Piše. H. Muratović                         

Podsticaj da napišem ovaj tekst dale su mi izjave dvojice akademika iz domena ekonomskih nauka. Jedan od njih je akademik Muris Čičić, predsjednik ANUBiH, a drugi akademik Žarko Papić. Izjavu prvog (Čičića) ne smatram ozbiljnom, već i neodrživom ne samo sa socijalnog i političkog, nego i ekonomskog aspekta. Naime, ovaj ekonomista tvrdi da ne treba sniziti poreska opterećenja na naftne derivate, prvenstveno akcize, iako ona iznose 40% po litri goriva. Bila mi je muka čitati sva daljnja „obrazloženja“ ovoga autora, s obzirom da je on očigledno apologeta (branilac) politike aktuelne vlasti (Vlade). Jer, da energenti imaju višestruko multiplikativno dejstvo na cijene drugih proizvoda, smatram da ne treba ni obrazlagati. Drugi autor (Papić) problemu pristupa sa posve suprotnih pozicija, odnosno predlaže Vladi da suspenduje akcize na goriva, budući da su poreska opterećenja visoka i da u njima dominiraju akcize, te da će svako povećanje cijene goriva neminovno višestruko  uticati na povećanje cijena drugih roba.

Cijena nafte na svjetskom tržištu je alarmantno visoka, budući da je 03. marta iznosila 113 dolara po barelu. S obzirom da BiH nema proizvodnju vlastite nafte i da ju mora uvoziti, te da ona nije zamjenjiva (supstitabilna), visoka cijena ovoga energenta direktno generira inflaciju. Kako entitet Federacija ima simbolične robne rezerve ovoga energenta, a Robne rezerve entiteta RS su u stečaju, jasno je da cijene ovih energenta zavise od njihovih kretanja na berzi. Dakle, Vlade nemaju nijedan instrument da utiču na obuzdavanje cijena naftnih derivata, osim snižavanja poreskog opterećenja. Stoga se postavlja logično pitanje: zašto to ne čine? Zar je moguće da silni savjetnici u vladama ne znaju za najstariju definiciju inflacije („stanje kada puno novca juri malo roba, odnosno kada je potrebno više novca da bi se kupila ista količina robe“). Poređenjem stavova dva navedena autora, usto i akademika, običan čovjek može samo da se čudi. I dok prvi očigledno brani aktuelnu vlast, čiji nosioci su jedinstveni jedino u ispostavljanju računa narodu i u nesposobnosti, drugi ima korektan odnos prema ovom problemu.

Budući da je autor ovoga teksta prije neki dan za ovaj portal napisao kolumnu pod nazivom „Kolike su robne rezerve ključnih proizvoda u BiH?“, nema potrebe to opet ponavljati, već javnosti ukazati koliko (ne)odgovorno istom problemu u BiH pristupaju i ekonomski teoretičari. Jasno je da su jedni sluge vlasti, a drugi narodu. Dokle?! Jer, iako monetarni teoretičari nisu saglasni u pogledu karaktera, definisanja, uzroka i posljedica inflacije, svi se slažu da su njeni učinci štetni po privredu i stanovništvo.

Da bih ukazao na nerazumnu odluku vlada da i dalje zadržavaju visoke stope akciza i time još više povisuju maloprodajnu cijenu goriva, te razloge različitih stajališta monetarnih teoretičara, neophodno je da se ukratko obrazlože: definisanje inflacije, najznačajnije teorije o inflaciji, generatori inflacije, tipovi inflacije, posljedice inflacije i ključni faktori antiinflatorne politike.

