Konstruirao improvizirani lift do svoje učionice
BIHAĆ – Mehmed Bosnić danas je učenik četvrtog razreda Mješovite elektrotehničke srednje škole u Bihaću, maturant, odličan i uzoran učenik, vrijedan pažnje i divljenja. Uprkos svom teškom invaliditetu i strahu odlučio je nastaviti svoje školovanje. Postojale su određene arhitektonske barijere koje je trebalo preći, zaobići i preskočiti kako bi se došlo do prvog sprata škole na kojem se nalazila Mehmedova učionica. Da bi se savladale te prepreke na prvi sprat škole su ga nosili, da dobro ste pročitali, tri godine su ga nosili na prvi sprat škole. -Prije početka srednje škole, baš kad je život postao lak, desio se preokret. Ozlijedivši vratne pršljenove odlučio sam se povući, okrenuvši se rehabilitaciji, zatvorio sam se u sebe. Nakon dvogodišnje pauze napokon sam skupio hrabrost i odlučio nastaviti svoje školovanje uz hrpu pitanja. Kako? Kako će drugi reagovati? Da li će me prihvatiti ili će se smijati? Kako ću doći do škole? Kako ću pisati? Dolaskom u školu odmah su se pojavili problemi, neadekvatan prilaz, stepenice, nema lifta. Razmišljao sam: „Šta sad”? Odjednom neko od pozada dobaci: „Jednostavno ga uznesemo”, i tako je i bilo, preskočivši prvu prepreku nastavio sam do razreda, priča Mehmed.
Prvi učenik u kolicima
-Prvi ulazak u razred bilo je otkrivanje novog svijeta, upoznavanje uz hrpu, takoreći, indirektnih pitanja. Laganim upoznavanjem, profesor je sviju upozorio na moje stanje, objašnjavajući da ne smije biti ismijavanja. Ipak u meni je bio strah od svega, ljudi, profesora, pa čak i samog sebe u kolicima. Ali odlučio sam, tu sam i nastavljam dalje… Vremenom sam se upoznao s profesorima, svi su shvatali da zbog oštećenja ne mogu pisati kao svi pa moram koristiti laptop. Direktor je tražio ugradnju lifta, sve da bi se meni olakšalo. Neki stariji profesori su rekli da sam prvi učenik u kolicima koji pohađa tu školu. Nažalost Ministarstvo koje je trebalo financirati i podržati ugradnju lifta nije reagovalo. Ali nisam odustao, jako sam odlučio da ću završiti srednju školi, pa su me i dalje nastavili uznositi uz stepenice. To je bilo preskakanje još jedne prepreke, dodaje ovaj učenik. Nakon tri godine konstantnog nošenja uz stepenice, Mehmedovi roditelji i on sam odlučili su uzeti stvar u svoje ruke i izboriti se sa ovim preprekama. Kupili su električni viljuškar po sniženoj i veoma povoljnoj cijeni od firme d.o.o. „Promet Tehno“ koja je na taj način uveliko pomogla u realizaciji ovog projekta te su taj isti viljuškar odlučili prepraviti u lift koji će zamijeniti svakodnevno nošenje uz stepenice. Nekada obični skladišni viljuškar postao je veliki projekt koji je uz pomoć velikih ljudi danas školski lift. Umjesto viljušaka, uz prepravke, postavljena je podloga s rampom, a uz pomoć osoblja škole i porodice, lift je uspješno postavljen u školu. Naravno, uveliko je zaslužan direktor koji je odobrio da se ovakvo nešto postavi u školu ali i domar, Mehmedovi članovi porodice, prijatelji i asistent koji su zajedničkim snagama izvodili radove u školi. Nakon dužeg vremena, lift je ugrađen, a ovaj veliki projekt svima je olakšao svakodnevne muke.
Pristupačnost za sve
Danas je njegov dolazak u školu puno lakši. Čitav „posao“ oko dolaska u školu uspiju obaviti Mehmed i njegov asistent, koji je ujedno i njegova svakodnevna motivacija. Ipak, Mehmed ubrzo završava srednju školu i planira upisati Tehnički fakultet u Bihaću koji trenutno nema uklonjene arhitektonske barijere niti je prilagođen osobama s invaliditetom. Svoj veliki projekt će ostaviti u svojoj srednjoj školi kao podsjetnik i motivaciju generacijama koje dolaze, kao poruku i pomoć svim osobama s invaliditetom da mogu uspjeti u onom što naume i žele, kao dokaz roditeljske ljubavi i prijateljstva. Sutra, kada neko drugi s bilo kakvim fizičkim ograničenjima upiše tu školu, neće imati poteškoća s ulaskom i odlaskom do svoje učionice na prvom spratu škole.
Školovanje s paralizom
–Shvativši da ću se redovno školovati, škola je raspisala konkurs da mi pronađu asistenta. I velikim čudom za dva dana pronašli su asistenta, i kako mi rekoše moj asistent je crn. Misleći da je to šala profesora, došao sam treći dan u školu očekujući asistenta, kad ono na hodniku stoji ni više ni manje nego crnac. Ostao sam bez riječi, pomislivši „ko je ovaj“, „Zna li uopće moj jezik”, i odjednom on progovori na bosanskom i predstavi se. Vremenom sam se navikao na njega, objasnio mu da koristim vrećicu za urin, probleme s spazmima (grčevima). I nastavim ići u školu, godinu i pol, svako jutro su me dočekivali, nosili me uz stepenice, vodili do razreda i izvozili nazad. A onda, opet preokret, mom asistentu je otkazan ugovor, pa će doći drugi asistent. Kako se navići? Kako mu opet objašnjavati sve pojedinosti? Ali, nastavio sam, odlučio preći preko svega i završiti, kaže Mehmed Bosnić. Samir TULIĆ