Poslije Maršalove smrti (4. maja 1980.) intenzivirane su sve aktivnosti svih organa -institucija u Državi. U javnim medijima najviše su dominirale aktivnosti oko Dugoročnog programa ekonomske stabilizacije, priprema XIII Kongresa SKJ, a kako se vrijeme približavalo 1990-tim tako se u printanim medijima moglo više pročitati o raznim subverzivnim-nacionalističkim previranjima i komešanjima. Ono o čemu se samo povremeno moglo ponešto pročitati odnosilo se na djelatnost Službe državne bezbjednosti-SDB i Kontraobavještajne službe, poznatije kao KOS. U ovim službama došlo je do kadrovskog prestrojavanja već na početku perioda 1980/90. Glavni bosovi ovih službi, Duško Zgonjanin u SDB-u i Aleksandar Aco Vasiljević u KOS-u, odabrali su svoje „igrače” za svakojake igre koje će slijediti narednih godina. Tako smo u SDB Bihać dobili „glavne nadzornike” u imenima Todor-Todo Panjković i Milan Ljubojević. Uz ove Zgonjaninove pobočnike u KOS-u su dobro „potegnuli” Mileta Babić, Simeun Tomanov i Fikret-Fikica Muslimović. Kasnije će im u ispomoć priteći Enver Mujezinović, Jusuf Jašarević, Sejo Ćudić i drugi po zlu poznati čovječuljci čija imena će se protezati sve do konca minulog stoljeća. Već polovinom razdoblja 1980-90. u SDB je dobro napredovao „najpoznatiji” krajiški obavještajac Munir Alibabić-Munja (rođen u Srbljanima 1950.) koji se profesionalno zaposlio u policijskim službama 1973. Ovdje valja podsjetiti da je koncem 1970-tih sekretar Opštinskog komiteta Saveza Komunista Velike Kladuše (rahmetli Smail-Smajo Jušić) prešao raditi u Sarajevo gdje je na policijskim poslovima dobro kotirao. Sa njim će imati dobru suradnju jedan drugi Kladuščanin tokom kratkog zaposlenja također u policijskim strukturama u Sarajevu, a vraćen je na „teren” kad je u Kladuši počelo sa „događanjem naroda”. On će kasnije čak biti na „usluzi” Koordinacionom odboru, a jedan od autora priloga (sjećanja) u Hirkićevoj knjizi ga hvali imenom i nadimkom. Imena ostalih krajiških terenaca-doušnika su publikovana! Sumnjam da će ikad biti poznata imena krajiških Kosovaca? Među vojnim starješinama banjalučkih garnizona tokom 1983/84. se šuškalo kako civilni i vojni obavještajci u BiH dobro surađuju na područjima praćenja islamskih „fundamentalista”, „podrivača” ekonomskog sistema, klero pojava i drugih vidova neprijateljske djelatnosti. Kasnije ćemo u knjigama pročitati kako je ta suradnja bila rezultat sinhronizovanih aktivnosti isplaniranih u metropoli Beogradu, a razrađivane i koordinirane od svemoćnih šefova, Duška Zgonjanina i Ace Vasiljevića. Pokušavao sam sa svojim „vezama” iz obavještajnih arhiva Sarajeva nešto „isčačkati” u vezi Afere ’87., ali bez uspjeha. Sve je navodno u vezi angažovanja KOS-a u ovom događaju pokupljeno i odneseno u Beograd! Da li je kladuški Babo bio u kandžama KOS-a to bi mnogi voljeli znati? Osumnjičen jeste!
U knjigama svašta piše
Krajiškoj javnosti su poznata moja reagovanja na laži (Na laž se porez ne plaća) publikovanim u knjizi „Peti korpus…“ koje je moj kolega po profesiji, oficir B. Felić, svojeručno ponudio kao „naučnu“ istinu. Ovo sam napomenuo radi toga što se u knjigama koje opisuju ili se dotiču Afere ’87 može pročitati i dvojbenih tvrdnji, a na znatiželjnim je da svojim usporedbama-istraživanjima pokušavaju dokučiti čemu i kome više vjerovati. Mnoge kasnije izjave oko Afere ’87 uključujući i izjave gospodina Abdića trebalo bi prosijati na malo gušće sito! Također smo svjedoci pojave knjiga publikovanih koncem i početkom ovog stoljeća koje opisuju neke vidove djelovanja obavještajnih službi, njihove suradnike… Za potrebe naslova ovog priloga navešću javnosti već poznate knjige kao npr. „Bosna u kandžama KOS-a“, Sarajevo 1996. u kojoj krajiški Munja prilično vjerodostojno opisuje druge, ali i retušira sebe; „Čuvari Jugoslavije“ gdje se mogu pročitati stotine imena-doušnika i špijuna, koje je koga kada i po čemu pratio-špijunirao…; „Udba nije sudba“, „Državne tajne“. Ovo sam napomenuo da bi čitaoce podsjetio na povezanost–kontinuitet profesionalnih obavještajaca i njihovih doušnika i poslije 1990-tih na području Cazinske krajine ili SDB Bihać. Tako će jedan sa liste postati „najpoznatiji filmski snimatelj“ (poslao SDA jastrebovima u Ljubljanu čistu laž 1994. – snimak kladuške Džamije u plamenu!). Neko je već napisao kako nam nikada nije falilo kamenja i budala, a tome dodajem: špijuna-doušnika, cinkaroša. Već sam u jednom od prethodnih feljtona napomenuo kako je ove, 2007., na području Krajine publikovano 15-tak knjiga, a u zadnjih 20 godina oko 50-tak, ali među kojima nema još one „prave“. Izgleda da Krajina još nije odgojila junaka koji će se potrbušiti pa dobro i pažljivo isčitati krajiške špijune-doušnike u već publikovanim knjigama pa im pridodati one opće „poznate“ u imenima političkih komesara i predsjednika općina, pa one iz bratorata 1993/95. i sve to složiti u knjigu pod naslovom, npr.: „Krajina u šapama špijuna“. Čak kad bi se i to čudo dogodilo nisam siguran da bi moji Kladušani i dalje prestali birati svoje predvodnike ili postavljati na javne funkcije i imame u džamijama osobe sa doušničkih lista!
