U recentnoj krajiškoj povijesti postoje događaji, ličnosti,… čiji veliki značaj prkosi prolaznošću vremena. Među takve događaje, ličnosti,… ubrajamo, bez sumnje, i dva septembarska koji ove godine navršavaju jubilarnu 30-godišnjicu: Inicijativu za formiranje Autonomne pokrajine Zapadna Bosna uključene u sastav Republike Bosne i Unije republika Bosne i Hercegovine (naziv iz knjige: Dosije Karlovac, str. 674., Velika Kladuša, 2019., ima i drukčijih naziva) prezentovane sedmog septembra 1993. na jednom skupu u prostoru Prehrambene industrije Polje i Proglas o konstituisanju Autonomne Pokrajine Zapadna Bosna od 27.09.1993.
Povijesni kontekst prostora i vremena
Od pamtivijeka prostor između rijeka Une, Korane, Gline, Glinice,… u geostrateškom smislu bio je interesantan svim državnim formacijama – zajednicama od srednjeg doba (Mletačka Republika, Austro-ugarska kraljevina, Osmansko carstvo) do formalne uključenosti u sastav BiH (1699) i kasnije. U zadnjih stotinjak i više godina publikovano je više vrijednih publikacija (prvenstveno knjiga) među kojima su nezaobilazne: Bihać i Bihaćka krajina, 1890., Historija Bosne, 1903., Pounje u Bosanskoj krajini, 1925., Cazin i okolina, 1934., Granice bosanskog pašaluka prema Austriji i Mletačkoj republici, 1973., Omaha, 1986., Velika Kladuša kroz stoljeća, 1987., Pjesme o Muji Hrnjici, 1990., Cazinska buna, 1991., Kraini u amanet, 1992., Bosanski identitet, 1997., The War in Bosnia and Herzegovina, 1999., Fenomen i proklestvo krajiškog mentaliteta, 2009., Zbornik Cazinska krajina XX stoljeće, 2011., Historijski i kurtološki identitet Cazina i Cazinske krajine do 1918., 2018., Identitet/i Muslimana u Cazinskoj krajini, 2021., Zemlja krajiška, 2021., Velika Kladuša na razmeđu 20. i 21. stoljeća, 2021., U naručju vremena Bihać i Cazinska krajina, 2023.,…
Na osnovu navedene bibliografije (enciklopedistika–memoristika i književna djela) i korespodentnih izvora, ovisno o namjeri, vizuri promatranja,… moguće su višeslojne i višeznačne konstatacije, kao npr. tokom višestoljetne povijesti na graničnom području između rijeka Une, Korane, Gline, Glinice,… formirao se poseban mentalitet stanovništva sa veoma prepoznatljivim karakteristikama (gostoprimljivost, bogobojaznost, domoljubivost, ljudskost,…), na navedenom području od pamtivijeka se teško živjelo i opstajalo sa veoma izraženom prenaseljseljenošću, migracijama,…, u svim državnim formacijama navedeno područje je bilo pasivno, nerazvijeno, zapostavljano sa veoma izraženom nepismenošću-vječita postojbina zaostalosti izloženo raznim epidemijama,… sve centralne i regionalne vlasti sa sjedištem u Sarajevu, Banja Luci i Bihaću stoljećima su prema navedenom području bile škrte, pa često i zlonamjerne,… Tokom svih vremena mediji pod utjecajem vlasti i njima odanim institucijama, pojedincima,… o navedenom području (događajima i ličnostima) su nametale medijsku predodžbu po ukusu i željama političko državnih, vjerskih, kulturnih, obrazovnih i drugih autoriteta,… Tužno je da su neki autori knjiga svesrdno podlegli medijskim harangama, lažima, omalovažavanjima,… Kako razumjeti, dešifrovati, npr. naslovnicu (tvrđava Klisa) knjige „Pjesme o Muji Hrnjici“ bez koje je nemoguće razumjeti narodna predanja sredinom srednjovjekovnog doba. Autor ovog priloga za svaku od navedenih konstatacija mogao bi navesti primjere iz svih društveno političkih sistema i režima vladavine (od Idriz bega bihaćkog polovinom 17. stoljeća do Alije Izetbegovića, prvog predsjednika poslije višestranačkih izbora 18.11.1990., pa kasnije).