Fenomen inflacije postao je predmet vrlo važnih studija i rasprava čak i pri njenom definisanju. Tako nobelovac Pauel A. Samuelson pod inflacijom podrazumijeva period opšteg rasta cijena roba i faktora proizvodnje; V. Majsner da je to povećanje novčanog opticaja preko one količine pri kojoj se opšti nivo cijena održava na dosadašnjoj visini; Bernard Šmit da inflacija predstavlja smanjenje vrijednosti novčane jedinice; I. Perišin da ona predstavlja opći i samoodrživi rast cijena; T. Jovanovski da je inflacija monetarni izraz privredne neravnoteže; S. Jović da inflacija predstavlja opšti porast cijena uzrokovan monetarnim i nemonetarnim faktorima. Nakon sublimiranja shvatanja inflacije najvažnijih monetarnih teoretičara, izvlačim zaključak da je inflacija složena društveno-ekonomska pojava izazvana novčanim, realnim ili pak političkim poremećajima ravnoteže i kretanja u privredi, a kao njena posljedica nastaje samoodrživo i teško kontrolisano povišenje cijena, opadanje životnog standarda, povećanje novčanog opticaja, smanjenje vrijednosti domaćeg novca i progresivno iscrpljivanje domaćih deviznih rezervi.

O inflaciji postoje brojne teorije. Najznačajnije su teorija inflacije tražnje i teorija inflacije troškova. U prvu grupu teorija inflacije tražnje ubraja se nekoliko varijanti, a najpoznatije su: kvantitativna teorija novca, teorija inflatornog jaza, psihološka teorija i teorija monetarista. Zajedničko svim ovim teorijama je to da inflacija nastaje zbog veće tražnje od ponude. Naime, povećana tražnja dovodi do prasta cijena, budući da druga strana (ponuda) nije u stanju (ili nije voljna) zadovoljiti povećani obim tražnje na prijašnjem nivou cijena. Razlike među navedenim teorijama su u uzrocima koji su izazvali porast tražnje. Teorija inflacije troškova u suštini se svodi na tvrdnju da ona ima korijen u pritisku troškova, a u težnji da se povećaju nadnice i/ili drugi troškovi proizvodnje i prebace na gotove proizvode i usluge. Povećanje plata bez odgovarajućeg povećanja produktivnosti rada dovodi do porasta troškova proizvodnje po jedinici proizvoda, i posljedično, do povećanja cijena. Ovu teoriju zastupaju anglo-američki teoretičari, a poznata je i kao inflatorna spirala nadnica. Teorija inflacije troškova povezuje se i sa monopolističkim cijenama i dominacijom velikih korporacija, kada su ova preduzeća u uslovima imperfektnog tržišta u mogućnosti da nezavisno od uslova na tržištu određuju nivo cijena, i time povećaju profit, što doprinosi inflatornom pritisku (profit-push inflation). U uslovima povećane tražnje u odnosu na ponudu postoji i administrativno određivanje cijena (mark-up pricing). Ono, po pravilu, ima tendenciju da djeluje na relativno usporavanje rasta cijena. S obzirom da se cijene formiraju na osnovu kretanja troškova, a ne tražnje, cijene će sporije rasti nego što bi bio slučaj da vlada zakon viška tražnje. Naravno da ovakvo djelovanje može biti u velikoj mjeri korigovano u slučaju kada se mark-up formiranje cijena bez odlaganja prilagođava kretanju viška tražnje. Treća varijanta inflacije troškova ističe porast uvoznih cijena, kao primarni uzrok inflacije. Kao glavni uzrok inflacije navodi se porast uvoznih cijena (nafte, važnih sirovina, najvažnijih prehrambenih proizvoda), što je sada slučaj na domaćem tržištu kod nafte i naftnih derivata. Budući da BiH ne može uticati na cijene nafte na svjetskom tržištu, preostaje joj da rast cijena ublaži manjim fiskalnim nametima, a ne da još koristi i dodatne akcize na ove proizvode, što je u krajnjoj liniji kontraproduktivno, jer će povećane cijene energenata (nastale usljed povećanja fiskaliteta) smanjivati proizvodnju kao osnovicu na koju se obračunavaju cijene.

