Piše: prof. dr. H. Muratović

Šta reći nakon saznanja da je umro akademik Muamer Zukorlić, jedan od osnivača i generalni sekretar Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti (BANU), podpredsjednik Skupštine Republike Srbije i predsjednik stranke Pravde i pomirenja? Ništa osim da je bio gorostas u prvom redu znanja, elokvencije, odvažnosti, moralnosti i spoznaje da je na ovim našim prostorima potrebna pravda i pomirenje, ali na istinskim, ljudskim vrijednostima. Iako se ne smatram dovoljno kvalifikovanim da govorim o znamentim ljudima sa prostora Sandžaka, sa sigurnošću tvrdim da je Muamer Zukorlić na ovom podneblju bio najznačajniji kulturni, naučni i politički autoritet. Naime, on je u sebi sjedinio hrabrost narodnog heroja Rifeta Burdžovića-Trše (iz NOB-a), literarnu širinu akademika Ćamila Sijarića, dubinu pripovijedanja akademika Huseina Bašića, osjećaj za pravdu i ravnopravan status Bošnjaka Sandžaka, kao Muhamed Abdagić i bio najbolji centarfor univerzalnih vrijednosti, kao što je bio nenadmašni Mustafa Hasanagić, najbolji napadač i golgeter u histojiji FK Partizan.

Akademika Zukorlića upoznao sam kod rahmetli akademika Muhameda Filipovića. Budući da sam bio uporan u nastojanju da gospodin Zukorlić ima promociju svojih kapitalnih djela „Drevna Bosna“ i „Akademija“ nakon Sarajeva, prvo u Bužimu i da je on to prihvatio, uvjerio sam se da on neko mjesto ne mjeri kvantitetom, već kvalitetom. Stoga je 16. jula 2018. godine prešao oko 1.300 km (u dva pravca) da bi došao u Bužim i imao promociju navedenih djela. Zahvaljujući nama  Bužimljanima, promocija je nakon toga upriličena u Cazinu i Bihaću. Izvinio se što nije mogao prisustvovati simpoziju na temu „Odgovornost za kulturu bošnjačkog naroda“, održanog oktobra 2017. godine u Bužimu, na kojoj je zadnji put javno nastupao rahmetli akademik Filipović. Promotori Zukorlićevih kapitalno vrijednih knjiga bili su rahmetli akademik Mujo Demirović i akademik Refik Šećibović. Promociji je prisustvovalo i šest univderzitetskih profesora iz Zagreba, Sarajeva, Bihaća i Bužima.

Nakon selama i pozdrava u prepunoj Sali Doma kulture Bužim, zahvalnosti organizatorima i promotorima njegovih djela, profesor Zukorlić je rekao da je došao iz poštovanja prema Krajini, ali i da se „na licu mjesta uvjeri u snagu bošnjačkog i bosanskog pulsa“! Prihvatio je sugestije rahmetli akademika Muhameda Filipovića i rahmetli akademika Muje Demirovića da je BANU najbolje predstaviti preko djela njenih članova. Da je to učinio zaslužna je i moja malenkost, jer sam bio toliko uporan da je akademik Zukorlić tada javno rekao „da mu nije bilo spasa od moga inzistiranja da prvu promociju nakon Sarajeva održim upravo u Bužimu“!