Kad su u pitanju navedena dva događaja onda su nezaobilazni službeni glasnici (novine), sudski spisi, knjige, među kojima: Drmeljevo svjedok optužbe, 1994., Egzodus naroda Zapadne Bosne, 1995., Balkanska odiseja, 1995., Svi zločini Fikreta Abdića, 1996., Brat njegov ili on, 1999., Egzodus naroda Zapadne Bosne II dio, 1999., Sjećanja, 2002., Peti korpus…, 2002., Međubošnjački sukob…, 2002., U obruču, 2004., U godini pakla, 2012., Otvorene krajiške rane, 2014., Od idola do ratnog zločinca i natrag, 2016., Izbjeglica, 2018., Dosije Karlovac, 2018., Alija Izetbegović zvanično i nezvanično, 2022., Sarajevski armagedon, 2023., feljtoni: Džehenemska decenija, Svi predsjednikovi ljudi, kolumne Tefter, Intervju Ejuba Topića: Dvadeset godina od izdaje države,…
Na osnovu navedene bibliografije i korespodentnih izvora još nije moguće dokučiti agrumentovano preciznije odgovore na neka pitanja u vezi navedenih događaja, kao npr.: Da li su realne okolnosti sredinom 1993. godine bile izazovne za promjene statusnih formi? Zašto, gdje, kada i kako je nastala ideja o Inicijativi? Da li pokretanje inicijativa općenito može i treba biti civilizacijski problematična aktivnost? Zašto na Inicijativu… nije stavljen „moratorium“ ili se sasvim odustalo kad se vidjelo da je krenulo sa neprihvatanjem, odbacivanjem? Kako to da je jednim dozvoljeno dijeliti BiH, a Krajišnicima nije tražiti autonoman status unutar BiH,… Zašto još nitko nije proveo naučna istraživanja o APZB? Kako to da krajiški autori koji kidišu na Autonomiji zaobilaze citiranje magistarskih radova u Sarajevu, Zagrebu, Londonu, Budimpešti i Milanu na temu Autonomije!
Iz predgovora knjige „U inat nepravdi“, Velika Kladuša, 2007.
Preporuke, zaključci,… sa navedenog savjetovanja mogli bi pomoći da se argumentovanije pokušaju dokučiti odgovori na neka od nabrojanih pitanja.
Priloženi tekst je iz knjige „Dosije Karlovac“, 2018., a bilo bi poštenije da su autori „grijeh za prolivenu krv i suze…“ pripisali onom koje komandovao vojnom silom i tko je naredio da se politička pitanja rješavaju vojnim sredstvima početkom oktobra 1993. godine.
Tekst je iz knjige „U obruču“ autora Ramiza Drekovića. Interesantno je uporediti tekst iz knjige koji opisuje „Uniju republika“ sa tekstom-prilogom kojeg Džemaludin Latić publikuje 08.09.2023. godine.
Priloženi tekst je iz knjige „Svi zločini…“ iz kojeg se jasno vidi nezadovoljstvo pregovorima o budućnosti BiH. August i septembar 1993. krcati su važnim događajima, kao npr. Javna tribina u organizaciji Kluba intelektualaca Velike Kladuše 25.08.1993. u prepunoj kino sali na temu „Geneva i Okrug Bihać“. Još su među živim brojni učesnici navedene tribine, kao npr. Sulejman Kendić, Asim Karajić, Jovo Garojević, Mirsad Veladžić, Sead Kajtezović, Šefik Sadiković, Enver Pehlić, Osman Efendić, Borivoje Gak, Esad Vunić, Zlatko Oručević, Mirsad Pajazetović,… neka prezentuju svoje impresije sa navedenog burnog i na momente eksplozivnog skupa. Poruka Tribine bila je da se ne želi Okrug Bihać u podijeljenim dijelovima BiH!
Evo šta Džemaludin Latić, 08. speptembra 2023. na Portalu „The Bosnia Times“ pisao o Aliji, Uniji Republika BiH:
Fikret Abdić (1939) kao izborni pobjednik (1.045.539 glasova) na prvim višestranačkim demokratskim izborima 18.11.1990. nije Okrug Bihać 1993. „vidio“ u Alijinoj Muslimaniji – Džamahiriji i odmah po povratku iz Geneve dao je instrukcije prof. Asimu Dizdareviću (1945.-1994) da priprema tekst Inicijative… Asim se sa tekstom Inicijative… „hrvao“ par dana i noći. Meni je u kancelariju (iznad ulaza u zgradu Dispanzera u Polju) u par navrata dolazio sa naočalama na čelu i papirima u ruci govoreći: „šefe, ovo nas vodi pod bukvu“!