S obzirom na namjenu ovoga testa, izostavljeni su osvrti na teorije o inflaciji, odnosno o kvantitativnoj teoriji novca, kejnzijanskoj varijanti inflacije tražnje, monetarističkoj neokvantitativnoj teoriji i teoriji inflacije troškova, te kompleksno tretiranje inflacije.

Pored monetarnih i realnih faktora, koji se javljaju kao uzročnici inflatornih kretanja, postoji cio niz neekonomskih, posebno političkih uzročnika inflacije, kao što su ratovi, oružane pobune i slično. Ilustrativan primjer za ovo je rusko-ukrajinski rat, koji ima snažne uticaje na cijene nafte, naftnih derivata i plina, koji multiplikativno (višestruko) djeluju na cijene ostalih proizvoda, posebno u zemljama koje nemaju odgovarajuće robne rezerve i/ili koje ne redukuju poreske namete na ove, uvozne proizvode, što je slučaj sa BiH.

Postoji više tipova inflacije: stabilna, slaba, latentna, umjerena, visoka, burna ili nekontrolisana, domaća, uvozna, otvorena, prigušena, stagflacija.

S obzirom na aktuelno stanje sa energentima u BiH ukratko ću se osvrnuti na domaću i uvoznu inflaciju. Uzroci domaće inflacije mogu biti: efektivna novčana tražnja, inflacija izazvana neravnomjernom raspodjelom realnog nacionalnog dohotka, inflacija deficitnog investiranja, inflacija zbog nestašice namirnica, izazvana lošom žetvom, većim izvozom, povišenjem cijena zbog pretjeranog oporezivanja, itd. Osim domaće, postoji i uvozna inflacija, koja se prenosi iz inostranstva u domaću privredu preko vanjske trgovine, kretanja kapitala, kretanja radne snage i sl.

Poznato je da bilans vanjskotrgovinske razmjene zemlje može biti uravnotežen, pozitivan i negativan. Da stanje suficita u robnom bilansu jedne zemlje može dovesti do inflacije pokazao je primjer Njemačke, koja je svojevremeno gomilala devizne rezerve, koje su povećavale domaći monetrani volumen i postepeno dovodile do inflacije. Suficit kod neke nerazvijene zemlje, kao uzročnik inflacije, nastaje kada se njene devizne rezerve pretvore u kupovnu moć koja alimentira sve jaču i jaču tražnju (slučaj kada npr. zemlja izvoznica nafte iskoristi oskudicu nafte i preko većih cijena ostvari značajan priliv deviznih sredstava, neinvestirajući ih produktivno, već za povećanje plata administracije i u luksuznu potrošnju). Inflacija može biti izazvana deficitom platnog bilansa. To je slučaj kada zemlja troši više nego što proizvodi i, što posljedično, utiče na smanjenje vrijednosti domaće valute na deviznom tržištu. Iz toga proizlazi povišenje cijena uvezenoj robi, a to može (usljed porasta cijena uvozne robe, npr. nafte) stvoriti ili stanje oskudice ili povećanja cijena na domaćem tržištu. S obzirom da skok cijena ugrožava životni standard, to će usloviti zahtjeve za povećanje plata. Povećanjem plata, ukupna tražnja još više se povećava, što izaziva rast cijena, dok se uvoz (zbog manjka deviza), smanjuje i onemogućava usporavanje rasta cijena.

Kretanje kapitala može izazvati inflatorne tendencije. Tako inostrani kapital povećava porast nove kupovne snage u zemlji primaocu. Ova kupovna moć predstavlja novi potencijal koji je preduslov za povećanu proizvodnju i u krajnjoj liniji, porast društvenog proizvoda. Usto, obično se povećava uvoz realnih dobara i investicione opreme. Ali, u zemlji dužnika mnogo brže raste ukupna platežno sposobna tražnja nego domaća proizvodnja, što za posljedicu ima porast cijena. U vrijeme izmirenja obaveza po osnovu ino zajmova (otplate i kamate) javljaju se deflacijske pojave, jer dio dohotka koji odlazi inostranim bankama u obliku anuiteta, predstavlja smanjenje domaće ukupne kupovno sposobne tražnje.

