Dugo najavljivana i medijski solidno popraćena knjiga „Nastanak i djelovanje Autonomne pokrajine Zapadna Bosna“, Sarajevo, 2021. (COBISS.BH.ID 436541509), autora Muje Begića (nema bilješke ili nešto slično o autoru) je konačno ugledala svjetlo dana. Najavljena (petak 09.07.2021.) promocija na Starom gradu, pa otkazana malo je „poremetila“ strast da se knjiga čim prije uhvati u ruke i prioni na čitanje. Radi se o obimnoj (613 str.) i ukusno dizajniranoj knjizi sa preko 2.050 navoda-fusnota, oslonjena na obimne i raznovrsne izvore i literaturu (npr. 73 knjige). Autor nije eksplicitno naveo motive za ovako hvale vrijedan poduhvat samo na str. 11 Uvoda navodi: „Cilj nam je da kroz knjigu pokušam dati odgovore na nekoliko ključnih pitanja koja se odnose…“. Koliko stvarno knjiga može pomoći da se dokuče argumentovani, nepristrasni, vjerodostojni odgovori na navedena i druga pitanja ostavljam zainteresovanim da sami odgonetnu. Meni osobno, vrlo malo!
Sadržaj knjige (pet poglavlja) nije fokusiran na „ključna pitanja“ na str. 11. među kojima nema nezaobilaznog pitanja, kao npr. kako, kada,… je nastala i razvijala se ideja o Autonomiji… Teško je za razumjeti da u sadržaju nema mirovnih inicijativa, sporazuma,… koji su imali ambicija zaustaviti ratna dejstva, te sudbine tih dokumenata! Autor formata Muje Begića „morao“ (mora se samo platiti porez i umrijeti) je ponuditi odgovor u knjizi na pitanje: zašto antiratne inicijative 1993/95. na području Zapadne Bosne nisu uspjele?
Tekst Uvoda više se fokusira na „konstatacije“ i slično te odstupa od dosadašnje konvencionalnosti u kojima se navode pojava i sazrijevanje ideje o knjizi, motivi, ciljevi, poteškoće,… Osobno mi se ne dopadaju ovakve i slične inovacije, ali poštujem autorovo opredjeljenje. Ne sviđaju mi se knjige „memorističkog“ žanra koje nemaju Predgovora napisanog od osobe sa referencama koja je imala priliku svjedočiti bar nekim od strateških događaja perioda kojeg knjiga tretira.
Prerano je na bazi prelistavanja knjige donositi argumentovanija zapažanja, zaključke, ocjene,… Kad prelistavanjem dođete do 593. str. i pročitate Završno razmatranje na nepuna dva lista (manje od četiri stranice), pa se čitanjem zavratite par puta, svaki od pet pasusa-stavki onda vam postaje jasnije kako selektivni izbor izvora i literature vodi u jednostranost, pristrasnost,…
Uvažavajući autora, cijeneći njegov napor i trud koji je uložio u pripremu i pisanje navedne knjige s jedne strane i dosege savremene historiografije i rezultata „istraživanja“ koje su autori zaobiđenih knjiga o istom prostoru, periodu,…, pisali s druge strane, s pravom se može zaključiti da je prof. dr. Mujo Begić zainteresovanoj javnosti trebao „ponuditi više“! Sa selektivnim izborom izvora i bibliografije, zaobilaženjem nezaobilaznog teško da zainteresovani mogu dokučiti odgovore na „ključna pitanja“, što autor knjige sugeriše?
