizacije na početku 21. stoljeća ostavlja tamnu i sramnu fleku na licu cjelog čovječanstva, koje ima prioritetnu dužnost prekinuti nasilje koje provode nasilnici u cilju zaštite svojih bolesnih ambicija i nemoralno stečenog bogatstva. (*)