Kretanje radne snage jedan je od uzoraka uvezene inflacije. To je slučaj u decembru mjesecu kada u zemlju dolaze radnici iz inostranstva, koji uslovljavaju porast platežno sposobne tražnje, što obično izaziva porast cijena roba.

Posljedice inflacije odražavaju se na proizvodnju, privredni razvoj i zaposlenost. U proizvodnji to su nesigurne kalkulacije, jer ih je teško uraditi u uslovima stalnih promjena cijena inputa (ulaza). Nadalje, inflacija negativno utiče na ekonomičnost poslovanja i produktivnost rada. Zbog prividno visoke rentabilnosti (usljed povećanja cijena autputa), smanjuju se napori za uštede (ekonomičnost). Kako ovakvo stanje, po pravilu, ne traje dugo, povećavaju se troškovi života, pa radnici usmjeravaju borbu za veće plate, nezavisno od rezultata rada, što se negativno odražava na ekonomično poslovanje, što rezultira padom realnih dohodaka (plata), a što opet utiče na volju radnika na poslu. Stoga radnici traže prekovremeni rad da bi ostvarili dopunske zarade. Preduzeća sa niskim platama nastoje dostići one u preduzećima koja imaju povoljnijiji tržišni položaj, iako im to ostvareni rezultati objektivno ne omogućavju. U takvim okolnostima troškovi se nastoje pokriti putem porasta cijena na tržištu, a ne isključivo povećanjem produktivnosti i snižavanjem troškova sopstvene proizvodnje.

Inflacija stvara višak tražnje i smanjuje međusobnu konkurenciju preduzeća što se veoma negativno odražava na rentabilnost i efikasnost korištenja sredstava. Iskrivljene (nerealne) cijene ne dozvoljavaju da se izvrši optimalna alokacija investicija, pa se izvode i takve koje će se u normalnim okolnostima pokazati potpuno promašenim i nerentabilnim. Ekonomski kriteriji pri donošenju investicionih odluka se deformišu, što doprinosi pretjeranom zaduživanju preduzeća kod banaka. Stalan porast međusobnog zaduživanja izaziva hroničnu nelikvidnost. U situaciji hronične nelikvidnosti otežana je zamjena stalnog kapitala, jer amortizacija koja se izdvaja na nabavnu vrijednost stalnih sredstava, koja su kupljena po starim (nižim) cijenama, nisu dovoljna da se izvrši zamjena za nova sredstva, za koja, zbog porasta cijena, sada treba više novca od onoga koji je izdvojen ranije. Ovaj problem obično se nastoji riješiti revalorizacijom osnovnih sredstava. Nadalje, inflacija smanjuje kupovnu snagu novca, što destimuliše štednju. U uslovima značajne inflacije novac i tržište doživljavaju postepenu degradaciju ranijih funkcija koje im pripadaju u sistemu slobodne ekonomije. Kao posljedica navedenog, dolazi do špekulativnih trgovina.