Kako se manipulisalo javnošću?
Kad je sarajevski proces 1983. završio suđenjem 13-orici među kojim nije bio onaj sa funkcija (čitaj: Hamdija Pozderac) onda je nastala mala pometnja u beogradskom „Štabu“. Šta, kako se događalo i kakva je pomoć stigla iz Amerike malo je naznačio Ramo u svojoj knjizi. Bavljenjem bh. vrha sa Agrokomercom 1984/87. malo je detaljnije opisao Petar Dodik u svojoj knjizi. Ulogu SDB u tome malko je napomenuo Munja u svojoj knjizi. Tako će Munja u svojoj knjizi na str. 24. komentarisati jedno Durakovićevo javno očitovanje povodom suđenja i napisati: „U tome su i pretjerali, pa je izgledalo da se pravdaju krugovima u Beogradu. Vodeći intelektualci-budući autori „Memoranduma“ i inspiratori agresije na Bosnu su ovim suđenjem bili nezadovoljni zbog drugih figura, po njima su se tamo trebali naći „fundamentalisti“ iz CK i institucija države…“. Opće je znano da su javna saopćenja nadležnih bh organa o „bavljenju“ sa Agrokomercom kasnila. Dodik nas pokušava uvjeriti kako je bh vrh bio opredijeljen da se A/C „pomogne“ u prevazilaženju poslovnih poremećaja nastalih emitovanjem mjenica i nedostatkom novaca da se iste iskupe u danim rokovima. Vrhuška SDB je bolje poznavala ekonomsku osnovu Federacije i Bosne nego eksperti Mikulićeve vlade. U ostalom, kakva bi to mogla biti država rejtinga bivše Juge koja nije mogla sanirati tričavih 200 miliona dolara?! Beogradski lobi je bio malo zabrinut da će bh. vrh „stati“ iza A/C pa su odlučili da domaću i svjetsku javnost malo bolje „zagriju“. Munja će o tome na str. 30. već spomenute knjige, između ostalog, napisati: „vidim traga se za podacima kada je Azem Vlasi bio u Sarajevu, putovao u Kladušu, počeše naručeni iz Beograda napadi na Hakiju Pozderca-naslovi u štampi: „Hakijino jato“, vidim cilj je optužiti Pozderce za fundamentalizam…. spregu sa Teheranom, Tripolijem, dovesti u vezu Bihaćku krajinu, „Agrokomerc“ sa… Pozvani su u pomoć stručnjaci iz Novog Sada, Vlade i Narodne banke…“. Mediji iz Beograda dali su se u potragu za „autoritetima“ za mjenice. Pronađen je penzionirani B. Čolanović (vidi knjigu Afera ’87, str. 105). Kako bi uplitanje Savezne vlade i njenog predsjednika Branka Mikulića izgledalo previše prozirno nađen je pandan u Izvršnom vijeću Srbije (vidi str. 107 „Pripreman scenario“). Sarajevski Start je tokom 1994. objavio seriju natpisa pod naslovom „Dinastija Pozderaca“. Kako se Hamdijin autoritet u BiH medijski pokušavao dovoditi u pitanje i omalovažavati dobro je poznato novinarima Oslobođenja (Hamza Bakšić, Gordana Knežević…). Ovaj prilog nije imao ambicije da detaljnije prikaže „obavještajce“ i Aferu ’87. Ima tu građe za posebnu knjigu. Želio sam samo da malko napomenem i naznačim osnovne smjerove i igrače, da podsjetim one koji o tome već ponešto „znaju“ i pokušam zainteresirati nekog da malo dublje zaroni u ovu oblast koja nije ne važna za budućnost Cazinske krajine! Neki obavještajci koji su dobrano zaslužni za Abdićev krah 1987. uspjeli su mu se dobro približiti poslije 1990-tih. (Nastavlja se…)