U prvom broju Feljtona (vidi www.reprezentt.ba) pokušao sam objasniti zašto još jedan feljton, naznačio sam na osnovu čega ću pisati, najavio neka otvorena pitanja i naravno osvrte na zaključke, odnosno njihovu interpretaciju na sasvim „novi način”. Sudeći po reakcijama čitalaca i javnosti ne mogu biti zadovoljan! Da li je u pitanju nezainteresovanost, ravnodušnost ili nešto sasvim drugo-treće ostaje mi još nepoznato. Prethodnih devet nastavaka u stvari je veoma površan-letimičan presjek događaja koji nas je podsjetio na ono što je već poznato, pokušalo pojačati pažnju na neke aspekte koji se u zavičaju protežu do današnjih dana, uputiti na izvore u kojima se može nešto više pročitati-saznati i naravno malo „uzdrmati” neka već utemeljena uvjerenja koja vrijeme nije potvrdilo, a u suštini radi se o prilično prozirnoj naivnosti karakterističnoj za sredine kakav je moj zavičaj. Nisam optimista kako sam u tome „uspio”, ali jesam jedan od onih koji sva ta zbivanja nisam prespavao i ostao ravnodušan.

Osvrt na publikovane zaključke

Naveo sam publikovane knjige i feljtone o Aferi ’87. i njenim ključnim ličnostima. U navedenim feljtonima izuzev nekih konstatacija u feljtonu A. Derviševića i nema nečeg s čim se objektivno ne mogu složiti. Ono što ne mogu prihvatiti iz Derviševićevog feljtona odnosi se na „tvrdnje” kako je Hamdija P. „pometen” zbog povezanosti sa Agrokomercom i njegovim mjeničnim poslovanjem. Po mom dubokom saznanju i uvjerenju Hamdija je morao biti eliminisan iz društveno-političkog života zbog svog sveukupnog političkog, naučnog i drugog angažamana koji je bio nezaobilazna prepreka akademsko-političkom lobiju u ostvarivanju njihovih ciljeva: ustavnog preustroja bivše države i sudbina Bosne u tome. Osnovne konstatacije i zaključke Šošićevih izdanja „Ekonomsko pokriće…” vrijeme je već potvrdilo: mjenice su imale pokriće u imovini Agrokomerca; povjerioci (banke okupljene u Tržištu novca) su potvrdili da se radilo o regularnim mjenicama jer su svoja potraživanja namirili, bh. rukovodstva su dokazala kako se ipak radilo o „dubiozi” koja se mogla sanirati mnogo brže i jednostavnije nego što je to učinjeno kasnije, odnosno da je ondašnja ekonomska osnova Republike bila takva da se povjerioci namire, ali i da je izostala politička volja za sanaciju poremećaja i nastavak poslovanja na približno dostignutom nivou do 1987. Dodikove konstatacije i zaključke koji proizlaze iz knjige „Uspon i pad A/C” kako je cijela „priča” nastala zbog nezakonitosti u poslovanju i kako se činilo ono što se činilo da je poboljša zakonitost, vrijeme jednostavno nije potvrdilo. Njegove konstatacije i zaključke bi mogao prihvatiti da je ondašnji bh. vrh osumnjičene za prekoračenja ovlaštenja i druge nedozvoljene radnje podvrgao poštenom suđenju, a istovremeno poduzeo neophodne mjere da Agrokomerc nastavi sa poslovanjem bez značajnijih poremećaja kako se to već uobičavalo u prethodnim sličnim skandalima u drugim krajevima ondašnje države.Kakve zaključke nudi najnovija knjiga