Iako jedna grupa zapadnih ekonomista zastupa stav da blaga inflacija pogoduje privrednoj aktivnosti, druga grupa zauzima suprotno stajalište. Naime, monetaristi M. Fridmana ističu da je inflacija kao uživanje u alkoholu. U početku je ugodno, ali kasnije boli glava, jer radnici dobivaju veće plate, ali nominalno, a njihova kupovna moć biva neutralisana povećanim cijenama roba i usluga i njihove realne nadnice opadaju. Od inflacije koristi imaju dužnici jer obaveze vraćaju manje vrijednim novcem. Inflacija ide na štetu povjerilaca i primalaca fiksnih primanja. I kada dođe do porasta nominalnih plata, one ipak ne mogu kompenzirati porast troškova života. Preraspodjela nacionalnog dohotka putem inflacije vrši se iz džepa radnika, štediša, penzionera i drugih primalaca fiksnog dohotka i predstavlja njen najnepovoljniji društveni efekat i čini ju uzrokom socijalnih nepravdi, jer pogađa one koji moraju živjeti od niskih stalnih primanja. Postojeća i očekivana inflacija utiče na veće kupovine roba (anticipacija), što je sada slučaj u BiH. Inflatorni procesi utiču na vanjske odnose jedne zemlje. Porast cijena čini platni bilans deficitarnim i izaziva postupno iscrpljivanje nacionalnih deviznih rezervi.

Opširniji osvrt na definisanje inflacije, najznačajnije teorije o inflaciji, tipove inflacije, generatore inflacije i posljedice inflacije, učinio sam s namjerom da se vidi sva njena kompleksnost sa ekonomskog, socijalnog i političkog stanovišta, odnosno da zemlja (BiH) mora vrlo brzo markirati ključne generatore inflacije i poduzeti odgovarajuće antiinflatorne mjere u cilju njenog suzbijanja. U kontekstu teme, Vlade moraju javnosti priznati da je ključni generator inflacije njihovo nastojanje da obezbijede sredstva za finansiranje neproduktivne (lične) potrošnje svoje izborne baze (budžetlija) i nodsilaca vlasti. Ovaj zahtjev ne dopušta poreska sniženja. I dok odgovoran čovjek nekako može da razumije (ali ne i opravda) parazitsku vlast da održi pozicije, ne bi smio ni sanjati da to čine i akademici iz domena ekonomskih nauka. Ovdje im razuman čovjek treba postaviti samo jedno pitanje: za koliko ste se prodali?!

Praksa je dokazala da se bolne mjere najlakše donose u bolnim (turbulentnim) uslovima, kakvi su danas u domenu energenata. S tim u vezi, odgovorne vlade bi morale:

* smanjiti neproduktivnu (ličnu) potrošnju najmanje za 10%;

* budžetlije, kojima to ne odgovara, usmjeriti da višu platu ostvare u poljoprivredi;

* deprofesionalizirati zastupnike svih nivoa vlasti, odnosno plaćati im troškove prevoza, smještaja i mjesečnu naknadu 1.046 KM, kolika je prosječna plata u Zemlji;

* oporezovati vlasnike neobrađenog zemljišta ili ih natjerati da ga daju na korištenje onima koji to hoće (na primjer, budžetlijama);

* eliminisati akcize na gorivo;

* smanjiti poreze i doprinose na plate minimalno za 10%;

* utvrditi godišnje potrebe za poljoprivrednim proizvodima po vrstama i količinama i domaćim poljoprivrednicima reći kolike su im garantovane cijene i koliko će proizvoda kupiti za robne rezerve, te koji i koliki su im podsticaji za proljetnu sjetvu. S obzirom da je za očekivati da će se nastaviti turbulentnost u domenu poljoprivredno-prehrambenih proizvoda, robne rezerve ključnih roba BiH moraju biti za šest mjeseci. Jer, Njemačka nije slučajno robne rezerve ključnih proizvoda povisila sa devet na 12 mjeseci.

Naprijed navedenih sedam mjera morale bi biti u fokusu predizborne kampanje svih stranaka, a ljudi konačno moraju shvatiti da je sve mimo toga prodaja magle u rinfuzi. Ekonoskim stručnjacima koji prodaju čast za večeru treba otvoreno reći da časti nemaju jer im u konačnici večere plaća bosanska sirotinja. Isto kao i vladajućim strankama, čiji su oni („stručnjaci“) obične sluge, bez ljudskog dostojanstva i stručnog integriteta. Zar treba reći još nešto? (*)