Govoreći prisutnim Zukorlić je izrekao nekoliko misli koje su univerzalnog i trajnog karaktera. Ono što je u njemu klijalo, rekao je Zukorlić, „bili su snovi da se oni dosegnu, jer su oni uvijek veći od realnih mogućnosti čovjeka“. Pri tome, akademik Zukorlić u fokusu je uvijek imao iskrenost i istinoljubivost, koje je kasnije i bukvalno prenio u sferu politike, rizikujući da ne bude političar koji će opstati na duži rok. Pisanje knjige „Drevna Bosna“ podstaknulo ga je pitanje vezano za Bosnu i Bošnjake, odnosno pitanje „koliki su korjeni drveta (Bosne) sa ovoliko bogatom krošnjom grana, ovolikim kulturološkim plodovima, koliki su i kakvi i dokle dosežu korjeni toga drveta, tako raskošnog, koga pogotovo zadnja dva vijeka udaraju i trve žestoki vjetrovi i oluje, a da to drvo sa tom krošnjom i raskošem tih grana i plodova opstaje kroz razne talase zločina i genocida“. Nadalje, autor se pita da ako često puta grane toga drveta bijahu polomljene, rastrgane ili odsječene, kako ono uvijek opstajaše? Dakle, autor je pitao samog sebe, kakve li to drvo ima korjene kada sve to može da izdrži? Da bi dao odgovor na ovo pitanje, Zukorlić je zasukao rukave i počeo duboko kopati i čitati ono što o Bošnjanima pišu komšije i susjedi. Rezultat pisanja komšija i susjeda bio je da su naši korjeni plitki ili da ih nema, odnosno da je iracionalno tretirati ono što ima plitko korjenje! Da se radi o uvrnutoj logici ovih negatora, najbolje govori činjenica da drvo sa plitkim korjenom iščupa i odnese mali vjetrić. Ali, ovo naše drvo (Bošnjake) nisu iščupali i odnijeli i najjači i najžešći vjetrovi, oličeni u genocidu i namjeri da nas se iskorijeni sa ovih prostora. Kroz dalja i dublja proučavanja profesor Zukorlić utvrdio je da čak i autori Bošnjaci nisu bili u stanju da se oslobode virusa iz Beograda i Zagreba. Po njemu, razlog je u činjenici „da nije moguće da učenik ne primi virus od učitelja“. Budući da su učitelji Bošnjacima bili oni koji su tvrdili da je naše drvo plitko, nije bilo realno očekivati da bošnjački historičari budu u potpunosti očišćeni od virusa učitelja.

Pravilno shvatajući historijsku virusologiju u vezi Bošnjaka, akademik Zukorlić objavljuje tekst provokativnog naslova „Arheologija svijesti“, gdje se žestoko razračunava sa historicizmom kao jednom posebnom naučnom frakcijom ili orijentacijom u pogledu historije, posebno Bošnjaka i Bosne, jasno se distancirajući od mnogih stvari koje je smatrao anomalijom. Stoga je Zukorlić hrabro ušao u poduhvat rasvjetljavanja geneze Bošnjaka, periodizirajući je na prvi milenijum, drugi do dolaska Osmanlija u Bosnu i period zadnjih 150 godina. Knjiga „Drevna Bosna“ bavi se ne samo tipičnim opisivanjem događaja, već i tumačenjima tih događaja. Autor je imao jasnu namjeru da se oslobodimo odnosa inferiornosti prema komšijama i susjedima i „da se ne farbamo onim što nije naše, odnosno što nije istina“! Autor priznaje da je nakon završetka knjige „Drevna Bosna“ reducirao neke svoje stavove, nešto što se podrazumijevalo. Naime, hrvatski autori su govorili da smo mi prije islama bili Katari ili Patareni, a srpski da smo bili Bogumili. Istraživanjem etnogeneze Bošnjanana, Zukorlić je utvrdio da smo mi bili Arijanci, koji su bili posebna frakcija monoteističkog poimanja Boga. Drugi pravci koje je autor naveo, odnosno da smo bili Bogumili, Katari i Patareni bili su manihejskog ili neomanihejskog pogleda, što znači da su bili dualistički. Dakle, kod njih je postojala dvojnost (dualizam) božanstva. Na ovo istraživanje Zukorlića je podstaknulo i pitanje zašto je 40 hiljada bosanskih porodica došlo kod Mehmeda El Fatiha i u jednom danu kod Jajca primilo islam. Autor smatra da to nije moglo biti slučajno, jer na Balkanu se ratovalo da bi se prihvatile Osmanlije. Tražeći odgovor na ovo pitanje, autor kaže da je našao čisti monoteizam, odnosno vjeru u jednoga Boga, što je bio i odgovor na pitanje zašto su ti proganjani monoteisti zapravo u islamu našli tu identičnost.

