SANSKI MOST…Zurnića kuća, koja se nalazi u strogom centru Sanskog Mosta, jedna je od rijetkih očuvanih istorijskih građevina u ovome gradu smještenom na obalama Sane. U prošlosti je pripadala istoimenoj starosjedilačkoj porodici, čiji članovi su u doba Austrougarske Monarhije bili uspješni poduzetnici. Kuću je 1900. godine sagradio Pero Zurnić, tada poznati trgovac, a za potrebe gradnje angažovan je arhitekta iz Beča, pa je u arhitektonskoj izvedbi objekta prepoznatljiv austrijski stil. Inače, Zurnići su u to vrijeme bili na glasu kao umješni poslovni ljudi, a posjedovali su lađe dereglije kojima je roba iz ovih krajeva riječnim vodotocima Sane, Une i Save transportovana do drugih trgovačkih centara, gdje je prodavana ili trampljena za drugu robu. 

Zanimljivo je da je rijeka Sana u prošlosti bila plovna cijelim svojim tokom, te je riječni put, prije izgradnje željezničke mreže, bio glavna trasa kojom se odvijala trgovina. To je trajalo sve do 1873. godine kada je izgrađena pruga, ali su i poslije toga dugo vremena rijeke bile frekventna trgovačka saobraćajnica. Ostalo je zapisano da je vožnja lađe dereglije od Sanskog Mosta do Beograda trajala punih šest dana, dok je povratak znao potrajati i po 20 dana, jer su lađe uzvodno vukli galijaši. Iz ovih krajeva se najviše izvozilo drvo, gvožđe, kože, vosak, med, suhe šljive i drugo voće, a lađama se iz drugih trgovačkih centara uvozila pretežito kolonijalna roba kao što je kafa, začini, kamena so, tekstil, sukno i ostali proizvodi. Porodica Zurnić je u vlasništvu imala nekoliko lađa dereglija, te vlastito pristanište koje se nalazilo u neposrednoj blizini gradskog mosta, pa je i danas taj lokalitet uz Sanu znan kao Zurnića brod. Interesantno je da je Pero Zurnić bio začetnik industrijske proizvodnje u Sanskom Mostu jer je nabavio prvi motorni gater, „venecijaner“, kojim je rezano drvo, a rezana građa je potom transportovana u područja gdje je bila tražena i na cijeni. Trgovački i industrijski poslovi porodice u kojoj se, kako se prisjećaju stariji Sanjani, uvijek znalo ko kosi, a ko vodu nosi, uspješno su se odvijali sve do početka Drugog svjetskog rata. Poslije njegovog završetka, nacionalizacija je oduzela porodici Zurnić značajan dio objekta, a u posjedu im je ostao tek jedan stan. Agrarna reforma im je također učinila veliku nepravdu, jer im država uzurpirala veliki dio zemljišnih posjeda, a radilo se o površini od oko 100 hiljada dunuma plodne zemlje. Zurnića kuća je uvrštena na listu kulturno istorijskih spomenika od posebnog značaja, iako je porodica, u međuvremenu, prodala i preostalo vlasništvo nad dijelom objekta. Objekt je prije nekoliko godina restauriran i obnovljen, a Sanjani je i pored promjene vlasništva i dalje zovu starim imenom. Zlatan ČEKIĆ