Javnosti je poznato da je umro i u Sarajevu ukopan akademik Muhamed Filipović. Dženazu je predvodio reis Kavazović, što dovoljno govori o poštovanju prema najvećem intelektualcu Bošnjaka i Bosne u domenu državnosti, nauke i kulture, shvaćene u širem smislu riječi.

Akademik Filipović odmah nakon doktoriranja (1961.) uvidio je i javno progovorio da su muslimani u BiH vraćeni unazad 100 godina, s obzirom da im se nije priznavao jezik, književnost i nacionalnost. Nakon što je napisao i objavio tekst pod naslovom „Bosanski duh u književnosti“, bio je isključen iz Saveza komunista, šikaniran politički, na poslu, itd. On je tada jasno ustvrdio da BiH postoji kao realitet i kao kulturni prostor koji pripada i Muslimanima, a ne isključivo Srbima i Hrvatima, kako se oficijelno smatralo, nažalost, i prihvatalo i od muslimanskih intelektualaca. Dakle, profesor Filipović je i po cijenu izbacivanja sa Univerziteta ostao dosljedan u svojim stavovima. Pri orkestriranom napadu na njega od stane velikosrpskih i velikohrvatskih predstavnika, ali i muslimana ulizica, u njegovu odbranu stao je jedino profesor Enver Redžić iz Bihaća. Uvidjevši da su pogriješili, nakon godinu dana došli su da mu se izvinu isti oni ljudi koji su ga šikanirali.

Filipović je i tada cijenio znanje u slobodi i slobodu u znanju i dostojanstvu.  Njegova životna filozofija bila je filozofija intelektualca koji se suprotstavlja, posebno kada su ugroženi interesi naroda kojem pripada. Shvativši da intelektualci moraju odlučno djelovati, profesor Filipović je zajedno sa Atifom Purivatrom, Enverom Redžićem, Skenderom Kulenovićem Mešom Selimovićem, Makom Dizdarom, Alijom Isakovićem, Mithadom Begićem i drugim muslimanskim velikanima iz nauke i književnosti, uz podršku političara Džemala Bijedića, Hamdije Pozderca, Branka Mikulića, Tode Kurtovića i drugih, te najznačajnijih privrednika i umjetnika, pokrenuo nezaustavljivu aktivnost da muslimani moraju biti priznati kao nacija (sa veliko M). To se i ostvarilo, pa smo se na popisu stanovništva 1971. godine prvi put u historiji mogli slobodno izjasniti kao zasebna nacija. Početkom 1990-tih godina profesor Filipović je bio protagonista (zajedno sa Adilom Zulfikarpašićem) aktivnosti da se Muslimani nacionalno definišu kao Bošnjaci, što je prihvaćeno na Muslimanskom saboru u Sarajevu 1993. godine. Dakle, akademik Filipović pravovremeno je uviđao ono što može u datim okolnosima proći: prvo, muslimani sa velikim „M“ kao nacionalna odrednica, a zatim Bošnjaci, kao stari naziv, koji nam je nepravedno svojevremeno oduzet.

Tokom rata akademik Filipović bio je diplomata BiH, kreator mnogih važnih odluka, uvijek štitio interese Države i svoga naroda, odgojio mnoštvo časnih umnih ljudi Bosne, osnovao Bošnjačku akademiju nauka i umjetnosti i htio da se nikada više u Bosni gorko ne smijemo, već da idemo uzdignute glave i nasmijani. Ovo će nam omogućavati naš kvalitetan rad u privredi, obrazovanju, odnosno u kulturi, shvaćenoj u najširem smislu riječi. Dakle, akademik Filipović uvijek je polazio od teze da nam je neophodno dostojanstvo i svjesnost da nam  Država Bosna mora biti u prioritetu i da bez nje ne značimo puno.

Na osnovu naprijed navedenog, javno se obraćamo Općinskom vijeću, načelniku, političkim strankama i građanima naše Općine, da se donese odluka da jedna ulica u Bužimu nosi ime časnog čovjeka, akademika Muhameda Filipovića. Smatramo da bi trebala da se zakaže čak i vanredna sjednica Općinskog vijeća i da mi budemo prva općina u BiH koja će se na ovaj način zahvaliti najvećoj intelektualnoj gromadi koju je Bosna imala. Ovim ćemo dokazati da znamo cijeniti veličinu čovjeka kakav je bio akademik Muhamed Filipović.

Šire obrazloženje o opravdanosti apela da jedna ulica u Bužimu nosi naziv po akademiku Filipoviću, možete vidjeti na ovom Portalu u tekstu pod naslovom „Otišao je gorostas Bosne“, autora prof. dr. Huseina Muratovića.

U Bužimu, 29.02.2020. godine H. Muratović i S. Šahinović