Mirsad Ćatić Čuperak (1957.) publikovao je knjigu „Sjena nad Igmanom“, Ratni dnevnik, 1992.-1996., Sarajevo, 2000. Na oko 20-tak mjesta spominje Fikreta Abdića, Autonomiju, Dudaka,.. Prvo spominjanje navodi 07. marta 1993. na str. 295.,: „Čuo sam se sa Nonom (suprugom). Zvala me od Fikreta Abdića. Kaže da joj je on najviše pomogao, pogotovu u početku. Često se druži sa njegovom ženom i ljubazni su prema njoj. Fikret joj je rekao da je bio sa mnom u Sarajevu i da sam ga molio da im pomogne ako ode u Krajinu… Pričao sam i sa njim. Kaže da sprema nešto veliko. Nije rekao šta… Nisam očekivao da će se sjetiti moje molbe“.
Na narednoj 296. str. piše: „Bio sam u Regionalnom klubu za Krajinu. Ovdje su podijeljeni: jedni su za Armiju, a drugi za Abdića. U Bihaću su zajedno Dudak, Selmanović i Dreković; dobra ekipa“. Major Ćatić se nalazi u Njemačkoj (Berlin) na liječenju i obilazi ranjenike u bližoj okolini. Na str. 312. priblješku pod 18. juni 1993. završava: „Ovdje kroz štampu forsiraju Abdića kao umjerenog muslimana koji bi se mogao dogovoriti o miru… Tuđman i Milošević su se dogovorili o podjeli Bosne, uz blagoslov Francuza i Engleza. Jedini nam je spas Amerika i borba do posljednjeg čovjeka“. Na str. 313. priložena je fotokopija „Fikret Abdić u Spiegelu“ sa tri stupčića teksta i slika Abdića sa generalom Michealom Roseom. Pod 27. septembrom 1993. Ćatić je zapisao: „Održao sam predavanje u krajiškom klubu u Duisburgu. Nezgodni su i nepovjerljivi, prilično podijeljeni. Fikret Abdić je i zvanično proglasio autonomiju. Sada će tek biti frke; krajiška posla. Nije im dosta što se „tuču“ sa onima s brda-sada će između sebe“. 08. novembra 1993. piše: „Nazvao me Abdić. Priča mi o ideji sa Zapadnom Bosnom. Pita me jesam li ozdravio – da dođem kod njega da mu pomognem. Kod njega je i moj poznanik sa Igmana Pohara… Dugo sam razgovarao sa Poharom. On misli da je Fikret u pravu. Žali zbog sukoba, ali misli da će pobijediti Peti korpus. Pohara mi nudi da budem komadant svih Fikretovih snaga i da kažem šta mi je potrebno za liječenje, porodicu, roditelje. Da kažem koliko novca želim. Sutra će napasti Dudaka u Todorovu“.
Izetbegović je bio spreman na stvaranje samostalne muslimanske države
(Tekst iz knjge Miroslava Tuđmana „Haški krivolov”, publikovano u Vijencu, od 25.02.2021.)
U knjizi Tuđman donosi detaljne prikaze događaja u vezi s mirovnim planovima koji su trebali odrediti unutarnje uređenje BiH. Teritorijalne podjele između Srba, Hrvata i Muslimana predlagane su Cutileirovim, Vance – Owenovim i Owen-Stoltenbergovim mirovnim planovima. U cijeloj toj priči izrazito je zanimljiva uloga i politika Alije Izetbegovića, koji je, zapravo, želio stvoriti muslimansku državu. Izetbegović je potpisao sva tri mirovna plana, a poslije negirao da ih je potpisao ili povukao svoju saglasnost, što je dokaz njegove dvostruke politike. Zalagao se za centraliziranu i unitarnu BiH, a autor navodi da je „zagovornicima muslimanskoga hegemonizma i bosanskoga unitarizma najveći problem bio kako izigrati načelo konstitutivnosti“. Stoga je zanimljiva deklaraciju koju su 16. rujna 1993. potpisali Momčilo Krajišnik i Alija Izetbegović. U njoj je naglašeno da se nakon dvije godine omogućava da Republika Srpska napusti Uniju. Svjestan da su mu u tom trenutku Hrvati jedina prepreka, Izetbegović je predsjedniku Tuđmanu ponudio pripojenje zapadne Hercegovine RH, a sam Tuđman tu ponudu nije prihvatio. Prema autorovu mišljenju, „Izetbegović je bio spreman na stvaranje samostalne muslimanske države“. Još jedan od mitova na kojima se gradila optužnica jest mit o Armiji BiH kao multietničkoj vojsci nasuprot HVO-u kao nelegalnoj jednonacionalnoj vojsci, što autor opovrgava podacima o