Uskrs dočekuju sa sinom, a kćerka je u Minhenu

BOSANSKA KRUPA – Porodica Mirjane i Petra-Pere Aleksića jedina je čisto katolička-hrvatska porodica u Bosanskoj Krupi od dvadeset Hrvata-katolika koliko ih poslije rata živi u ovoj općini Unsko-sanskog kantona. Mirjanu i Petra posjetili smo u njihovom domu na Veliki četvrtak i doznali kako će proslaviti blagdan Kristova Uskrsnuća. Mirjana je službenica Općinske uprave u Bosanskoj Krupi a suprug Petar, Krupljanima poznatiji kao Pero, dugogodišnji je apotekar, danas u penziji. Pero, rođeni Banjolučanin, kaže kako je sav svoj radni vijek od četrdeset godina proveo u Bosanskoj Krupi u koju je došao januara davne 1971. -Došao sam nakratko a ostao za stalno. I prije rata, i poslije rata. Cijeli rat sam proveo u Bihaću u Kasarni, a s narodom sam uvijek bio u dobrim odnosima, i prije rata i poslije rata. Nikakvu razliku nisam osjetio poslije rata kada sam se vratio u svoju Bosansku Krupu. Svi su me rado dočekali i sa svima sam uvijek fin bio i sad sam otišao u mirovinu. U mirovini mi je fino. Prošetam, sa svima se pozdravim, sa svima se viđam. Uživam, kaže Petar i dodaje kako ga zdravlje još uvijek dobro služi. -Dokle će, ne znam, veli uz osmijeh. Dodaje kako mu odlazak u crkvu i vjerski običaji nadomještaju ono što u životu nema, što mu nedostaje. Doček Božića i Uskrsa s porodicom, odlazak u crkvu, mnogo mi znači, kaže naš sugovornik.

Križni put – Isusove muke i patnje

Mirjana kaže kako se za Uskrs pripremaju kao i sve ostale katoličke porodice. -Ovaj tjedan je Veliki tjedan u kojem je Isus podnosio sve svoje muke i kad je na Veliki petak razapet na Križu izdahnuo. Treći dan je uskrsnuo. Uglavnom, tokom Korizme smo se pridržavali naših katoličkih vjerskih pravila. Svakog petka smo odlazili u Bihać na Svetu misu u Župnu crkvu Sv. Ante Padovanskoga u kojoj se predstavljao križ puta – Križni put koji simbolizira sve Isusove postaje, od trenutka kada je on uzeo svoj Križ i krenuo kroz sve svoje muke i patnje koje je pretrpio, pa do trenutka kada su ga na Križ čavlima razapeli i gdje je na Križu na Veliki petak izdahnuo, priča Mirjana Aleksić. Dodaje kako se u sklopu priprema na Veliki petak i Veliku subotu kuhaju tradicionalna jela. -Veliki petak je dan kada se čisti post i nemrs, kada se posti. Potom Velika subota, a Uskrs je uvijek u nedjelju. Pripremaju se tradicionalna jela i farbaju jaja. Spravljaju se juhe, pite, kolači, torte, koliko je ko u mogućnosti pripremiti. Uskrs je kao i Božić porodični blagdan i prilika za porodična okupljanja, kaže Mirjana. S njome i suprugom Petrom još živi sin Kristijan uposlen u Općini a kćerka Sanja magistrica je političkih nauka i već dvije godine je zaposlena u Minhenu u Njemačkoj kao socijalna radnica. Zbog mnoštva obaveza na poslu ovaj Uskrs neće moći provesti s roditeljima i bratom ali je očekuju poslije Uskrsa početkom maja. -Bez obzira što, nažalost, neće moći doći, mi ćemo zajedno u mislima biti s njom i ona s nama. Sve svoje vjerske dužnosti i obaveze će ispuniti u Minhenu, a mi ćemo se čuti i vidjeti posredstvom interneta i društvenih mreža, kaže Mirjana.

Jedina čisto katolička porodica

Jaja se šaraju na Veliku subotu a jela su uglavnom svečanija uz kolače i torte. Tu su pite, bureci, sarma… Budući da u Bosanskoj Krupi Kapelica Imena Marijina podno Staroga grada, nije svakodnevno u funkciji i ne obavljaju se misna slavlja Mirjana i Petar svoj vjerski život upražnjavaju u Župnoj crkvi Sv. Ante Padovanskoga u Bihaću koju posjećuju svake nedjelje na misi. -Od kad sam iz Bihaća došla u Bosansku Krupu, davne, 1977. pa sve do danas, redovito svake nedjelje se ide u crkvu. I ako nije nedjelja, ako na druge dane padaju blagdani, odlazimo u crkvu. I djeca dok su bila mala odlazila su redovito na vjeronauk. Sin, ja i muž u crkvu odlazimo i danas, a kćerka Sanja u Minhenu. Moja porodica je sad poslije rata, jedina čisto katolička familija koja živi u ovome gradu. Ima još nekoliko porodica mješovitih brakova. U Bosanskoj Otoci žive tri-četiri katoličke porodice. U svoje ime mogu kazati a mislim da moje mišljenje dijele i ostali katolici, osjećamo se kao da su svi ljudi oko nas katolici. Od kad živim ja i moja porodica u ovome gradu nismo doživjeli nikad niti jednu ružnu gestu od bilo koga u ovome gradu, da nas drukčije gleda ili da nam je nešto rekao zato što smo mi katolici i što ne pripadamo Islamu. Svi ljudi, i dok se gradila ova naša katolička crkva, su sa istom ljubavlju, žarom željeli da se ta crkvica obnovi. Uvijek su govorili da im ta crkva predstavlja svojevrsni „broš na haljini žene koja je ukras“. Stariji kažu, kako su još kao djeca u nju ulazili i rado ulaze i danas kad se njezina vrata otvore, pogledaju njezinu unutrašnjost. Nedostaje zvono

Iako je Kapelica obnovljena, još nije dobila svoje zvono. Premda je postojala ideja da se ono kupi i postavi, do toga još nije došlo. Mirjana ističe kako je zbog teške financijske situacije to teško očekivati iako se trudila da se prikupe sredstva, kucala na sva vrata. –Još uvijek nisam uspjela prikupiti potreban novac za zvono. Nije baš malo novaca. Otprilike 4.000 eura košta to zvono. Nadam se da ćemo uz pomoć, prvo dragog Boga, a onda i dobrih ljudi u neko dogledno vrijeme, ako Bog da, možda i za sljedeći Uskrs, to zvono postaviti. Imalo bi ono svoje vjersko značenje. Obzirom da su ovdje u trokutu u stotinu metara, sve tri bogomolje, katolička i pravoslavna crkva, te džamija. Dalo bi to dodatnu ljepotu ovome gradu da se tačno u podne zajedno oglasi crkveno zvono i glas mujezina s minareta džamije. Bila bi to potvrda da mi možemo živjeti, ne jedni pored drugih, već jedni s drugima uvažavajući svako svačije različitosti, poručila je Mirjana Aleksić. Samir TULIĆ