Nedžad Bašić
„Naše društvo je duboko bolesno. Naše duše su trajno prazne. Odrasli smo pretpostavljajući da su drugi krivi sve vrijeme, tako stvarajući stotine hiljada čuvara koji motre na našu moralnost savjesti, čistotu pogleda na svijet, povinovanje željama vlasti. Pretvorili smo istinu u zločin“. (Aleksandar Nikolajevič Jakovljev, filozof sovjetske glasnosti).
„Savladao sam haos u Njemačkoj, vratio red, jako povećao proizvodnju u svim oblastima nacionalne privrede… Uspio sam da obezbjedim nove poslove za 7 miliona nezaposlenih Njemaca čije su nam nevolje tako dirale srca… Ne samo da sam politički ujedinio njemačku naciju, već sam je takođe i ponovo vojno naoružao…, i pokušao sam da, stranicu po stranicu, likvidiram Ugovor čijih 448 članova sadrže najgore nasilje – toliko grozno da se nikada nije od nekog naroda ili nekog ljudskog bića očekivalo da se potčini tako nečemu. Vratio sam Rajhu pokrajine koje su nam otete 1919. godine; vratio sam u otadžbinu milione nesrećnih i protjeranih Njemaca; obnovio sam hiljadu godina staro istorijsko jedinstvo nemačkog životnog prostora; i pokušao sam da ostvarim sve to bez prolivanja krvi i bez nanošenja ratne patnje bilo mom, bilo drugim narodima. Ostvario sam sve ovo, iako sam još prije 21 godinu bio nepoznati radnik i vojnik svog naroda, ostvario sam sve to zahvaljujući vlastitim naporima”!
Ovaj govor Hitlera u Rajhstagu 28. aprila 1939. sa strepnjom i užasom asocira nas sa govorima i proklamacijama današnjih brojnih autoritarnih nacionalnih vođa koji svoj autotitarni poredak grade na kvazimističnoj vezi između vladara i crkve, podmitljivosti, laži, i zabavi (bogatstvu) alfa nacionalnih elita i alfa mužika, koji stvaraju ideal „novog svijeta“ u kojem je osigurana potpuna sloboda izvrtanje mišljenja i riječi, što će učiniti ubijanje slobodne volje čovjeka opravdanim i relaksirajućim. Kult laganja, prevare, neznanja, neslobode i tiranije, ponovo izrasta u najviše vrijednosti nastajućeg autoritarnog populističkog trenda u kojem je teško koga uvjeriti da istina i sloboda uopće nešto znače. Laganje postaje toliko uobičajeno da je teško povjerovati da iko može govoriti istinu, izuzev ludaka, jeretika, sanjara, i skeptika, koje i onako niko ne uzima za ozbiljno.
Koncept društva pune prividne zaposlenosti, društva prisilnog reda, rada i vojne discipline, društva u kojem je uspostavljena nacionalna i vjerska homogenost i jedinstvo u kojem se ne postavljaju pitanja individualna prava i sloboda čovjeka niti dostojanstva manjinskih grupa, izrasta u haotično društvo u kojem čovjek više nije sposoban da razazna stvarnost od fikcija niti da uoči razlike između istine i laži, koje u stvari više i ne postoje, kako to navodi Hana Arent: „U vječno promjenljivom svijetu, mase su stigle do tačke da istovremeno povjeruju u bilo šta i da ne vjeruju ni u šta, i da misle da je sve moguće, a ništa nije istina“. U tom haotičnom društvu čovjek gubi moralnu i intelektualnu snagu otpora. Samoobmana, preživljavanje i želja za moć postaje glavna potisna snaga za njegovu nepokolebljivu uvjerenost da je u pravu i kada radi i odobrava i najužasnije zločine i nepravdu.
Stari poredak je srušen ili se rastača u cijelom svijetu, a čovjek je u grču između nedovršene arhitekture savremenih znanstvenih trendova i političkih dogmatskih i teoloških struktura koje ga još uvijek drže zarobljenim u lancima njihove moći i utjecaja, i njegovog neznanja i imbecilnosti što ga čini nemoćnim da prepozna opasnost koja mu se približava.
„Nestala nada, iznevjerena dobrota, nekažnjene laži“ postaju glavne odrednice „autoritarnog populističkog svijeta“, koji se sve jasnije ocrtava na horizontima čovječanstva, sa malom vjerovatnoćom pobune čovjeka protiv samog sebe u tom svijetu. Kao u Orvelovoj „Životinjskoj farmi“ u društvu sa apsolutno nepogrešivim vođom i sa nepismenim pukom, uz falcifikovanje dokaza, život čovjeka lažno postaje sve bolji i bolji, napredniji i ekspresivniji. Za drugačije viđenje nema dokaza u autoritarnom populističkom „novom svijetu“. Baš kao što je Jevgenije Zamjatin napisao u svom antiutopijskom romanu „MI“ (1920), čovjek je ponovo doveden pred izbor „između bolne i haotične slobode i bezumne sreće potpune poslušnosti“ u kojoj sve prelazi u svijet halucinantnih sjenki i nestvarnosti. U toj bezumnoj sreći čovjeka, sjenke logora za masovno ubijanje, silovanje i protjerivanje, sa aritmetičkom progresijom užasa razorenih gradova i sela, sa stalnom prijetnjom upotrebe atomske i hidrogenske bombe, čini svjetlucavu stvarnost morbidno poremećenog uma čovjeka na samom početku ovog milenijuma.
„Proli se uljuljkuju u stanje bezvoljnosti postojanim kljukanjem filmovima, pornografijom, horoskopima, fudbalom, pivom, kockom i nacionalističkim pjesmama“. (G. Orwell). (*)