muslimanima u HVO-u. S druge strane iznosi podatke o tome da nemuslimani nisu bili dobrodošli u Armiju BiH. Još je jedna zanimljivost dolazak mudžahedina, „boraca za islam“. Prvi mudžahedini u BiH stigli su u veljači 1992. u borbu za islamski društveni poredak, a Miroslav Tuđman navodi da su se oni došli boriti za islam i islamsko društvo. Kada je već riječ o vojsci, treba dodati podatak da je Izetbegović izigrao hrvatske napore za formiranje zajedničkog zapovjedništva HVO-a i Armije BiH. Na stranicama 162-165. nalazi se detaljan popis svih Izetbegovićevih nedosljednosti i proturječnosti koje su uvelike utjecale na situaciju u BiH u vrijeme na koje se odnosi presuda. Tuđman smatra kako je očito da „hrvatska politika nije mogla imati za cilj „podjelu Bosne“ kada je uporno nudila i tražila vojni savez i zajedničko zapovjedništvo sa „prirodnim“ partnerom (Armijom BiH, napomenuo I. S.) protiv zajedničkoga agresora“. Nadalje, autor se pita kako je moguće da su Hrvati „dijelili Bosnu“ kada su u njoj „Srbi formirali Republiku Srpsku kao federalnu jedinicu Jugoslavije, a Muslimani imali financijsku, političku i vojnu potporu mudžahedina za uspostavu islamske države“? Također, Tuđman se dotiče pitanja pomoći HVO-a Armiji BiH, koja je korištena za napade na Hrvate! Navodi podatke da je HVO slao oružanu pomoć Armiji BiH u Srebrenicu, a ta pomoć tamo nikada nije stigla i u travnju 1993. iskorištena je za napade na Hrvate u srednjoj Bosni i sjevernoj Hercegovini.
Šta bolan „kad ćemo se podijeliti“, to smo obavili valjda u Daytonu 1995, nećemo valjda opet bez veze kriviti Aliju, kad znamo da je sa „svezanim i zavrnutim rukama“ jednostavno morao potpisati ono što je želio i očekivao, piše Đulaga Alibegić na svom portal Cross Atlantic, 15.09.2023.
U istoj knjizi (Alija Izetbegović zvanično i nezvanično, 2022., str. 142.) piše da je Svebošnjačkom saboru prisustvovalo 349 sabornika koji su sebi uzeli za pravo da raspravljaju i donose odluke ustavno pravnog područja, dok se to isto pravo osporava za 400 delegata sa područja Okruga Bihać! Ono što je jednim „dozvoljeno“ Krajišnicima je zabranjeno!
Ovim intervjujem 27.09.2013., između ostalog, najavljena je i knjiga za koju još nije znano da li i kada će biti publikovana! „Sudbina svakog na prvoj stazi sačeka“, piše kladuški romanopisac Suad Okanović u romanu „Hrnjice“!
Rezime višedecenijskih lažuckanja, licemjerstva, uljuljkivanja,…
Krajina (područje između rijeka Une i Gline) koje je formalno u sastav BiH obuhvaćeno 1699. godine, a čije današnje granice su iscrtane 100-njak godina kasnije (poslije Svištovskog sporazuma 1790.) je od pamtivijeka od centra države, službenog Sarajeva, (državni, partijski, vjerski vrh) bila zapostavljana, omalovažavana, diskriminirana,… Višedecenijske laži da su Krajišnici Okrug Bihać 1993. vidili van teritorije BiH, bliže je istini da je Autonomna Pokrajina Zapadna Bosna proglašena kao privremeni prelazni oblik da se pokuša sačuvati teritorija i opstanak naroda, imovina, tradicionalno prakticiranje vjere, dobri komšijski odnosi sa okruženjem,… Velika je laž kako su nesporazumi, netrpeljivosti,… između muslimanskih izabranika 1990. (Fikreta i Alije) dijametralno različiti pogledi oko koncepta budućnosti BiH. Bliže je istini da su u pitanju bile pohlepe (za moći, utjecaju, novcu,…). Kolosalna laž je da su većina potpisnika Inicijative…, (autonomaša) izdajnici države, za one koji državu poistovjećuju sa vladajućim režimom. Za zdravorazumske potpisnike Inicijative… država je teritorija, njeni građani i izabrana vlast. Ako vladajući režim ne poštiva Ustav, ljudska prava,… zašto bi građani bili lojalni takvom režimu! Državu su izdali narodni izabranici 1990-tih koji su izdali