Zamisli ovakvu situaciju – imaš velike planove sa samim sobom, naravno, ne pada ti na pamet da prije vremena otkriješ karte, jer ti iskustvo govori da bi propalo. Čekaš svoj demokratski trenutak, znaš da će naići kad-tad. Kao svaki pravi demokratski čovjek, pelcovan si od bilo kakvih iluzija i sentimentalnosti, pa u životu trpiš udarce od ovih naših općinskih vlastodržaca u glavu i ostale meke dijelove svoga tijela, ali pretjerano ne kukaš, saburiš, te stegneš zube pa vratiš. A to vraćanje, naravno sa kamatom ti je omogućeno svake četiri godine kad su Lokalni izbori. Naravno, pod uslovom da ostaneš živ i zdrav. Jednog dana ti se ukazuje velika, životna šansa. Pred tobom se otvaraju neslućeni demokratski horizonti i perspektive. I pored najbolje volje, ni sam ne možeš naslutiti gdje će ti biti kraj, a od početka i da ne govorim, daleko je iza tebe. I tako mic po mic, počinje tvoj uspon, polako ali sigurno, basamak po basamak, čak do neba i zvijezda, a možda još i dalje. Tvoj uspon i proboj prati veliki broj posmatrača, i dok jedni dobronamjerno navijaju, prosto osjećaš da su čitavim bićem na tvojoj strani, oni drugi krišom testerišu prečage koje su ostale iza tebe, valjda zato da ti povratak, ako ga bude, ispadne brz i što bolniji. Isprva, dok još nisi sasvim savladao tehniku tog političkog penjanja, gledaš samo put neba, a kasnije, kad je već bezbroj prečaga iza tebe, počinješ da bacaš pogled i sa strane. I gle, primjećuješ da nisu jedino tvoje političke merdevine uperene uvis, da ih ima koliko voliš, i da se na sve strane veru politički kandidati sa manje ili više uspjeha. To saznanje samo pojačava draž političke borbe, i čini je zanimljivijom jer je neizvjesna. 
Neki politički konkurenti otpadaju na pola puta, na licima im se čitaju politički umor i mirenje sa sudbinom, odnosno odustajanje od političke trke. Naravno, u pitanju su politički slabići kojima je bilo predodređeno da odustanu na pola puta. Pažljivo, iz dana u dan prebrojavaš konkurente i sa radošću konstatuješ da ih je sve manje. Na kraju primjećuješ da si ostao sam samcijat, i taman da drekneš „Ura, pobijedio sam!“, kad ti neki glas prišapne „Budalo stani, ne raduj se prije vremena, nisi stigao prvi, nego si promašio put i zalutao“. U strahu počinješ da se osvrćeš na sve strane, ne bi li otkrio ko ti šapuće, i naravno u tom vrckanju promašuješ jednu prečagu, a zatim i drugu, i letiš li letiš naniže, munjevito i nezadrživo. Na kraju se ipak zaustavljaš na onoj prečagi koju ti je politička sudbina još ko zna kad namijenila, ali ti tog nisi bio svjestan. Gledaš je i mjerkaš, dobro znaš da si se upravo na njoj odmarao, sakupljajući snagu za dalji uspon, i dok na njoj čučiš ko pokisli vrabac, uzalud žališ za prohujalim godinama koje si mogao i pametnije iskoristiti. Ipak, kao svaki radoznao čovjek, na sve strane se raspituješ o onom glasu koji te je zeznuo pred samim vrhom, i naravno saznaješ da je to bio jedan od političkih konkurenata, eto politički konkurent se poslužio malim lukavstvom, i sad se šepuri na mjestu koje umalo tebi nije pripalo. Ali nema veze, takav je politički život, neko uspije u svojoj političkoj namjeri, a neko ne. Naopako bi bilo kad bi svi sve mogli. Ne bi bilo zanimljivo, zar ne? A politički život na prostorima naše općine je jako interesantan i zanimljiv. Ne biraju se sredstva da bi se ostvario cilj. Cilj je ostati na vlasti i u vlasti. Taj politički život ima svoj put. On ide svojim putem. Samo naprijed. Naši političari vide da stalno prolaze pored istih neriješenih prioritetnih pitanja od interesa za građane općine Velika Kladuša, nisu ćoravi. Vrte se u krug, jer to njima odgovara, zato što njihov politički put tvori savršenu kružnicu. Ne posustaju. Stalno idu naprijed. Nije lako biti savršen, pa će se u jednom trenutku njihov put ispraviti. Barem na kratko. Više nam i ne treba. Naši političari ne žmire pred problemima, jer su u strahu velike oči! A ima političara koji i nisu za taj politički put ka Evropi. To su naši predstavnici. Ne znam zašto stalno kukamo da su nam politički smještajni kapaciteti mali. Glupost. Kad mi riješimo da nekome smjestimo, onda se tu uvijek nađe dovoljno političkih kapaciteta „A“ kategorije. Kažu i da nam je i namještaj u tim smještajnim kapacitetima sve ružniji. Ali su nam zato namještaljke sve ljepše. Esad ŠABANAGIĆ