ReprezenT–ova „Priča iz života (demokratskog): Ovako dalje ne ide!
Godinama gledam naša posla – kako se ostvaruju izborna obećanja i kako ostvarujemo kratkoročne i dugoročne planove iz (ne)postojećih strategija. Pratim i svojim očima gledam kako nam naša bajkovita Čaršija nazaduje. Svake godine, već petnaestak godina tako. Za sve one koji ovo ne žele čuti, nudim samo par zvaničnih statističkih podataka. U posljednjih 15-ak godina Velika Kladuša je na godišnjem nivou gubila 108 radnih mjesta u prosjeku. Ove, tekuće školske godine, u drugom polugodištu 90 učenika završnih razreda, dakle maturanata, manje je u školskim klupama nego u prvom polugodištu. Zar se ovdje ne radi o čak četiri razredna odjeljenja? Da, nažalost, ovo je istina i ovo su podaci Pedagoškog zavoda USK-a i oni su alarmantni samo za Veliku Kladušu i donekle Bihać. Ostale lokalne zajednice nemaju potrebu za panikom. Svatko ko pomisli kako mladi bježe iz Velike Kladuše zbog ekonomskih razloga, grdno se vara, jer 82% anketiranih maturanata bježi od beznađa koje je na reprertoaru aktuelne vlasti. Za stanje u Velikoj Kladuši krivi su politika i političari na vlasti, odnosno ljudi koji vode lokalnu zajednicu. Zar ovi podaci ne potvrđuju nazadovanje i zar ima još netko ko ne vidi da ovdje u Velikoj Kladuši vlada mrtvilo! Zasad nam najbolje cvijetaju budžetska gimnasticiranja! Sa prosidbama (vakcina naravno) pokušavamo ići u korak sa Evropom! Kod nas u Velikoj Kladuši također prosimo, iz budžeta, isključivo. A kad naši općinski vlastodršci sebi uvrte u glavu, meni i napaćenom narodu se okrene! Ti naši izabrani vlastodršci uvijek nešto mrse, a birači poste, i izabrali su nam najduži put u bolje sutra, taj najduži marš – tapkanje u mjestu. Uvijek nam najveće slijepilo pokazuju istim obećavajućim pogledom. Vidimo kako su stranke na vlasti bile za sve potezano i to sistemom ko prvi potegne. Svjedokom sam napaćenom narodu koji je počeo da napušta stanke na vlasti, ali sam vidio kako su stranke na vlasti napaćenom narodu i meni uzvratile istom mjerom! Zato ja moram, bez dlake na jeziku, pošto se nisam slizao sa strankama na vlasti, i strankama koje nisu na vlasti, pošto se nisam slizao s vremenom, ljudima i prilikama u njemu, žestoko i pošteno, satirično, duhovito i darovito definisati naše demokratsko vrijeme i dati kroz Priče iz života (demokratskog) dijagnozu našeg stanja, naše krize. Tako kad čitalac čita ove moje priče počinje da vjeruje da i kriza može biti stvaralačka. Jer ja, nezavisni majkin satiričar, od početka imam ispravan odnos (nije se*sualni) prema krizi društva – zezanje krize!
Tačka oslonca kojom se opirem navali gluposti naših vlastodržaca koji su na vlasti (pozicija) i novovlastodržaca koji nisu na vlasti (opozicija) bilo preko svojih izabranih predstavnika, bilo neposredno, je vrh olovke ili vrh naliv pera, ili vrh nečeg drugog za šta se mašim!
Ovako dalje ne ide! Potrebne su nam korjenite promjene, temeljite promjene, duboke promjene, promjenjive promjene i tako to. Svi mi to znamo, mnogi i rade na tome, temeljito i korjenito rade na tome, za taj (ne)rad primaju i dobre plate, zbog tih dobrih plata oni taj (ne)rad i otežu, ali znam ja šta će se desiti! Znam. Ko da gledam. U tom traganju za velikim promjenama, zaboravićemo na neke važne stvari, smetnuće se s uma i neke sitne stvari važne, pa ćemo opet – neke važne stvari tretirati kao nebitne. Pa to poslije bude žarište.
Zato ja predlažem da mi malo obratimo pažnju na neke periferne stvari, koje uopće nisu nevažne, jer bi mogle da budu važne, a ako ne budu važne – vječito će ostati nevažne, a to ne valja.
Recimo i na primjer – Četiri konja debela! Možemo li mi, u ovim kriznim ekonomskim i političkim uslovima, da ganjamo četiri konja debela, ej, debela?! Nije li četiri – malo mnogo? Ušteda od jednog konja bi dosta značila, a i bila bi dobar potez, kao dokaz pred kreditorima da smo ozbiljno potonuli na ono. Zna se na šta. Na tu štednju. Što se tiče debljine, tu bi svakako nešto trebalo učiniti u smislu političkog momenta, nama su ljudi sve mršaviji, nama je napaćeni narod sasvim utanjio, a ovamo debeli konji! Ne ide. Neka se i ti politički konji odreknu nečeg, neka i oni ponesu teret štednje i stabilizacije. A ne tako. Znam jedno područje koje će nam ostati bez promjena, a to je velika šteta. Mi decenijama pričamo djeci o Snježani i o sedam patuljaka! I, znate, ne znam jeste li primijetili – uvijek su to jedni te isti patuljci! E pa, dokle to tako, gdje je tu kadrovska obnova? Dokle jedni te isti patuljci! I – dokle jedne te iste bajke? Pa onda ono: Vi moj napaćeni narod i mene, vlastodršci, ne volite! E, to ima da prestane, to ćemo da razbucamo!
Ima vlastodršci, da nas volite, mi vam dođemo kao korjenita promjena, ima da nas volite. Mi odlučujemo o vašoj sudbini. Najniži su udarci sudbine! To je tako moglo dok je moglo, a sada – jok! Nisu to nevažne stvari, molim ja vas, svako ima svoje viđenje korijena i promjena, pa, izvinite – mogu i ja da imam svoje! Gledam ja neku gospodu stranačku, mijenjaju stavove i stranke ko gaće, čas crveno, čas zeleno, čas žuto, čas svirni im ga dublje, pa na štrafte! Takvo im viđenje promjena.
A tu je recimo i tablica množenja! Pa, molim vas, otkad pamtim i znam za sebe, a nisam mlad, bilo je 7×8=56! Dokle tako? S tom starom računicom, mi u moderna demokratska tehnološka vremena ne možemo, nama će Evropa i svijet da se smije! Sproveli smo, i još uvijek sprovodimo kompletnu reformu obrazovanja (bez komentara), a ne možemo reformu tablice množenja! Nema tu pomaka, nema iskoraka, nema prodora u novo! Ne kažem, u tablici dijeljenja smo dosta odmakli, to smo usavršili, dijeljenje nam je glavna politička i matematička radnja i tu postižemo dosta zanimljive i tužne rezultate, ali tako nam je. Ali, dozvolite 7×8=56, to je primitivno i zaostalo! I tu su potrebne korjenite promjene. To, braco!
Pa, od mene, mislim, dosta. Nije nešto naročito, ali ako smijem da primijetim, mnogi nisu spremni ni toliko. Koji će im… Esad ŠABANAGIĆ