U već navedenoj knjizi „A huge political and financial furore” njen autor je jedno poglavlje posvetio konstatacijama i zaključcima (vidi: XI Zaključna razmatranja, str. 414-422). Suštinski radi se o proširenom i detaljnijem prikazu konstatacija i zaključaka navedenih u ranijoj knjizi „Na tragu zločina u Cazinskoj krajini”, I dio. Nemam namjeru niti prostor dozvoljava „polemiku” sa napisanim konstatacijama i zaključcima. Analitički prikaz i utemeljenost navedenog poglavlja knjige je prosto takav da je teško naći valjane argumente sa kojim bi nešto pokušalo dovesti pod znak pitanja ili pak osporiti. Možda će se ipak netko pojaviti tko to može, ali za sada ja ne! U među vremenu sam čuo kako je jedan poznati Cazinjanin „naručio” knjigu o Aferi ’87 da je napiše poznati i priznati bh. akademik. Živi bili pa dočekali! Većina nas će se radovati ako saznamo još nešto više, nešto novo! Na str. 413. piše: „Odluka bosanske političke elite da sprovođenje „strogoće” počne u Cazinskoj krajini je sasvim subjektivnog karaktera motivirana, po jednim, objektivnim stanjem nezakonitosti, a po drugim, političkim ciljevima državnog karaktera! Mjenice Agrokomerca kao osnovni razlog su problematične iz više razloga: dokumentovano je dokazano da je poslovanje s mjenicama, bez obzira na pridjeve (šuplje, fiktivne…) bila javna tajna na prostoru od 256 hiljada kvadratnih kilometara na kojem je 90.414 korisnika društvenih sredstava (broj OOUR-a u bivšoj državi početkom 1980-tih) moglo emitovati mjenice po subjektivnom nahođenju menadžerske elite; mjenično poslovanje Agrokomerca bilo je poznato svim nadležnim najmanje od 1984; sama činjenica da su povjerioci (banke okupljene u Tržištu novca…) zatražili da se mjenična potraživanja transformišu u kratkoročni zajam osporava tvrdnju da se radilo o „mjenicama bez pokrića” jer su svi mogli vidjeti-uvjeriti se da su novčani iznosi pribavljeni eskontovanjem mjenica korišteni za pribavljanje materijalnih vrijednosti (objekata, opreme…)…” U završnom dijelu ovog poglavlja (vidi: Suma-sumarus, str 420) autor u 16 stavki sublimira, sintetički formuliše zaključke. Jedan od tih zaključaka glasi: „Iznuđene ostavke, prvenstveno Hamdije Pozderca, bile su preuranjene i sasvim nepotrebne. Svojom ostavkom Hamdija je jeftino, brzo i nepotrebno ostao bez ovlaštenja, kapitulirao pred karijeristima i omogućio akademsko-političkom lobiju da nastavi ostvarenje svojih zamisli sa polovičnim rezultatom (Jugoslavija je nestala, Bosna je opstala, a Cazinska krajina uperena prema prosjačkom štapu)”. Ove godine (2007) promoviran je roman „Vreme vlasti 2” autora (čitaj: Dobrica Ćosić) koji se s razlogom svrstava među najuži krug ideologa Afere ’87. Sva sreća pa je „ocu srpske nacije” odzvonilo, a oni koji su ga slijedili ili još slijede neka pogledaju šta je ostalo na sonu. Neka ponovo pročitaju njegov roman „Deobe” pa neka poslije 50-tak godina pokušaju dokučiti tko je koga i zašto lagao više od pola stoljeća. Naprotiv toga i pitanje: tko je lagao Kladušku čaršiju 1987, a tko je laže danas? Naprijed u prošlost-jedna je od poruka sa otvora Gradske sportske dvorane 23. februara 2007., promovirana „Kladuškom čežnjom”. Tko sumnja neka ponovo pogleda DVD! Kako vrijeme više odmiče i na površinu isplivavaju važni detalji i pojedinosti o Cazinskoj krajini i njenim ličnostima, sve sam bliže uvjerenju kako je Agrokomerc odnosno njegova imovina jedan od važnijih razloga bratorata 1993/95. Već je obznanjeno i nehotično priznato kako se egzodus 1994/95. morao dogoditi da bi se pljačkanje moglo izvršiti (-Kako bi vas opljačkali da vas nismo isprašili?, riječi su koje je jedan od komandanata 5. korpusa rekao poslije svom prijatelju efendiji kada su se nenadano našli blizu šahovskih tabli)! Kako bi se sa Agrokomercom (čitaj: pljačkanje, privatizacija za „discount certificate”…) moglo dogoditi ono što se događalo poslije 1995. da se Abdić i njegovi sljedbenici nisu  isprašili na duže vrijeme!? Zaključna razmatranja u Hirkićevoj knjizi sadrže i snažne poruke koje imaju dalekometne domete ako se budu znale dešifrovati i primjenjivati. Bilo je onako kako je bilo i o tome će se još pisati, dopisivati, sporiti. Do sada identifikovane razlike u opisima će se produbljivati i-ili približavati. To je neminovan proces koji će potrajati. Ono što je po meni jako važno su poruke koje mogu biti od koristi za sadašnjost i budućnost. Pouke i poruke bi mogle biti teme za buduće osvrte na 1987! Tko zaboravlja taj zaslužuje da mu se ponavlja! Na kraju, zahvaljujem Redakciji ReprezenT-a na ustupljenom prostoru i grafičko-slikovnoj opremi tekstova! Čitaocima se izvinjavam zbog mogućih grešaka, kao npr. Stamboliću sam napisao ime Petar, a radi se o Ivanu, ili Samjo Jušić je otišao iz Kladuše na službu u Sarajevo koncem 1960-tih…(Kraj feljtona) Mehmed Koštić, Švicarska