PIŠE: Prof. dr. Nedžad Bašić
Treći čin pozorišne predstave pod otvorenim nebom je završen. Završeni su izbori. Izabrane su stare/nove vlade, stari/novi gradonačelnici i stari/novi vjećnici. Malo toga se promenilo čak i tamo gdje su se pojavila potpuno nova i nepoznata pozorišna lica. Ali ludorija, budalaština i šegačenje traje i dalje jer pozorišna publika još nije skužila da je pozorišna predstava završena, da je zavjesa spuštena i da su vrata teatra otvorena.
I tako kod nas svaki izbori za nove strukture lokalne ili parlamentarne vlasti, sasvim vidljivo izrastaju u široku inklinaciju ka populističkom modelu javne politike, što čini ispraznim svaki zahtjev za stvaranjem transparentne i odgovorne vlasti od povjerenja i kredibilnosti, koja bi mogla kordinirati novu strukturu promjena, potreba i demokracije. U uslovima kada se teško mogu očekivati strukturne društvene promjene koje ne isključuju masovno nasilje kako u razvijenom demokratskom svijetu tako i u perifernim zajednicama, ovakav model otvorene pozorišne predstave po pravilu vodi u novo siromaštvo a potom u nove ljutnje i sukobe. Teško se može oteti utisku da stare-nove izabrane vladajuće strukture nemaju nikakvu viziju, niti sposobnost, niti pak volju promjeniti bilo šta u interesu građana. Dapače, njihova retorika ostaje bez ikakve empatije prema nemoćnim i uplašenim pogledima pozorišne publike pred čijim očima se ova parodija odigrava.
Dramatičan rast razlika u životnom standardu ljudi sve izraženije stvara očekivanja i potrebu za novim oblikom distributivne pravde i korektnosti (poštenja) u preraspodjeli društvenog bogatstva u odnosima kako između zajednica, grupa i pojedinaca. U odsutnosti društvenih standarda koji bi mogli eliminirati socijalnu nepravdu, agresivna populistička retorika „nacionalnih vitezova“ pretača se u određujuću društvenu moć iz koje izrasta nova „demokratska autoritarna populistička vlada“ bez ikakvih standarda političke i moralne odgovornosti, razumjevanja i poštenja prema siromašnim i nemoćnim.
Izborni program populističkih partija svodi se isključivo na borbu za glasove birača, što se najčešće svodi na političko i moralno diskreditiranje oponenata, sa rigidnim izbornim programom, sa izrazitim nacionalističkim i antiimigratskim vokabularom. Nezainteresiranost ili nemoć da se definitivno pronađe izlaz iz depresivne ekonomske stvarnosti, da se uspostavi efektan mehanizam zaustavljanja kriminalne korupcije i razarajućeg nepotizma, da se smanji nezaposlenost, da se zaustavi imgrantski talas i da se onemogući dalji rast razlika između bogatih i siromašnih, učinit će nacionalizam i mržnju kao glavno pogonsko gorivo za njihovu populističku retoriku kojom kreiraju novu klero-nacionalističku političku scenu.
Za njih je jedino značajno obezbjediti dolazak na vlast putem „demokratkih izbora“, što im daje „legitimnost“ da kao „demokratski izabrana vlast“ na „demokratski“ način ukloni sva institucionalna demokratska ograničenja njihovog vladanja (slobodne medije, političku opoziciju, institucionalnu zaštite manjina i pojedinca), kako bi se izbjegla svaka mogućnost osporavanja njihove pohlepnosti, nepoštenja i nepravde. Na ovaj način važna se pitanja u ekonomskoj, poreskoj, socijalnoj i regulatornoj politici, diskretno prenose u centre koji su van nadzora javnosti, čime se pitanje distributivne pravde i društvene odgovornosti stavlja van kontrole javnosti. To izaziva ekonomsku i političku aksioznost pojedinca i grupa, što stvara socijalne tenzije i podstiče političke konflikte, nacionalizam i ekstremizam s’ različitim oblicima, intenzitetima i efektima djelovanja, što im daje opravdanje upotrebe sile i disciplinovanja društva prema svojim potrebama.
I dok se razne percepcije populizma vrte oko ekonomske nejednakosti između bogatih grupa koje kontroliraju gospodarstvo i određuju pravila i efekte ekonomskog sistema u odnosu na skupine s nižim prihodima i nižem pristupom centru moći, kod nas je populistička retorika najčešće rotirana oko nacionalnog i vjerskog identiteta, što populizmu daje opasan klero-nacionlistički karakter, udaljavajući ga sve više od socijalnog populizma. Klero-nacionalistički populizam svu opasnost vidi u nacionalnom, kulturnom i vjerskom pluralizmu u čemu vidi prijetnju gubljenja kulturnog, nacionalnog, etničkog, ili vjerskog identiteta „svog naroda“. Kako opasnost od gubljenja etničkog identiteta jednog naroda predpostavlja egzistenciju etničkog identiteta drugog ili drugih naroda, stvara se „legitimna“ potreba za međusobnim separiranjem i međusobnim uništavanjem, što kod nas izrasta u određujuću platformu klero-nacionalističke populističke retorike.
Populistička prijetnja demokraciji dolazi upravo iz sfere legitimnosti demokratskog izbora populističkog autoritarnog režima (vođe) koji je na temelju svog „demokratskog izbornog legitimiteta“ ovlašćen da vrše dalje političke i ekonomske promjene bez ikakvog nadzora javnosti. Populistički režim (vođa) iz svog „demokratskog izbornog legitimiteta“ vuče legitimno pravo da ukine svaku mogućnost javne kritike koja se po običaju kvalificira kao politički otpor opozicije, ili kao neprijateljske provokacije „pete kolone“, ili kao zavjera nacionalnih ili vjerskih manjina ili migrantskih grupa, što stvara klimu straha i nepoverenja, u kojoj se otvaraju nove perspektive za autoritarne režime, u čijim rukama je koncentrirana sva politička moć. Tako koncentrirana politička moć, omogućuje kontroliranje zakonodavne, sudske i izvršne vlasti, što otvara prerastanje autoritarnih režima u personalnu diktaturu populističkog vođe. Ovaj process danas je jedan prepoznatljiv politički fenomen savremenog političkog života kod nas.
Dominacija populističkog autoritarizma na našoj političkoj sceni sve očiglednije transferira društvenu klimu tolerancije u klero-nacionalističku atmosferu u kojoj se pleme/nacija pojavljuje kao neprikosnoveni gospodar čovjeka/pojedinca, što vodi stvaranju ratne psihoze, koja postaje sve zloćudnija i stvarnija.
Pozorišna predstava je završena. Vrata teatra otvorena. Ali, izlaza nema. (*)