Bez obzira što činjenice ukazuju da mi nismo izmišljeni narod (od Austrijanaca), nama se tokom vremena nametala primitivna, agresivna i drska takva nota. Ali, ono što nas je dodatno frustriralo bila je činjenica da mi (Bošnjaci) nismo imali pisanog materijala, očišćenog od virusa podvala, da bi govorili činjenicama i knjigama, a ne da stanete pred mikrofon i pričate ono što želite. Međutim, podvale koje su nam vremenom navođene u raznim knjigama komšija i susjeda, moraju biti opovrgnute, takođe, knjigama. Autor ovdje čak neće ni da polemiše sa ovim negatorima, ali navodi da oni postave hipotezu da je njihov narod  najstariji, najbolji i najpametniji, itd. i onda „uvaženi“ historičari prihvate zadatak da se to „dokaže“ čak i prozirnim lažima i falsifikatima, ispravljajući čak i stare karte i upisujući izraze „Croatie“ ili „Serbie,“ mada toga uopšte nema u orginalu tih karata (Zukorlić). Da bi bio uvjerljiv u tvrnjama o nama Bošnjacima, akademik Zukorlić obradio je jedno poglavlje koje tretira našu etnogenezu. U tom cilju pokrenuo je tzv „Bošnjački DNK projekat“ da bi dobio egzaktne podatke. Navodi da su on i ekipa oko njega zaokružili istraživanje u Sandžaku i da su prešli u Bosnu. S obzirom da je ovo ustvrdio sredinom 2018. godine, BANU treba utvrditi u kojoj je fazi gotovosti ovaj projekat i završiti ga bez obzira što je ovo skup posao i što se istraživanje (na osnovu muškog brisa) vrši u institutima Njemačke i u SAD. Rahmetli Zukorlić planirao je da nakon DNK projekta pripremi i drugo izdanje „Drevne Bosne“. Ovo smatram amanetom i časnom obavezom BANU da istraživanje i prezentiranje rezultata istraživanja DNK Bošnjaka završi i ponudi svekolikoj javnosti u BiH i u okruženju.

Nakon knjige „Drevna Bosna“, koja je imala zadatak da skenira korjene Bosne i Bošnjaka,  akademik Zukorlić nastojao je da obnovi bošnjačku intelektualnu elitu. To je učinio u knjizi „Akademija“, koju je prvi put predstavio i promovirao u Bužimu. Ovo je smatrao važnim jer je nakon pobune i zahtjeva za autonomiju Bosne pod vodstvom Husein kapetana Gradaščevića, Zmaja od Bosne, došlo do sječe glava bošnjačke elite koju je učinio Omer paša Latas, alijas Mihajlo Latas. To je bio poguban događaj koji je Bošnjake ostavio obezglavljene i koji se nisu intelektualno oporavili. Uz to, Austro-ugarska je obrazovala našu elitu po svojoj mjeri, a Kraljevina Jugoslavija bošnjačku elitu dizajnirala je po svom modelu i interesu tako da su jedni naginjali ka Zagrebu, drugi ka Beogradu, a treći su emigrirali u Tursku. Dakle, intelektualno tkivo Bošnjaka je razoreno. U doba AVNOJ-evske države, bošnjačka elita formirala se po matrici ideoloških interesa. Istina, krajem 1960-tih i početkom 1970-tih godina sazrijela je ozbiljna ekipa muslimanskih intelektualaca u domenu politike, kulture, umjetnosti, književnosti, privrede, sporta, muzike, itd., pa su Muslimani konačno priznati kao zasebna nacija u Jugoslaviji. Ono što postoji, moralo je natjerati na priznavanje, jer je ono svojim postojanjem natjeralo na priznavanje (Kasim Suljević). Po popisu 1971. godine Muslimani su po brojnosti bili treća nacija u Jugoslaviji. Razumljivo, ovaj podatak iznenadio je samo one zlonamjerne i neuke, ali ne i ljude koji su osjećali bilo svoga naroda i koji nisu pristajali da se Muslimani tretiraju samo kao vjerska skupina, već i kao ravnopravna nacija.