svoje glasače! Višedecenijska licemjerstva službenog Sarajeva su kako se „odnos“ prema Krajini mora mijenjati (pogledajte putnu infrastrukturu, zdravstvo, predškolsko obrazovanje, …). Višedecenijska uljuljkivanja narodnih izabranika iz Krajine su kako će životni standard Krajišnika pratiti porast standarda života prosječnog beha građanina. Prosječni standard iskazan sa GDP per capita stanovnika Cazinske krajine (cca 1.000 km2 između rijeka Une, Korane, Gline, Glinice,…) 1990. iznosio je oko 66% prosječnog standarda građanina BiH. Koncem 2022. godine isti pokazatelj je ispod 60%! Režimska (SDA) laž podupirana od blećaka svih vrsta (autora publikacija, oficira-komandanata, političara, novinara, akademika, profesora, pravnika,…) kako je tokom Bratorata 1993/95 smrtno stradalo na obje zaraćene strane više od 3.000 osoba. Bliže je istini da je taj broj užasno velik i znatno manji od dvije hiljade! Višedecenijske partijske laži (DNZ, LS,…) su 53% vlasništva dioničara AC! Bliže je istini da su mogli biti suvlasnici max. 16% da su privatizaciju sproveli shodno Markovićevom Zakonu! Dugačak je spisak sarajevskih, bihaćkih,… novinara koji su kidisali i još kidišu oko pristrasnog izvještavanja o Cazinskoj krajini još od daleke 1987. godine. Prednjače režimski novinari porijeklom iz Sandžaka. Lijepo je pročitati kako Džemaludin Latić neće halaliti Bakiru i Ceriću. Mogao bi se Džemo zapitati da li će Krajišnici halaliti njemu, bratu, eks The Grand Mufti Ćeriću, redakciji rehmetli Ljiljana što su krajiškim vazifama blatili, olajavali,… čestite i poštene Krajišnike, ma gdje bili i šta radili!
Elaboracija rezultata 20-godišnje vladavine režima dinastije Izetbegović i Abdić (u neprincpijelnoj koaliciji) promatrano kroz socioekonomske indikatore pokazuje sve. USK je 1995. na rang ljestvici 10 kantona FBiH po nivou razvijenosti bio oko sredine da bi klizio prema začelju. Velika Kladuša je po nivou razvijenosti 2012. na rang ljestvici od 79 općina FBiH bila na 47. mjestu da bi 2022. sklizala na 61. mjesto! Vlastima USK-a zadnjih 20-tak godina nisu „smetali“ ni Srbi, ni Hrvati, ni sindikati, ni opozicije, ni… pa su proćendrali solidnu zaostavštinu ili miraz jednopartijskog sistema.
Cazinska krajina je jedino kompaktno područje po svim aspektima u BiH veličine cca hiljadu kv. m. na kojem izgrađeni (npr. lokacija, Pjanići, bazeni u Maloj Kladuši,…) i prirodni ( npr. Lječilište Gata,…) resursi nisu u funkciji društveno ekonomskog razvoja. Odgovor trebaju dati narodni izabranici i sarajevski vazali. Ministri u Vladi USK-a iz Velike Kladuše proteklih 20-tak godina (Senad Kajdić, Šefik Štulanović, Ibrahim dr. Kajtazović,…) ostaju upamćeni po ničemu. Nadati se da će ambiciozni Adis Džanić imati volje da Strategijom razvoja poljoprivrede 2023.-2027., po uzoru „koncepta mljekarstva“, izgradi viziju „govedarstva“ tako što će Privredno društvo Agrokomerc d. d. prestrukturirati u „mesni kombinat“ sa sjedištem u Pjanićima. Efikasnom aktivizacijom izgrađenih i prirodnih resursa Cazinske krajine otvara se kakva takva perspektivnija budućnost za većinu od oko 12,5 hiljada učeničke populacije Bužima, Cazina i Velike Kladuše i odloži demografska pustoš koju smo imali pred oko 400 godina!
Krajišnicima nitko neće pomoći dok ne počnu sami sebi pomagati oplemenjujući povijesno naslijeđe modernim percepcijama i implemantacijama univerzalnih vrijednosti (pravednost, jednakost, ljudskost,…) sa jasnim ciljem izgradnje pravednog naprednog inkluzivnog društva kreacijom bitno povoljnijeg općeg ambijenta ostajući privrženi BiH!
Budimo bolji ljudi! Čuvajmo jedni druge. Radimo za sebe, zavičaj i domovinu Bosnu i Hercegovinu.
Velika Kladuša, 27.09.2023. Ramo HIRKIĆ, analitičar-publicista