Međutim, nije prerano izraziti sumnju da se ciljevi zbog kojih je knjiga napisana mogu ostvariti ako izvori i popis literature ne obuhvataju nezaobilazno. Neshvatljivo i neprihvatljivo je da među izvorima i knjigama na str. 599/604 nema: printanih medija (Prezent, ReprezenT, Cross Atlantic,…), nema službenih glasnika/novina Okruga Bihać i Autonomsne pokrajine Zapadna Bosna, knjiga: Bošnjak Adil Zulfikarpašić, IV izdanje (Zuerich/Zagreb,1996.), Egzodus II (Phoenix/Hamliton 1998.), U obruču (Zenica, 2004.), Ratni dnevnici, Bosanska knjiga mrtvih (Sarajevo, 2014.), Monografija stradalih pripadnika ArBiH (Fojnica, 2013.), Monografije vojnih formacija 5. korpusa, Dosije Karlovac (Velika Kladuša, 2019.), Grad Cazin i Cazinska krajina od završetka Prvog svjetskog rata 1918. do danas, (Cazin, 2019.),Velika Kladuša na razmeđu 20. i 21. stoljeća (Cazin, 2020.),…
Elaboracija razloga zašto je naprijed navedeno nezaobilazno kada je u pitanju objektivniji pristup nastanku i djelovanju Autonomne pokrajine Zapadna Bosna 1993/95. je posebna tema, pogodna, npr. za diplomski ili čak magistarski rad na odgovarajućim fakultetima. Ovdje ću samo „natuknuti“ neke od razloga za pojedine izvore: kad su u pitanju službena glasila, u konkretnom slučaj Okrug Bihać i Autonomija, uvidi su sine quo non ako se želi stvarno objektivno pisati o djelovanju institucija,… Navedeni printani mediji su publikovali više nezaobilaznih feljtona (Džehenemska deceija, Tenkovski upad na Bos. Bojnu aprila 1993., Svi predsjednikovi ljudi,..). Knjiga „Bošnjak Adil Zulfirkarpašić“, između ostalog, argumentovano i vjerodostojno objašnjava „odnose“ među liderima „bošnjačkog korupusa“, upućuje na političko pravničke greške Predsjedništva RBiH 1991/92. koje su, između ostalog, pospješile i ubrzale homogenizaciju sestrinskih nacionalnih stranaka,… Knjiga „U obruču“ je zbilja prevažna kako zbog sadržaja-razrade tako i autora (Ramiz Dreković) da bi bila zaobiđena. Samo opis „dvostrukog komandovanja“ čini je nezaobilaznom! Imati (pot)poglavlje (III.5) Civilno stanovništvo u izbjegličkim kampovima…, a zaobići knjigu „Egzodus II“ u kojoj su dnevnički „zapisi“ peko 400 dana, muke i nevolje oko 30-tak hiljada izbjeglica,… je neshvatljivo! Samo prelistavanje knjige „Bosanska knjiga mrtvih“ i monografija na istu tematiku, između ostalog, upućuju da se više ne bi trebale koristiti prevaziđene bajate procjene o broju žrtava (npr. Begić napominje procjene oko 3.000 iz 2002. preuzete iz knjige Smaila Kličića), kao da na ovom području proteklih 20-tak godina ništa nije ostvareno. Kada u indexu imena u knjigama koje opisuju recentnu prošlost Cazinske krajine nema akademika Envera Ljubovića (1950) 19-godišnjeg profesora, povjesničara, cazinske gimnazije sa referencama „boli glava“ znajte da autori i recezenti takvih knjiga imaju ozbiljnih poteškoća sa svojim „egom“!
Monopola nad istinom nema nitko. Davno su prošla vremena kada su knjige mogli pisati samo odabrani (vojskovođe, političari, profesori,…). Na žalost, nisu prošla vremena u kojima je jednostranost, pristrasnost, zaobilaženja,… sve očitija, prisutnija,… Nisu prošla vremena u kojim se nastoji „svim silama“ naturiti „službena-partijska istina“! Da je kojim slučajem Mujo Begić u svoju knjigu uključio, npr. poglavlje: Osvrti, sjećanja,… savremenika, učesnika-svjedoka,… „čisto“ da provjeri „šta i koliko drži“ vodu četvrt stoljeća kasnije?!
Odgovor prof. dr. Muji Begiću i nama ostalim koji smo…
Zadnja rečenica preskromnog Završnog razmatranja (595 str.) zbog kojeg i pišem ovaj osvrt glasi; „Međutim, i danas, ovdje su podjele vidljive, danas treba naći odgovor na pitanje ko i šta treba učiniti da rane zacijele i vrati se povjerenje i obnove rodbinske i komšijske veze“. Npr. uporedite „završna razmatranja“ iz navedene knjige sa istim poglavljem u knjizi „Cazinska buna 1950“? Upuštajući se svjesno u rizik „pospješivanja“ novih polarizacija, povreda starih rana,… odgovor na navedeno pitanje imao bi smisla samo ako se isto proširi na „unapređenja općeg ambijenta“ fokusiranog na opća poboljšanja u sferi zdravstva, predškolskog obrazovanja, putnih komunikacija, javno privatnog partnerstva uključivo i strane investitore, ekologija,… te povjerenja u državne institucije, posebno represivne (policija, tužilaštvo, sudstvo)! Zacijeljivanje rana i obnove povjerenja je proces koji, prvenstveno zavisi, od općeg ambijenta kojeg trebaju kreirati narodni izabranici u džematima, mjesnim zajednicama, općinskim vijećima, poslanici u …. Socioekonomski pokazatelji za tri općine Cazinske krajine (Bužim, Cazin i Veliku Kladušu) su već duže vremena alarmantni i kranje je vrijeme poduzimanja radiklanih promjena u promišljanjima, načinima odlučivanja,… ako se želi usporiti depopulacija i bitnije poboljšati životni standard Krajišnika na njihovom tlu.