Agresija na BiH uslijedila je upravo radi Bošnjaka, koji su uz ekstremno visoku cijenu (genocid) platili svoj opstanak i opstanak države BiH. S obzirom na negativna iskustva kroz historiju, danas je ključno pitanje: šta je sa bošnjačkom intelektualnom elitom? Budući da je znanje moć, svaki čovjek koji ima znanje trebao bi biti moćniji i jači od onoga koji ga nema. Po logici stvari, intelektualno moćniji morao bi biti slobodniji, jer posjeduje znanje da odbrani svoje slobodno izražene stavove. Međutim, tvrdi Zukorlić, „mi danas imamo pojavu da je slobodniji i hrabriji  seljak sa Vlašića ili sa Peštera od našeg intelektualca“! Stoga se postavlja važno pitanje: kako to da je slobodniji i moćniji neuki seljak od učenog intelektualca?! Racionalan odgovor na ovo pitanje nemamo, osim ako se nije dogodio neki ozbiljan poremećaj ili ako intelektualci nisu lako potkupljivi! Stoga je danas najvažnije pitanje ne samo kod Bošnjaka, već općenito u BiH i u okruženju, što ne postoje slobodnoumne elite i elite kojima je stalo do opšteg javnog interesa Države i nacije. U kontekstu toga, akademik Zukorlić tvrdi da bi jedna intelektualna elita bila smatrana kvalitetnom, potrebno je da je ona: prvo, slobodna i dostojanstvena; drugo, da intelektualac shvati da bez slobode on to nije, već da je sluga (režimu); treće, da intelektualci shvate da moraju biti predvodnici kvalitetnih promjena; četvrto, da je konformizam najveći u centru i da podsticaji za promjene uvijek dolaze sa periferije Države. Ovo je i razumljivo jer na periferiji je pamet čistija, napori za ostvarenje bilo koga cilja su veći, pa mozak mora intenzivnije da razmišlja (i djeluje) u odnosu na one u centru, kojima je skoro sve dostupno uz malo truda. Stoga ih mi sa periferije moramo probuditi, koristeći različite forme djelovanja.

Osvrt na naučni opus akademika Muamer Zukorlića napisao sam na osnovu onoga što sam pročitao u njegovim kapitalnim djelima, pažljivo slušajući njegove javne istupe u Skupštini Srbije, sučeljavanja sa različitim ljudima na elektronskim i štampanim medijima i obraćanjima običnim ljudima u općinama i mjesnim zajednicama u Sandžaku. S obzirom da po vokaciji nisam ni historičar, sociolog, niti političar, već ekonomista, želim vjerovati da mi čitaoci neće zamjeriti ako u mom osvrtu na život i djelo akademika Zukorlića pronađu neku misao koja ne odgovara naslovu teksta.

Tek kada mlade generacije shvate da su starije već prošlost i da na osnovu njihovih iskustava, treba graditi bolju budućnost, okolnosti će se promijeniti. Mladima bolje sutra neće donijeti niko osim njih samih. Da bi to i pokazali, očekivao sam da će se pred Skupštinom BiH, OHR-om i ambasadom SAD okupiti bar par hiljada mladih, nezadovoljnih, a ne stariji ljudi, koji bi svi mogli stati u jedan autobus. Mladima Bošnjacima dajem samo jedan savjet: ugledajte se na rahmetli Muamera Zukorlića, s kojim na javno sučeljavanje nisu smijeli izlaziti silni akademici i profesori u Beogradu! Na pitanje novinara, zašto, Zukorlić je vrlo jednostavno odgovorio: ja znam i pri tome korektno koristim isključivo činjenice! Pa, omladino, a Boga mi i bosanskohercegovački zvaničnici, naučite bar nužno i koristite činjenice u javnom diskursu, a ne pretežno onda kada su vam od ličnog interesa! Stoga neka je vječni rahmet i hvala jednom od najvećih i najhrabrijih  intelektualaca koje je bošnjački narod imao. (*)