Na prvi dio pitanja: … ko treba… Odgovor bi bio: oni koji imaju mandate u naprijed navedenim društvenim tijelima! Obzirom da oni to ne čine već četvrt stoljeća onda bi pošteno bilo da to pokušaju oni koji su se prihvatili pisanja (memoristike, enciklopedistike, književnih djela, diplomskih i magistarskih radova, portretisanja,…) zadnjih 30-tak godina, a navodim (hronološki, samo neke) samo još žive autore u imenima: Hasan Bišćević, Safet Hrnjica, Sead Purić, Ramo Hirkić, Ibrahim Đedović, Hajrudin Muhamedagić, Senudin Jašarević, Adem Murić, Esad Šabanagić, Ramiz Dreković, Mirsad Selmanović, Đulaga Alibegić, Ejub Topić, Smail Kličić, Mujo Begić, Izudin Saračević, Kasim Mujagić, Adil Medić, Melika Malešević, Zuhdija Miljković, Sead Jusić, Previz, Talić, Veladžić, Hodžić, Galijašević, Huremagić, …uključivo i one koji su stekli određena naučna zvanja (Kličić, Felić, Burzić,…), uključivo i umjetnike (slikare, pisce književnih djela, autore monografija, …). Prema mom nepotpunom „knjigovodstvu“ oko 50-tak autora svih profila i zanimanja je napisalo najmanje dva i više priloga, knjiga, ….o Autonomiji, Bratoratu, Egzodusu, …
Na drugi dio pitanja: …šta treba činiti… odgovor bi mogao glasiti: nastaviti istraživanja, pisanja,.., ali mnogo objektivnije sa što manje jednostranosti, pristrasnosti,… prestati pisanja „po narudžbi“ i radi jeftinog populizma, prestati koristiti bajate podatke o žrtvama, zločinima, suđenjima,… Biti oprezniji kod glorifikacije, pešućivanja žrtava, kloniti se strasti, frustracija, prizivanja revanšizma,… Čuvati se bahatosti vojnih i vjerskih fanatika, prestati zatvarati oči pred rezultatima vladavine „pobjednika“ zadnju četvrt stoljeća, raskrinkavati pljačke i sve nečasne radnje bilo koga,… Mogli bi organizovati Sedmi History Fest u Bihaću u jesen 2023. godine, mogli bi…?
Osobno mislim da bi najveći, najefikasniji, najopipljiviji,… doprinos mogao biti priprema „Razborite inicijative trezvenog balansa“ kao svojevrsne „podloge“ za neki avangardno obavezujući dokument, npr. „rezolucija“, koja će biti „spoj“ moderne historiografije krajiške recentne prošlosti i empirijskih iskustava, saznanja tokom prve tri decenije pluralizma na krajiškom tlu!?… Za ovakav poduhvat treba provjeriti „kritičnu masu“ od 10-tak zainteresovanih iz redova autora dosadašnjih priloga, knjiga, profesora, nosilaca odlikovanja, bivših vojnih komandanata,… Mogao bi prof. dr. Mujo Begić, obzirom na poziciju, resurse, mandat,… da uputi javni poziv zainteresovanim za jedan kolokvijalni razgovor (radni doručak, ručak,…) na temu pripreme… Izražavam sumnju u značajniji doprinos Mujine knjige oko približavanja suprostavljenih stanovišta-„istina“ o Nastanku i djelovanju Autonomne pokrajine Zapadna Bosna, one propagandno režimske: „secesija i čejrečenje BiH“ i separtističke: priveremeni oblik organizovanja sa ciljem „spašavanja“ teritorije, naroda, imovine,…! Hoće li netko uskoro ponuditi kakvu komparativnu analizu?
Prilično je komforno, lagodno, profitabilno,… biti „salonski režimski autoritet“, presipati iz šupljeg u prazno, prodavati jeftinu demagogiju, mudrovati, pametnovati,… hajmo da vidimo koliko smo od konkretne akcije, inicijative,…? Jesmo li spremni komotni svakodnevni komformizam zamijeniti, upotpuniti,… sa konkretnim djelovanjem u intersu istine, javnog dobra, boljeg životnog standarda, aktivizacije resursa,…? Mogu li autori publikacija, medijski uposlenici, vjerski autoriteti, vodeći profesori, advokati,… biti bolji ljudi kao primjer poštenog javnog aktivizma za opću korist zavičaja i domovine BiH? Ima li autor navedene knjige ambicije, htjenja, volje,… da knjige ne ode vrlo brzo u „zaborav“, ili, on je svoje napisao po onoj „Halali Mujo materi“!
Povodom 80-godišnjice ustanka! ramoh45.07@hotmail.com